Izostanak primjerenijih

Hrvatske predstave

Izostanak primjerenijih

Žalosna je činjenica da je u hrvatskom glumištu vrlo teško pronaći zaista reprezentativne predstave, po mogućnosti male scene, kakvima je težio ovogodišnji Festival

Na ovogodišnjem Desetom međunarodnom festivalu malih scena vidjeli smo, u izboru Darka Lukića, osam inozemnih i pet hrvatskih predstava. Zbog želje da jubilarno izdanje Festivala okupi najreprezentativnije i najvažnije predstave visokih umjetničkih dometa, izbjegnuto je dosad uobičajeno tematsko usmjerenje predstava, koje, iako dobrodošlo zbog problematiziranja određenih pojava u suvremenom kazalištu, ograničava mogućnost izbora. Naravno da zbog takve ambiciozne nakane ovogodišnji Festival promatramo kritičnije nego inače.

Je li svih pet hrvatskih predstava opravdalo dolazak na tako mišljen jubilarni Festival? Rekla bih da su dvije predstave zadovoljile postavljene kriterije, pa čak i iskočile u sam vrh Festivala (Nosi nas rijeka HNK Split, red. Nenni Delmestre; Marinkovićeva Glorija HKD Teatra Rijeka, red. Lary Zappia), dvije su zbog određenih segmenata primjerene festivalskom načinu mišljenja (Vvedenski: Jelka kod Ivanovih ZeKaeM-a i Daske, red. Nebojša Borojević; Vaginini monolozi Eve Ensler Satiričkog kazališta Kerempuh, red. Snježana Banović), a Wedekindovo Proljetno buđenje Teatra ITD u režiji Ozrena Prohića kao da je na Festival zalutalo.

I bez tematske odrednice

Iako nije bilo tematske odrednice Festivala, većina predstava, kako hrvatskih, tako i inozemnih, progovarala je o raznim oblicima represije i manipulacije zajednice-društva nad pojedincem. Nosi nas rijeka Elvisa Bošnjaka ističe se ne samo kvalitetom svih svojih segmenata i cjelovitošću nego i tematskom zaokupljenošću intimnim odnosima malih ljudi nasuprot kojima nisu postavljena kruta pravila različitih oblika zajednice-društva: crkve i cirkusa (Glorija), (malo)građanskih konvencija (Jelka kod Ivanovih), internata i konzervativne razine svijesti koja se odbija suočiti sa seksualnošću na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće (Proljetno buđenje) te vrlo sličnih problema suočavanja sa seksualnošću sto godina poslije, dakle, danas (Vaginini monolozi).

Dramska lica u Nosi nas rijeka u sukobu su ponajprije sa samima sobom, s vlastitim, posve reduciranim izražavanjem emocija. Nažalost, ta iznimna predstava dirljive zatomljene energije na velikoj je sceni riječkog HKD-a naišla na problem loše akustičnosti dvorane — prepreka je svladana u drugom dijelu predstave, kada su ipak do publike prodrle suptilne glumačke energije (predstava je osvojila nagradu za kolektivnu igru ansambla). Uz Nosi nas rijeka istaknulo se i radikalno Zappijino dramaturško-redateljsko čitanje hrvatskoga klasika — Marinkovićeve Glorije. Predstava je mišljena kao melodrama s prividnim happy endom, a osvojila je dvije nagrade (Zappia za dramaturgiju i Duško Rapotec Ute za glazbu).

Jelka kod Ivanovih se, unatoč dramaturško-redateljskim nedorađenostima, ističe scenski atraktivnim poigravanjem ruskom avangardom i u hrvatskom glumištu posve specifičnom poetikom kakvu već godinama njeguje iznimna kazališna skupina Daska (Katarina Bistrović-Darvaš dobila je nagradu za epizodnu ulogu), a Vaginini monolozi festivalski su važni ponajprije zbog planetarne popularnosti teksta koji, barem u viđenoj predstavi, ipak uglavnom ostaje na razini američkoga senzacionalizma i kiča. Valja istaknuti nekoliko sjajnih glumačkih interpretacija Linde Begonja.

Uronjenost u prošlo

Redatelj Ozren Prohić i dramaturg Darko Lukić Proljetno buđenje nisu uspjeli suvremeno iščitati, niti učiniti bliskim današnjoj izgubljenoj generaciji — predstava je ostala uronjena u prošla vremena, što je u suprotnosti s tekstom koji je u vremenu u kojem je nastao bio vrlo radikalan, čak i šokantan.

Žalosna je činjenica da je u hrvatskom glumištu vrlo teško pronaći zaista reprezentativne predstave, po mogućnosti male scene, kakvima je težio ovogodišnji Festival, no možemo se upitati zbog čega su u Lukićevu izboru izostale neke predstave koje bi svakako bile primjerenije riječkom Festivalu od Proljetnog buđenja, pa i Vagininih monologa. Osobito stoga što je jubilarno izdanje nastojalo prikazati određeni presjek deset godina Festivala, ponajprije iznenađuje izostanak njegova inače česta gosta — Teatra Exit i predstave Noževi u kokošima suvremenoga dramatičara Davida Harrowera, koja se usprkos određenim dramaturško-redateljskim upitnostima ističe kao jedno od zanimljivijih ovosezonskih ostvarenja. Kvaliteti Festivala svakako bi pridonijela i Europa pleše riječkoga TRAFIK-a, koji je također već uspješno gostovao na Festivalu s predstavom Hodač.

Tajana Gašparović