Maska Miroslava Krleže

Čisto likovno, Ivan Lesjak se na Krležinu licu poigrao slojevima povijesti i vremena: nagonski, likovno bezgrešno, i upravo o tome treba govoriti jer Lesjak nam se nikada ne obraća samo onom svojom nezgrapnošću što je na prvi pogled vidimo

Krleža je lik koji pomalo poprima mitske, plus ili minus dimenzije: on nije samo veliki čovjek jednog ili svog vremena, nego se postupno pretvorio u neki sveobuhvatni znak. U onu točku kojoj se ljudi kadšto obraćaju kao svojoj rezervi, kad svi drugi izvori invencije zataje. Drugim riječima, obraćaju mu se kao mudracu.

Što se više neki vrijedan čovjek, prepoznat kao takav u svom vremenu, udaljuje od nas, on pomalo gubi normalne crte svog običnog i svakodnevnog ljudskog lica: tko god je s Krležom razgovarao za njegova života, mogao je u njegovoj čas neizmjerno blagoj i dobrohotnoj, čas bijesnoj, nesuzdrživoj i opasnoj vododerini od karaktera, prepoznati uvijek suspregnuto i disciplinirano lice, s pomalo podrugljivim smiješkom; lice koje je rijetko kad izlazilo iz svojih okvira. Ali, unutar tog okvira, to lice iskazivalo je sve ono moguće što iskazuje život. Uvjeren sam kako bi sam Krleža bio zadovoljan da njegovo lice, čak njegova figura, tjelesni lik, pomalo postaju znakom: »pa to sam htio«, premda, to nikada nije izgovorio. Portretirali su ga dovoljno i mnogo likovni umjetnici u raznim fazama njegova života, da bi, naposljetku, Marija Ujević, kiparica, svela i pribrala njegovu okrupnjalu figuru do jasna, možda i preglatka znaka, ali opipljiva; to će, po svemu sudeći, i ostati Krleža.

Čisti liričar

Ali danas imamo posla s nečim drugim. S maskom Miroslava Krleže što se rodila ispod ruke Ivana Lesjaka: jednog od najplemenitijih suvremenih hrvatskih likovnjaka, čistog liričara, gotovo filozofa i pjesnika. Odmah znam, imam posla s posebnim slučajem, a posebni slučaj je, zapravo, jedini izvorni slučaj. Ako Hanza Lesjak napravi crtež, grafiku, metalni reljef, kamen ili glinu, njega je baš živo briga što će o tome misliti sve tendencije umjetnosti koju zovemo suvremenom: on ima nešto reći i s time ide van — ali kako on to ide van, o tome vrijedi napisati posebno poglavlje, pa i u slučaju njegova naknadnog prisjećanja na Krležino lice.

Krležino lice, kako nam ga on predstavlja, uopće nije neko novo iskustvo za Lesjaka. Impresioniran djelom i čovjekom, Lesjak se Krležom bio već odavno pozabavio, od posve privatnih skica do spomeničkih nacrta i čudesnih reljefa: lice Miroslava Krleže nije Lesjaku nepoznato lice a da bi on lutao. U primjeru koji imamo pred sobom, radi se o djelu barem troslojnom, a svaki taj sloj ima osobinu da prerasta puko portretiranje: nije nama Lesjak htio ostaviti Krležine crte, nego njegovo značenje. Čisto likovno, Lesjak se na Krležinu licu poigrao slojevima povijesti i vremena: nagonski, likovno bezgrešno, i upravo o tome treba govoriti: taj Lesjakov portret-masku treba čitati, jer Lesjak nam se nikada ne obraća samo onom svojom nezgrapnošću što je na prvi pogled vidimo.

Taj nam se kipar i crtač i inače obraća zabunama za neuke: Lesjak ekspresionist? Dobro, može. Ali, to je površno. Lesjak art brut? Dobro, može i to. Lesjak ovo ili ono, ponavljanje svih nekih, njegovu temperamentu srodnih pravaca netom protekla nam dvadesetog stoljeća? U redu, može. Ali — Ivan Lesjak nije ništa ili jako malo od toga: iza svih njegovih radova, imalo pozornijem motritelju, pomalja se zakon drevnog, vječnog načela oblikovanja: Hanza Lesjak moderan je koliko i arhajski, drevan. I upravo to prastaro i drevno koje probija kroz sve suvremene nakupine odjednom nas primorava da Lesjakovu skulpturu primamo i sami prvobitno: smjesta smo u rodu s njom, te i onaj koji o tome ne zna ništa, odmah je prima kao prepoznavanje.

Probijanje zida smrtnosti

Odjednom, Krleža. Da, Lesjak ne može izbjeći, a i teško bi izbjegao, da od lica modernoga hrvatskog književnog mudraca ne napravi znak: dakle, imamo posla s licem koje se treba pretvoriti u simbol. I doista: zamislimo da netko nakon tri ili pet tisuća godina (što je posve zamislivo), arheološki otkopa taj Hanzin portret Miroslava Krleže: smjesta će osjetiti kako ima posla s nečim značajnim, nečim važnim: licem koje govori preko vremena i koje je probilo onaj zid što nam je zadan našom smrtnošću: tu govore lica preko vremena.

Kako Lesjak to radi? Iskreno govoreći, ne znam. Bit će da je to stvar neuništiva talenta, božjeg dara. Jer, što radi Lesjak s Krležinim licem?

Za one koji su Krležu znali, to je, čisto fizički, nedvojbeno Miroslav Krleža oko svoje sedamdeset pete godine, dežmekast, u tijelu i licu debeljuškast, ali zdrav, premda su mu naglost i ono »jedino ja imam pravo«, dakle i mladenačka polemička žestina već popustile: on još s nekom višom mudrošću koja mora pokopati i sve svoje nepodopštine, ali vrlo životnom, promišlja, skuplja, hoće sabrati svoje vrijeme i svoje stvari oko sebe u neko središte. U kutu usana, ona posprdna stegnutost kao da sugovorniku kaže: hajde, samo govori, čekam te! Široko lice i kosa koja ga još više širi, čine okvir za one dobroćudno na krajevima spuštene oči koje su u životu i pod starost jako iskrile, ali, ovdje su to dvije tame. Molim vas lijepo, rekao bi sam Miroslav, dobro, to sam ja, svi zahtjevi kiparske i psihološke, rodenovski impresionističke i švapski ekpresionističke manire skulpturalnog prikazivanja ovdje su zadovoljeni, to mi odgovara i nemam tomu što dodati.

Ali kako Ivan Lesjak nije otrcani kiparski zanatlija koji radi dnevnopolitičke medalje, u gledatelju koji zna odljuštiti lice i čitati ono ispod njega odjednom se, posve likovno uzevši, javljaju neki davni, stariji predlošci: predložak renesansnoga točura, kišnog odvoda s neke talijanske ili dubrovačke katedrale, na čija će usta, netom što se otvore, početi rigati snažna bujica jezika ili vode, jer te usne jedva čekaju da se razmaknu i progovore: riječima ili kišom. U nekom unutrašnjem mentalnom pretapanju, to lice odjednom postaje drevna zlatna maska, iskopana negdje u Egiptu ili ponajprije na Kreti: oči koje su u životu iskrile sad su tama, usta koja će se rastvoriti tamo su crna rupa tame, izvor, mitsko mjesto rađanja govora koji je sve.

Ispupčavajući lice

Nabijajući alatom iznutra, s druge strane metalne ploče, ispupčavajući to Krležino lice kao da sam sa svojim oruđem stoji iza zlatnog lima, a ne kao da ga izdubljuje u glini s površine, en face, Lesjak je znao kako se znak ne može napraviti ako nije živ sada, ovoga časa, a ujedno i prastar i kao sad iskopan iz pustinje ili pijeska: kako drukčije uopće i napraviti znak koji bi suvremenicima očuvao spomen na nekoga kog su poznavali, a s druge strane, govorio i dalje nekome tko više uopće neće ni znati tko su bili Miroslav Krleža, Ivan Lesjak, ili potpisani auktor koji sada sriče ovaj tekst? Uopće, koga prikazuje to lice? Vladara? Zeusa? Filozofa? Konkretnog čovjeka? Ivanu Lesjaku uspjelo je da Krležino staračko lice naglo postane numinozno: od umjetnosti se više ni ne očekuje. To isto je, recimo, uspjelo Josipu Vaništi u njegovim crtežima Tina Ujevića.

Ono, pak, drugo Krležino poprsje, bista koja stoji u dvorištu Leksikografskog zavoda koji nosi Krležino ime, više sliči na Lojzeka Majera, dobrodušna i dragocjena zagrebačkoga gradskog feljtonista i nježna pjesnika; to je netko modelirao po lošoj Krležinoj fotografiji ne pogodivši smisao, zaboravljajući pritom na Krležu kao povijest. Ivan Lesjak na to — nije zaboravio: njegov likovni nagon i shvaćanje svijeta bili su jači. I danas mi je žao što onaj cortile Leksikografskog zavoda ne sadrži Lesjakovu Krležinu masku.