Magija čini realnost realnijom

Magija čini realnost realnijom

Glasina je žanr koji me jako zanima. Glasina je — gotovo redovito — vezana uz usmenu predaju, ona mijenja sudbine i upravlja životima, ona dojučerašnje gazde pretvara u sirotinju, ona ljude tjera na robiju

Da li bi novinar Ivica Đikić uopće napisao kratki roman da ga nije zbilja zahaklala i da li bi uopće bio novinar?

— Teško je govoriti što bi bilo da se nije dogodilo ovako kako se dogodilo i što bih radio da su se događaji razvijali drukčije nego što su se razvijali. Zaista teško mogu zamisliti što bi u mojem životu bilo drukčije da se, recimo, nije dogodio rat. A da budem iskren, nije me mnogo ni briga. Nekako sam, ipak, siguran da bih bio novinar u svakom životu koji bi me zadesio ili bih barem pokušavao biti novinar. I to u »Feralu«, ako može. Za sve ostalo — uključujući i taj kratki roman — nisam baš siguran.

Ima u tvom kratkom romanu Cirkus Columbia i natruha Márqueza. Je li za to kriva infekcija Márquezom ili nalaziš da je naša zbilja vrsta magijskog realizma?

— Čuo sam u posljednjih desetak godina mnogo autentičnih ljudskih priča o samoći, nesreći, prokletstvu i smrti za koje bi se moglo reći da pripadaju u ono što mi volimo podrazumijevati pod magijskim realizmom. Dok sam čitao Márqueza, uvijek mi se činilo da taj dašak magije realnost čini još realnijom i još uvjerljivijom; činilo mi se da prstohvat magije čitavu sliku čini jasnijom i oštrijom, snažnijom i dojmljivijom.

Ne znam, doduše, pod koju bi se vrstu mogla podvesti naša zbilja, ali sam siguran da ovom zemljom hoda mnogo priča, hoda puno sjebanih života, hoda mnoštvo ljudi s ratnim traumama, polomljenim brakovima, razbacanim familijama i uspomenama, hoda puno pohlepnih i beskrupuloznih koji ubijaju za pet tisuća dolara i, što pritom nije nebitno, znaju ubijati, hodaju gradom ožalošćeni pukovnici obavještajne službe koji su se odali kocki i ugostiteljstvu, pa po prigradskim krčmama kuju planove o rušenju vlasti, u Saboru sjede tipovi koji se javno hvale da znaju gdje je odbjegli general Gotovina, a on, Gotovina, kao da više nije stvarni čovjek, nego lik iz nacionalne mitologije... Da ne znamo kako je riječ o Hrvatskoj, zbilja bismo mogli pomisliti da se radi o Latinskoj Americi, zar ne?

Smatraš li hrvatsku književnost inferiornom u odnosu na hrvatsko novinarstvo?

— Stvarno se ne smatram pozvanim da vrednujem hrvatsko novinarstvo i hrvatsku književnost, a pogotovo da ih dovodim u međusobni odnos. Mogao bih možda tek kazati da se ni novinarstvo ni književnost u Hrvatskoj nisu baš proslavili u posljednjih dvanaest-trinaest godina. Pogotovo u smislu čojstva, što bi se reklo.

U romanu su očita dva jezično-kulturna sloja: pismeni, dan kroz pisma i dnevnike, i usmeni (glasine, usmena predaja), epskiji, koji probija kroz dio likova. Može li se napetošću kroz likove jednog i drugog kulturnog sloja i njihova sukoba tumačiti fabularni sukob?

— Glasina je žanr koji me jako zanima. Glasina je — gotovo redovito — vezana uz usmenu predaju i život varoši odvija se u glasinama: ona mijenja sudbine i upravlja životima, ona dojučerašnje gazde pretvara u sirotinju, ona ljude tjera na robiju. U prenošenju glasina sudjeluju svi. Čaršijske glasine opasna su pojava i tom bi se pojavom netko trebao ozbiljnije pozabaviti. To je taj epski sloj knjige. Drugi su sloj prilično intimna razmišljanja onih koji su savršeno svjesni da se baš i ne uklapaju u pravila kasabe, zvala se ta kasaba Gornjim Vakufom ili Zagrebom. Oni koji se ne uklapaju u pravila palanke — zato što se, recimo, vole vrtjeti na ringišpilu ili zato što, recimo, ne žele sudjelovati u prljavim ratovima — središnji su likovi gradskih glasina. Ta dva svijeta osuđena su na vječno nerazumijevanje.

Možeš li, kao rođeni Duvnjak, a odrasli Tomislavgrađanin koji živi u Zagrebu, predvidjeti recepciju svoga romana u Hercegovini?

— Ne mogu to predvidjeti, niti se bavim predviđanjima kako će to što sam napisao biti primljeno u Hercegovini, u srednjoj Bosni, u Zagrebu, ili na Novom Zelandu. Ne znam pouzdano kako se prodaju knjige u Hercegovini, ali mislim da znatna većina ljudi tamo za neku knjigu može čuti jedino ako fratar s oltara u nedjelju kaže da se u župnom dvoru može kupiti određena knjiga. Budući da duboko vjerujem kako se Cirkus Columbia neće prodavati po župnim uredima, ne nadam se nekoj naročitoj recepciji. I potpuno sam ravnodušan prema tome.

Ali kad smo se već dotaknuli Hercegovine: o Hercegovini i tamošnjim ljudima u romanu pišem iskreno, pišem o toj zemlji i tim ljudima onako kako ih vidim i doživljavam, bez imalo želje da ih za nešto optužujem, da ih nečemu poučavam, da im dijelim neke lekcije... Ali niti da ih uzvisujem, da im dajem neke mitske dimenzije i da govorim da su bili ljudi onda kad zaista nisu bili ljudi. Kad je općenito bilo malo ljudi. Hercegovina je grub i tužan kraj, ispunjen stotinama tisuća velikih i malih tajni koje nikad nikome neće biti povjerene. Sve te neizgovorene priče lebde nad tom zemljom i valjda je zato tako čudesna.

Nekako mi se čini da je svaka moja misao o Hercegovini povezana s blagošću i tugom. I čini mi se da ta dva osjećaja dominiraju u Cirkusu.

Koga od pisaca po bosansko-hrvatskoj srodnosti nalaziš bliskijim: Jergovića ili Mlakića?

— Bliski su mi i jedan i drugi, ali ne samo oni. Jergović zbog stila, vještine pisanja i zbog neke čudne nježnosti što izbija iz njegovih priča i pjesama, Mlakić zbog toga što evidentno ima što kazati, što ima priču.

Razgovarao Kruno Lokotar