Nasilje na daskama

Inozemne predstave

Nasilje na daskama

I sam je izbornik tijekom festivala shvatio da je njegova provodna nit nasilje, načini kojima se pojedinac ili društvo pojedincu može upletati u život, mijenjati ga i na kraju se u njega naseliti

Izbornik ovogodišnjega, 10. međunarodnog festivala malih scena u Rijeci u programskoj knjižici obvezao se na neobaveznost jednostavnom formulacijom o raznorodnosti programa, tematika i kazališnih izričaja, proglasivši tu raznolikost najboljim načinom obilježavanja okrugle brojke festivalskih godina i panoramom svega što se u tom desetljeću moglo vidjeti na maloj ili velikoj sceni Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku. Nekoliko podgrupa ipak je naznačio: problemi srednjoeuropske povijesti, neki bi rekli i one koja ne može proći, zatim obilježja Mediterana kao rodnoga mjesta civilizacije kakvu poznajemo te aktualni problem terorizma. Povezavši ih i sam je izbornik, dramaturg Darko Lukić, shvatio tijekom festivala da je zajednička crta svih predstava nasilje, načini kojima se pojedinac ili društvo pojedincu može upletati u život, mijenjati ga i na kraju se u njega naseliti.

Ipak, unatoč zanimljivu programu i tematskom određenju, on još ne čini i odgledani program zanimljivim. Naprotiv, najava festivala bila je uzbudljivija od prikazanoga te bi se, ne bez malicioznosti, moglo reći da je isti u konačnici sveden na dvije velike predstave, W-Radnički cirkus Krétakör Teatra i Skup JDP-a, nekoliko iznadprosječnih ali i dosta onih drugih koje su, na nesreću, bile uglavnom domaći radovi.

Već nekoliko godina zvijezda europskoga kazališta, Arpád Schilling, osnovao je svoje kazalište Krug kredom kao neovisnu kompaniju i s njom gostovao na brojnim kazališnim festivalima. Razlog njegove popularnosti, osim u samoj mladosti, leži i u promišljenoj primjeni postupaka koje je institucionalno kazalište već zaboravilo, kvalitetnom dramaturškom slaganju materijala i energiji posvećenih izvođača. W-Radnički cirkus Schillingov je Woyzeck u kojem je replikama Georga Büchnera dodana poezija Jozsefa Attile, mađarskoga pjesnika proletarijata iz prve polovice 20. stoljeća, znakovita scenografija i obilje detalja.

Produkcijski zahtjevna predstava odigrana je nažalost pred polupraznim gledalištem, u kompleksu napuštene tvornice Rade Končar, gdje su svojedobno gostovale i Ptičice. Izmještenost prizorišta i ovaj je put bila opravdana jer se ova verzija Woyzecka odvija unutar kaveza, čijim se okomitim stranicama, pa čak i onom stropnom, izvođači koriste koliko i pijeskom na podu.

Udarnik na udaru

U osnovi Schillingova Woyzecka nije nasilno osuvremenjenje jer predstava poetikom prije priziva neka prošla kazališna desetljeća, dok postupcima ponavlja baštinu istočnoeuropskih kazališnih istraživanja, već tematska referencijalnost. Iz arhetipa zvana Woyzeck preuzeta je socijalna komponenta da bi se na njoj stvorila nova značenja, prepoznatljiva u Mađarskoj, ali i u svim zemljama koje su početkom devedesetih promijenile društveni model u onaj prvobitne akumulacije kapitala, zbog čega se većina nekad ponosna i idealizirana radništva našla u poziciji Büchnerova antijunaka. Tako na gradilištu materijal za dijete nije drugo nego cement iz miješalice, što je do sarkazma ironična reinterpretacija udarnika ili Čovjeka od mramora.

Iznimno je važna komponenta Schillingove režije glazba, koju u prvom dijelu predstave izvodi nevelik ansambl klasičnih instrumenata, da bi poslije klasične note zamijenio angažiraniji, iako zabavniji, zvuk vajlovskog kabareta koji na kraju prerasta u žestoki punk što ga sviraju sami glumci. Sinteza različitih glazbenih izričaja, potpomognuta angažiranom lirikom, poslužila je u Woyzecku kao vremeplov, pokazujući kako se za ljudske kotačiće u velikom društvenom stroju, kojima ostaje samo šutnja, malo što promijenilo od Büchnerovih vremena.

Bogatstvo imaginacije scenografa Mártona Agha nije stalo samo na kavezu pa su tako predstavi dodani i suptilniji detalji poput vreća s Woyzeckovim tjelesnim sokovima, koji tijekom predstave pucaju nad glavama izvođača, ili one najveće iz koje se pojavljuje Doktor, jedan od Woyzeckovih mučitelja. Ipak, i u Schillinga u osnovi je svega glumac: Zsolt Nagy kao Woyzeck, Annamária Láng kao Marie, Gergely Bánki kao Doktor i Gábor Viola kao Tamburmajor, te pored ostalih Lilla Sárosdi kao Idiot, svi u neveselim uvjetima napuštene tvornice (što ovdje može biti i oznaka proizorišta drame i opis riječke lokacije) u predstavu ulažu maksimum, na granici tjelesne izdržljivosti, a u slučaju naslovne uloge, i mentalne. Gotovo ritualne kušnje koje Woyzeck podnosi podnio je i Zsolt Nagy, usredotočeno igrajući fizički i mentalni raspad pojedinca, približavajući se artoovskim postavkama kazališnoga trpljenja, s obiju strana rampe.

Slične postupke primijenili su i riječkoj publici već poznati gosti iz Poljske. Teatr Provisorium & Kompania Teatr iz Lublina ovaj su put u Rijeku došli s reduciranom adaptacijom romana Roberta Musila Nemiri štićenika Törlessa. Umanjujući pripovjedačev glas, zbog kojega je taj roman ponekad i pogrešno interpretiran kao odgojni, redatelji Janusz Oprynski i Witold Mazurkiewicz stvorili su predstavu Prizori iz srednjoeuropskog života kao epizodni pogled kroz ključanicu u podsvijest jedne civilizacije. Kadete vojnog učilišta ovdje igraju vidljivo stariji glumci, pa učilište može biti i kasarna ili vojni logor te stoga podsjeća na slično raščlanjivanje ostataka čovječnosti u Krleže. I zbirka motiva je slična: životinjski odnos prema podčinjenom, homoseksualno iživljavanje bez osjećaja, intelektualističko nadmudrivanje u lokvi krvi — i sve su to glumci Jacek Brzezinski, Witold Mazurkiewicz, Jaroslaw Tomica i Michal Zgiet odigrali u manje od sat vremena furioznoga tempa. Namjerni nedostak šire podloge i odustajanje od bilo kakve eksplikacije ostavilo je predstavu donekle nedorečenom, unatoč veliku glumačkom trudu i ustrajavanju na poetici dramaturške i prostorne zgusnutosti.

Uho, grlo, nož i Seka

I ove su godine u Rijeci gostovala kazališta iz Srbije: Atelje 212, kojem ovo nije prvo poslijeratno gostovanje u Hrvatskoj i Jugoslovensko dramsko pozorište, kojem, nakon propalih dogovora sa Zagrebom, jest. Atelje 212 došao je s predstavom Sabrane priče u režiji Tatjane Mandić Rigonat i prema tekstu američkoga dramatičara Donalda Marguilesa. Priča o suparništvu afirmirane književnice za koju vrijeme više ne radi i mlađe, za koju itekako radi, i ne bi bila dovoljno zanimljiva za festival reputacije Malih scena da nema dojmljiva glumačkog angažmana Katarine Žutić i Svetlane Bojković. Izvan konkurencije odigranu monodramu Jelisavete Seke Sablić Uho, grlo, nož u produkciji Ateljea prema prozi Vedrane Rudan pamtit će se također zbog ponovna susreta s komičkim potencijalom, nikad lišenim autoironije, jedne od najboljih glumica »s ovih prostora«. U oba smisla politički nekorektna monodrama nikako nije samo komedija i šteta je što je odigrana izvan konkurencije.

S druge strane, gostovanje JDP-a sa Skupom Marina Držića pokazalo se iznimnim. U režiji i dramaturškoj obradi Jagoša Markovića, jednog od najzanimljivijih redatelja koji trenutno rade u Srbiji, Skup je spao na samo desetak stranica teksta, pa je riječ o konceptu koji je nadišao, ali ne i zanijekao, glas autora. Kompleks dramskih likova škrtice (ili tvrdice) u Držića obično se tumači u komedijskom ključu igre za pir, no Marković ga je pročitao kao mediteransku antiutopiju. Umjesto uobičajene slike kolijevke civilizacije, ova predstava nudi postapokaliptičnu pustinju naseljenu arhetipskim likovima prerađenim u groteskne nakaze — umjesto komedijskoga pristajanja na opisani svijet, Marković menažeriju budala, zločinaca, hermafrodita, lascivnih staraca i priglupe mladosti tretira kao zatvor iz kojega treba pobjeći, što uspijeva jedino mladim zaljubljenicima Andrijani — Maša Dakić i Kamilu Marinko Madžgalja.

Skup prepun značenja

U Markovićevoj režiji, na sceni Borisa Maksimovića i u kostimima Lane Cvijanović, Mediteran je mjesto s »previše kostiju a premalo mesa«, gdje sunce i vjetar od ljudi čini nakaze (pa Zlatikum Predraga Ejdusa ima gotovo gubavu masku izboranog lica, Dobre igra Aleksandar Srećković, a Skupa Đurđija Cvijetić). Osim izvrsne vizualizacije, i posuđivanja razrade arhetipskih likova (među kojima treba spomenuti Grube Olge Odanović i Munua Gordana Kičića), Marković je u Skupa umetnuo i suvremenost — Zlati Kum Andrijani iznosi ženidbenu ponudu Rundekovim Apokalipsom, stihovima »Ti si premlada, a ja sam prestar za čekanje...«. Iako je ovakav Skup predstava koju bi hrvatsko kazalište moglo poželjeti, i ne samo zato što je riječ o Držiću, i iako, s druge strane, slika Mediterana kakvu on nudi može funkcionirati na bilo kojem drugom tekstu slične provenijencije i tematike, ona je sigurno nešto po čemu će se desete Male scene pamtiti.

Kako je na ovim stranicama poodavno rečeno sve o Ay Carmeli Sarajevskog ratnog teatra sa Selmom Alispahić i Draganom Jovičićem u režiji Roberta Raponje, dok je koncertno čitanje Danteova Pakla Compagnie Lombardi-Tiezzi iz Firence tek ilustracija takve tradicije u Italiji, u inozemnom dijelu programa ovogodišnjih Malih scena ne smije se preskočiti još jedna važna predstava, Tamo daleko Caryl Churchill u režiji Mete Hočevar i produkciji Drame Slovenskog narodnog gledališča. Težak i neprohodan tekst ove žive legende britanske drame slavu je stekao anticipacijom svjetskih događanja nakon 11. rujna i rata svih protiv svih jer partikulanost izvrće u univerzalnost pokazujući putem nesigurnih obiteljskih spona i nemoguće ljubavi razmjere globalnih razaranja. Milena Zupančič, Nataša Barbara Gračner i Marko Mandić zatvoreni u scenografsku kutiju pokazali su odjeke posljedica onoga što su drukčije izveli gosti iz Poljske. Ipak, Meta Hočevar jednom je gestom dopisala završetak, ostavljajući ipak nadu za svijet u kojem ratuju »španjolski programeri i psi protiv Nizozemaca i slonova«. U toj nadi čekamo sljedeće Male scene.

Igor Ružić