Nježna prisutnost londonskog nebodera

Nježna prisutnost londonskog nebodera

Ljubitelji starina iz English Heritagea uvjereni su kako će Pianov neboder zasjeniti znameniti London Tower, a njegov hipermodernizam smetati srednjovjekovnom karakteru turističkog magneta s druge strane rijeke

Zagrebačka se gradogradnja već dulje vrijeme nalazi u dubokoj kvalitativnoj krizi. Vile tajkunare, uništavanje Turinina stadiona, nekontrolirano bujanje Trešnjevke i Vrbika, samo su najdrastičniji primjeri nemoći devedesetih godina, koja se nastavlja i u 21. stoljeću. Najnoviji slučaj oko (ne)izdavanja lokacijske dozvole za Mamićeve nebodere u Vukovarskoj ulici razotkrio je svu apsurdnost sadašnjega modela odlučivanja, prema kojem su najpozvaniji u pitanjima oblikovanja gradskog prostora — arhitektonska struka i javnost — svedeni, arhitekti i vlastitom zaslugom, na razinu poslušnih slugana nezajažljivih privatnih investitora (arhitekti) ili pak marginalizirani u ulozi sporadična promatrača (javnost). I dok su se mediji raspisali o aferi uglavnom kroz prizmu fizičkog obračuna u Gradskom poglavarstvu i slučaja sada već bivšega pročelnika Mesića, koji je pozvan na političku odgovornost te je za hrabri čin obrane vlastitog i digniteta struke nagrađen ekspresnim smjenjivanjem s mjesta glavnoga gradskog urbanista, u javnosti je gotovo nezapaženo prošlo upozorenje arhitekta Ivana Mucka, nesuđena Mesićeva prethodnika na poziciji pročelnika Gradskog zavoda za planiranje, što je precizno naciljalo krucijalni detalj u cijeloj aferi. Naime, da nije bilo čuvene tučnjave, stručna i šira javnost vjerojatno ne bi ni bila upoznata, a kamoli pitana za mišljenje, o planovima za izgradnju objekta od velika utjecaja na ukupnu sliku grada. U sređenim zapadnoeuropskim prilikama, kojima deklarativno težimo, takvo je što nezamislivo.

Sadašnja afera, kao i ona prethodna s temom blizanaca kraj Palače pravde, nije iznjedrila jasan stav grada (i struke) o budućnosti tipologije visokih zgrada u Zagrebu — da ili ne izgradnji nebodera i, ako da onda kojim postupkom, na kojim lokacijama, kojih gabarita i namjena, nego se odluke donose od slučaja do slučaja i najčešće zavise o prodornosti (ili podobnosti) pojedinog investitora. U situaciji kada se proces donošenja GUP-a, temeljnoga strateškog dokumenta o urbanističkom razvoju grada, zagubio u slijepoj ulici i sve više nalikuje na never-ending-story, ovakvo stanje zagrebačke gradogradnje nimalo ne začuđuje.

Dileme oko nebodera

I drugi europski gradovi imaju dileme oko izgradnje nebodera. Za razliku od dalekoistočnih metropola, koje su, poput Šangaja, čak i po cijenu devastacije vlastite povijesne baštine spremno preuzele izvorno američku tipologiju i strelovito rastu u visinu, europski gradovi mnogo su rezerviraniji prema podizanju visokih zgrada i obično ih grade, prema posebnim regulama, u zonama daleko od povijesnih središta.

Svu slojevitost i specifičnost europske situacije u odnosu na izazov fenomena neboderizma iskazuje recentni slučaj londonskoga Bridge Towera, oko čije se izgradnje spore, s jedne strane, autor projekta Renzo Piano i investitori iz redova krupnog kapitala te, s druge strane, predstavnici moćne organizacije English Heritage, uvjereni da će Pianov neboder drastično narušiti poznatu gradsku siluetu kojom stoljećima dominira kupola Wrenove katedrale Sv. Pavla. Iako prve snažno podupire gradonačelnik Livingstone, energični zagovaratelj visokih zgrada kao simbola svjetskih gradova 21. stoljeća, a druge Njegovo Veličanstvo princ Charles, koji se ne libi javnih istupa kako bi uzeo u zaštitu englesku baštinu, proces odlučivanja odvija se u najboljoj demokratskoj tradiciji, bez političkih pritisaka, otvoreno pred očima javnosti uz brižljivo osluškivanje i respektiranje njezinih stajališta.

Upravo je ovih dana završeno jednomjesečno javno saslušanje suprotstavljenih strana pred mjerodavnim povjerenstvom, tijekom kojega je doduše bilo vrućih izjava, poput Livingstonove o konzervativnim talibanima iz English Heritagea, ali se polemika ipak odvijala u ozračju engleskih džentlmenskih manira, bez zagrebačkoga šakačkog uvjeravanja, zasnovana na stručnoj argumentaciji i međusobnom uvažavanju. Tako je Nick Antram, jedan od dvojice stručnjaka koje je za saslušanje predložio English Heritage, izjavio da nema ništa protiv Pianova oblikovanja sama po sebi. Antram se čak osjeća pomalo »konfliktno kao oponent nečeg tako prekrasnog«. Po njemu je Pianov dizajn uzbudljiv, ali donosi »krivo mjerilo na krivom mjestu«.

Toranj od 87 katova

Priča o spornom projektu počinje 1998. kada je Irvine Sellar, krupni mešetar nekretninama koji je započeo biznis prodajom rukavica u doba londonskih swinging ’60s, s dva partnera kupio zemljište u Southwarku, južno od London Bridgea, i naručio projekt od Renza Piana. Prvu varijantu tornja od 87 katova odbacila je po kratkom postupku uprava za zračni promet, kao previsoku za lokaciju u području koridora prema zračnoj luci Heathrow. Dvije godine poslije Piano je izradio novi projekt 66-katnog staklenog tornja što poput noža siječe nebo iznad Temze. Toranj će, ako bude podignut, visinom od 305 metara postati najvišom europskom zgradom, a osim ureda u gornjim je etažama planiran 15-katni hotel i 14 ekskluzivnih apartmana. Svakodnevno će u njemu raditi/obitavati sedam i pol tisuća ljudi, a velika je pogodnost neposredna blizina najprometnije gradske interchange-postaje.

Smjeli dizajn staklenoga šiljka, što se drsko propinje u visinu da bi konačno nestao u nebu poput golema brodskog jarbola, trebao bi, prema Pianovim riječima, transparencijom i refleksivnim oplošjem rezultirati efektom prozračnosti. Piano je odabrao formu piramide kako bi minimalizirao utjecaj građevine na sliku grada. Za njega je bio izazov kreirati nježnu prisutnost. »Staklene plohe su skošene i sudarene pod tupim kutem kako bi bile nenametljive i zrcalile nebo u bijelom odrazu, za razliku od prijeteće tame mnogih visokih zgrada. Ako gradite arhitektonsku ikonu, ona mora biti prokleto dobra«, izjavio je autor. No ljubitelji starina iz English Heritagea uvjereni su kako će Pianov neboder zasjeniti znameniti London Tower, a njegov hipermodernizam smetati srednjovjekovnom karakteru turističkog magneta s druge strane rijeke.

Konačna odluka nezavisnoga povjerenstva o sudbini projekta očekuje se na jesen. Bez obzira bude li ona pozitivna ili negativna, sve je izvjesnije da je tipologija nebodera, kao odgovor na ključne probleme današnjice — prenapučenost gradova i ekološku održivost, nezamjenjiva i presudno će utjecati na budućnost gradova. O tome svjedoče i dva svježa londonska primjera: Fosterov Swiss Re što se upravo završava u Cityju, sjeverno od znamenitoga Rogersova Lloyda, i 42-katni Heron Tower arhitektonskog ureda Kohn Pederson Fox, koji se počinje graditi u srcu poslovnoga distrikta, a toga su svjesni i zaštitari engleske baštine. Tako ni oni više ne postavljaju pitanje o opravdanosti izgradnje nebodera, nego isključivo o njihovoj lokaciji i kvaliteti dizajna.

Vinko Penezić