Neiskorištena prilika

Neiskorištena prilika

Premda sam uz poneku pohvalu pun primjedbi na ovaj plod Akademije likovnih umjetnosti, čitajući izjave onih koji u njoj rade divim se njihovoj neutralnosti i njihovu mudrom odmaku. Oni o zajedničkoj ustanovi s dvije-tri rečenice u trku govore kao da nikakve veze s njima ona nema

Ovih je dana knjiga-spomenica Akademija likovnih umjetnosti na meti brojnih kritičkih osvrta izazivajući opravdane, ali i neopravdane kritičke opaske i poneku zluradost. Mora se reći da je ta koncepcijski, urednički i sadržajno neujednačena knjiga i sama pridonijela tom dojmu. Moje se napomene ne svode samo na potrošeni novac poreznih obveznika (troši se nemilice i danas mnogo veći na sve i svašta) i da sam izvan te ustanove našao bih joj drukčije i ozbiljnije slabosti i vrline. O Akademiji kao i o svemu. Ona ima svoja ranjiva i svoja jaka mjesta. Nemam o njoj iluzija i nastojim joj, kao i sebi, koliko mogu pomoći. To je sve.

Odriješene ruke

Osobno sam sada već daleke 1995. bio upregnut u tu zadaću kao, recimo, nesuđeni glavni urednik i nosilac Akademijine devedesetogodišnje slave. Zahtijevajući tzv. odriješene ruke obvezao sam se da ću u roku od dvije godine domisliti sliku ne samo ustanove nego i naše likovne povijesti. Zadaća je bila osmisliti knjigu koja bi bila istodobno povijest umjetnosti i povijest same ustanove. Zamislio sam velik broj suradnika; od Olge Maruševski do Tomislava Premerla (Iblerova škola), Marine Barićević (keramika na ALU — H. Juhn), nastojao opisati pedagoške i umjetničke uloge primjerice M. Tartaglie (predviđen T. Maroević), Ljube Babića (J. Uskoković), Frangeša Mihanovića, Ive Kerdića, odnos kratkotrajne, ali po posljedicama plodne Akademije primijenjenih umjetnosti i Akademije likovnih umjetnosti... i mnogo toga što je zahtijevalo temeljito, izvorno i odgovorno promišljanje o ulozi te ustanove u kulturnom životu sredine.

Ali stavljen pred zahtjev brzine, u uvjetima pomalo prigodničarskog i ceremonijalnog, a ne stručnog rada, neprimjereno požurivan, odustao sam od zamišljene uloge (odnosno dao ostavku) i postao običnim i nadam se korektnim i solidarnim članom ustanove koji nastoji pomoći zajedničkom projektu premda je projekt ostao jako udaljen od mojih planova i modela. Danas se čudim podjednako zluradosti s kojom je ova knjiga dočekana, ali i oduševljenju koje se zasniva na više od četiri kilograma težine i krasnim slikama.

Zanimljiva zračenja

Ali eto, ovih dana čitam kakao je ALU oronula zgrada (i taj pridjev nastoji postati metaforom sveopćeg stanja oronulosti), čitam da u njoj nitko ne zrači. Ja znam da je zračio primjerice Augustinčić, što poradi svojih likovnih vrlina što poradi toga što je bio u blizini Maršala. Zanimljivo zračenje! Doduše poznajem i prava zračenja i značenja kojima sam svjedočio (Kulmer, Goldoni, Radić, Janeš...) znam i za neka koja traju. A onima kojima i danas trebaju zračenja ili vođa (kao u vrijeme nedavne političke prošlosti) valjda su i sami stado i ovce. To se ne odnosi samo na ovu ustanovu nego na Hrvatsku u cjelini. Kako osobno ne volim biti ni tzv. glava obitelji, smatram da problem nije u vođama i zračenju nego da nada boravi u ljudima dijaloga, u ljudima punim štovanja za napore drugih, punim samopoštovanja kojem neće stjecati negiranjem ili ujedanjem drugih i drukčijeg. Nada leži u ljudima spremnim na razgovor, na onima koji preferiraju korektna sučeljavanja pa neka pobijedi onaj tko u svojim postupcima nosi više razložnosti. To bi bila i nova Akademija. Bez vođe i ovaca. I štetnih zračenja, — ako već nema dobrih!

I sada, kada je knjiga nakon teška poroda ugledala svjetlo dana, udaljena doduše miljama od mojih projekcija i mojih očekivanja, obvezujem se na korektnost prema ustanovi koja je iznjedrila nešto posve drugo nego što je bilo predmetom mojih planova i napora. Pišući u povodu ove knjige više sam govorio o samoj ustanovi, a manje o knjizi-monografiji, koja po meni nije iskoristila prigodu da bude stručna i potpuna i koja je ostala koncepcijski nejasna, naglašeno obljetnička s našim njuškama s kojima poziramo (i ja) preko cijele stranice kao da je riječ o samim Schopenhauerima ili Nietzscheima. Nisam skroman. Tek pokatkada trijezan.

Nedostatak kriterija

Uostalom, uvijek sam za knjigu koja se ne obazire ni na kakvu obljetnicu, kojoj prilike, prigode i rođendani ne pušu za vratom i koja će biti napravljna prema kriterijima ozbiljnih istraživanja, a ne zato što joj se bliži dan rođenja. Meni je svaki dobro učinjen posao blagdan.

Premda sam uz poneku pohvalu (u prvom redu tekst Olge Maruševski) pun primjedbi na ovaj plod Akademije likovnih umjetnosti čitajući izjave onih koji u njoj rade divim se njihovoj neutralnosti i njihovu mudrom odmaku. Oni o zajedničkoj ustanovi s dvije-tri rečenice u trku (u stilu onih ovdje poslovičnih i tvrdokornih floskula o naprednosti i zaostalosti kojima se podrugujem) govore kao da nikakve veze s njima ona nema. Prepuštam da o korektnosti tih riječi nitko ne sudi i da se nitko u to ne upleće. Neka to kolege riješe sami sa sobom.

Osobno preferiram one napore koji nastoje programom ili koncepcijom promijeniti stanje stvari, a ponajmanje sam za naljepnice izvana koje dolijeću iznutra. Ali bojim se da ovdje o tome nije riječ. Jer svako odgovorno i ozbiljno promišljanje o boljitku ustanove i kulture zahtijeva strpljenje, rad, vrijeme koje ovdje nitko nema. Nazor, načelo, vlastito mišljenje uzdignuto do retoričkog fetiša, i ikebane principa, poodavno ovdje vrijedi više nego najmudrija knjiga i najmudriji čovjek.