Najkrhkija od triju

Najkrhkija od triju

Režija Ivice Boban povezuje se s najboljom tradicijom velikih ansambl-predstava Stupice, Spaića i Para, dodajući joj osobitu osjetljivost ženskog rukopisa

Životopisima Kamova, Držića i Gemme Boić, Slobodan Šnajder neprijeporno je najvažniji suvremeni dramatik hrvatske sudbine. Sve su tri osobe duboko tragične u svojoj doslovnoj ekscentričnosti i centrifugalnosti, ekstatične u svojoj smrtopisnoj zadanosti. Sve bez zaokupljenosti hrvatstvom, one su napokon hrvatske u svom konstruktivnom negativitetu, jer nam se inače ne bi mogle obraćati kao svojim sretnijim budućnosnicima.

Dramatičar nas je stavio u dramsku komunikaciju s njima pokrenuvši ih kao Büchnerove lutke usuda. Otuda njihova tragična teatralnost koja se napinje prema nama gotovo do tragi-groteske: one igraju za nas, one daju sve od sebe, čak ono najdragocjenije, do čega ne drže osobito: svoj život. Život koji kao da je stvoren da sežestoko odigra pred nama s mnogo pozorničke buke i bijesa, koji je ipak bio konkretan i krvav u svojim pojedinostima, bez obzira na to kako tko izlazio s njime na kraj.

Višestruko apatridstvo

U trećem dijelu svoje trilogije Šnajder se obratio najkrhkijem biću od triju, glumici Gemmi Boić. Ako se u prvom dijelu o Kamovu smrtopis lomio sa žilavošću ljudskoga materijala, u trećem nije više riječ o smrtopisu nego o čipkarstvu smrti. O bijeloj šifri Nevjeste od vjetra koja se spleće u asimetrični ornament na crnini bezdana. I Gemmina se životna drama konačno formulira apatridstvom koje ima ispriku, parafraziramo li Rimbauda, da se istinski teatar zbiva negdje drugdje pa ga treba tražiti izvan skučenih zidova jedne i jedine nacionalne kuće. Dakako, apatridstvo već samo po sebi priziva tragičnu krivnju: nepristanak na činovničko napredovanje u karijeri i osvajanju mjesta pod suncem.

Gemmino je apatridstvo dakle višestruko: ona je »glumica koja je nepotvrđena i neafirmirana na uobičajen način, osoba koja nije u stanju predstavljati ni određenu naciju ni klasu«, zatim »žena, glumica, a k tome neprilagođena i neostvarena« (Dubravka Crnojević-Carić). Ona je nespremna na seks kao razmjensko dobro za učvršćenje karijere, ona je amazonka koja bi svog antagonista najprije ubila pa tek onda ljubila. Svrstana melankoličnom depresijom u kandidate za samoubojstvo, čeka samo prigodu nepovoljna životnog obrata, koji neće izostati.

Razaranje glumca

Kako u teatru ne biti paranoidna kad uspjeh ovisi o tako prolaznom ljudskom faktoru drugih. Gemmine riječi: »Ja mrzim naše kazalište kao kugu. Nije mi stalo do toga da ovdje igram. Sve će oni razoriti i pokvariti...« odnose se doduše na kazalište u Düsseldorfu i odraz su trenutne situacije. Ali teški izraz kuga, koji je u vezi s teatrom upotrijebio i Artaud, ostaje kao sažetak mnogih iskustava, snage kojom teatar razara glumca, ali i one koju je on kadar uložiti u teatar. Ima strašna determinizma u Gemminoj životnoj putanji koja se slama pri vrhu svog uspona, naizgled neobjašnjivo, da bi se spojila sa željom za samoubojstvom.

Zračni element nadahnjuje viđenje Nevjeste od vjetra redateljice Ivice Boban, potpomognuto prostornom osjetljivošću scenografa Zlatka Kauzlarića Atača. Prizori se susljeđuju kao stanja duše zanošene jakim zapusima. Tom se elementu ne suprotstavlja ništa tvarno, osim gibljivih paravana sagrađenih od vrata koja mijenjaju položaj razgraničujući polja igre. U tim uvjetnim prostorima pojavljuju se suigrači Gemmina života, Felix Stiassny, Ivan Likotitsch, Paolo Grimaldi i dr. Gustav Kraekelin.

Dobro ugođen ansambl

Ova predstava, koja je umjela vrednovati prednosti dobro ugođena ansambla, u policentričnosti njegova kretanja, pripada ipak Almi Prica kao Gemmi Boić i tragičnoj krhkosti njezine pojave koja se uvijek iznova lomi u svakom prizoru, čuvajući nemoguću ravnotežu između užarene vanjštine i ledene jezgre. Dragan Despot ponešto je netransparentni Stiassny. Božidar Boban kao Grimaldi i Zvonimir Zoričić kao Kraekelin ilustriraju karakterološku slikovitost stare škole; oni mlađi, Anja Begić kao Wanda i Damir Markovina kao Terrabosco, dobro joj se prilagođuju.

Sasvim iznimni Claqueur Borisa Miholjevića kreacija je upravo hudoženstveničke dojmljivosti. Naposljetku, režija Ivice Boban povezuje se s najboljom tradicijom velikih ansambl-predstava Stupice, Spaića i Para, dodajući joj osobitu osjetljivost ženskog rukopisa. I tumačenje Alme Price treba vidjeti iz tog ansambla kao krivi akord (Baudelaire) u pretapanjima ludnice, kabareta i bojišta, koji je mogao otvoriti neku pravu simfoniju.

Zvonimir Mrkonjić