Može proći uz kokice

Može proći uz kokice

Ben Elton, Slavni i mrtvi, prev. Mirna Herman, V. B. Z., Zagreb, 2002.

Proteklih tjedana najslavnije osobe u Hrvatskoj nisu bili ni političari, ni sportaši, ni neke glumačke i pjevačke zvijezde nego nekoliko, recimo, najobičnijih mladih ljudi — finalista Story Super Nova natječaja. Početni koncept te emisije, neka vrsta reality showa, kao i onaj poznati domaći internetski pokušaj Big Brothera te neočekivano velika popularnost serijala Opstanak utemeljena na sličnim reality-načelima, dokazali su da i Hrvati posjeduju znatne voajerske kvalitete. Iako je u slučaju Nove TV od ionako bezazlena reality showa uskoro preostao samo show, na istoj nas frekvenciji uskoro očekuje najnovija verzija jednoga stranog programa kojemu je svrha navesti ljubavne parove na prijevaru. Očito je da su granice dobra ukusa, dopuštenog i mogućeg na TV–u sve neizvjesnije i tek je pitanje trenutka kad će se u domove širom svijeta prenositi i, primjerice, ubojstvo live.

Kazalište, televizija, kokice, ubojstvo...

U Velikoj Britaniji taj je trenutak već stigao, no srećom ne i doslovno. Naime, roman Slavni i mrtvi Bena Eltona među svojim koricama okuplja deset kandidata Kućnog pritvora koje bi kamere trebale pratiti devet tjedana, no naočigled snimatelja i ostatka televizijske ekipe pred pedeset je tisuća gledatelja uskoro počinjeno ubojstvo. Domaća književna, a i kazališna publika već se mogla uvjeriti da je Elton pisac kojemu tematika nasilja i televizije nije nimalo strana jer je njegova jedina u nas prevedena knjiga — Kokice (Popcorn), u svom dramskom obliku nedavno postavljena i na sceni Gavelle. Što se tiče druge osnovne Eltonove zanimacije — komičnih i grotesknih prikaza života, domaća je kulturna publika imala nešto više materijala za procjenu Eltonova talenta jer je on, kao scenarist, sudjelovao u stvaranju legendarnoga TV-serijala Crna guja, kao i Tanke plave linije. No, vratimo se malo britanskoj realnosti.

Dakle, tu je... »Jedan dom. Deset natjecatelja. Trideset kamera. Četrdeset mikrofona. Jedan preživjeli« i već na početku knjige jasna poruka: »Ubojstvo se u kući dogodilo dvadeset i sedmog dana.« No, ovdje ima i mala kvaka — naime, sve do polovice romana ostaje nam nepoznato ime žrtve. Uobičajeni koncept takvih emisija podrazumijeva da sami kandidati (eventualno uz pomoć publike) nakon svakoga kruga (u ovom slučaju — sedam dana) izbacuju po jednog nepoželjnog. Elton je malo izmijenio osnovicu radnje unaprijed nam serviravši neke informacije te prikazavši tijek showa u nizu isprekidanih flešbekova. U samu nas priču, tako, uvodi policijska ekipa koju predvodi staromodni inspektor Coleridge, ljubitelj lijepa izražavanja, čaja, kazališta i 4. programa Radio BBC-a, dok su njegovi pomoćnici — samouvjereni poručnik Hooper i lezbijka Trisha, nešto bolje prilagođeni vremenu. Usprkos neprestanom TV-nadzoru ubojica je nekako uspio sakriti svoj identitet i, osim uobičajena razgovora sa sumnjivcima i svjedocima, sada je policijski zadatak pregledati i više tisuća sati snimljene građe.

Tražili ste — gledajte

Dok Coleridge, unatoč silnoj odbojnosti koju prema tome osjeća, detaljno proučava životne navike deset mladih ljudi zatvorenih u jednoj kući, postaje sve jasnije kako je i ta tzv. stvarna televizija zapravo tek vješto manipuliranje ljudima spremnima (očito) na sve radi slave. Glavni manipulator u Slavnima i mrtvima producentica je showa Geraldine Hennessy. Ona bez ikakvih skrupula prilagođava snimke svega onoga što likovi govore i čine svojem unaprijed pripremljenom planu podređenom TV-gledateljima — svojevrsnoj podjeli na zlikovce i pozitivce. Javnost tako dobiva tek ušminkanu sliku, ponekad i posve suprotnu od one stvarne — no, gledanost raste. Dakako, tu je i deset kandidata — svi mladi, svi željni slave i, naravno, novca (milijun funti), svi vlastitim malim tajnama, strategijama i frustracijama. I jedan od njih ubrzo će ostati bez svega toga, osim, dakako — slave. Sve je spremno za eksploziju: zatvorena i izolirana kuća načičkana kamerama, skupina stranaca najrazličitijih karaktera, alkohol, dosada... Zapravo, svi očekuju seks, a dobili su — ubojstvo.

Razočaravajući svršetak na kazališni način

Neuobičajenim potezom odgađanja otkrivanja identiteta žrtve Elton je definitivno pojačao neizvjesnost i napetost romana, no time je pomalo izgubio na uvjerljivosti. Naime, prilično je nevjerojatno da se razgovor policajaca ili sumnjivaca sve vrijeme održava na nekoj neutralnoj razini, ni jednom ne dajući naslutiti tko bi ubijena osoba mogla biti te da se s jednakom pozornosti prate odnosi između svih kandidata, bez ikakva posebnog naglaska na odnos žrtve i ostatka ekipe — mogućih ubojica. Također, Eltonov brz i jednostavan književni stil izvrstan je u humorističnim scenama i zove na televizijsku ili kazališnu adaptaciju, no ne pridonosi previše nekom ozbiljnijem karakteriziranju likova ili literarnoj vrijednosti romana. Naravno, Eltonu se mora priznati da je izvrsno skinuo opći koncept realityja vješto utkavši u taj prikaz ironiju — nešto manje uspješno kada je riječ o pomalo plitkim likovima, a nešto uspješnije kada se radi o samim principima novinarstva, televizije i ljudske prirode. No, najveće je razočaranje — otkrivanje ubojice. U rastegnutoj kazališnoj točki inspektor Coleridge sada napokon dobiva svojih pet minuta slave, no Elton se nije ni najmanje potrudio razjasniti kako je točno otkrivena istina (tu su tek neke slabašne aluzije na Shakespeareova Macbetha) i zašto se upravo najapsurdnija, ali još moguća teorija o identitetu ubojice na kraju pokazala točnom. Unatoč ovim nedostacima Slavni i mrtvi ipak nadmašuju večer provedenu uz neku televizijsku reality verziju, a dobro idu i uz kokice.

Jelena Gluhak