Izbjegnuta pomodnost

Izbjegnuta pomodnost

Sanja Kalapoš, Rock po istrijanski, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.

Sjećate li se kratkotrajna, ali za naše prilike nesvakidašnjeg istarskog glazbenog procvata koji se dogodio sredinom devedesetih? Činilo se tada da su Orbanići postali mnogo više od obična istarskog zaseoka, a svaka oštarija kao da je obećavala iznjedriti neku novu diskografsku zvijezdu na domaćem minijaturnom i kojekakvim zvjezdicama prenapučenu glazbenom nebu. Dijalektalni ča-val, koji je drmao radijskim i TV ljestvicama i u jednom razdoblju postao mnogo više od same glazbe, danas više ne postoji. Tvrda jezgra, koju su sačinjavali Alen Vitasović, Gustafi i Šajeta, prepuštena je zaboravu ili barem osuđena na nešto uži krug vjernih poklonika. U ovoj knjizi autorica Sanja Kalapoš govori o ča-valu iz etnološke perspektive, razmatrajući ga kao kulturnu, regionalnu i političku pojavu. Riječ je o istraživanju o korijenima istarskoga regionalizma i etnokulturnog identiteta, koji je s pojavom tog vala dobio posve drugo značenje. Autoricu zanima u kojoj je mjeri ta glazba pomogla redefiniranju lokalnih identiteta i osnaživanju osjećaja regionalne pripadnosti. U ovoj znanstvenoj studiji izvori su uglavnom novinski tekstovi i reportaže: smatrajući da je u cijeloj toj priči iznimno bitan javni diskurs, Kalapoš naglasak stavlja na intervjue i novinske tekstove, a ne na strukovni pojmovnik i instrumentarij, koji joj služi ponajprije kao referentna točka i neizostavni znanstveni okvir. Ona smatra da je ča-val prije svega društveno-politički fenomen, a ne samo promjena paradigme u tzv. industriji zabave. Knjiga je zanimljiva upravo stoga što se diskografsko-zabavni pokret analizira s etnografsko-sociološkog aspekta i u njemu pokušava odčitati nešto više od pukog i prolaznog uspjeha na top-listama.

Ča-val

Istraživanje počiva na dvije osnovne hipoteze: ča-val prihvaćen je kao lokalni označitelj identiteta koji u kombinaciji s pop i rock glazbom pruža mogućnost identifikacije s rodnom grudom, istodobno stvarajući osjećaj pripadnosti svjetskim trendovima (tzv. lokalizacija globalnoga). Drugo, goruća politička tema tobožnje nesklonosti Istrijana spram matične države ovdje je elegantno riješena na zadovoljstvo obiju strana: unatoč deklarativnom i neskrivenom otporu ondašnjem režimu, ča-val pokazao je kako istarski regionalizam nije suprotstavljen osjećajima nacionalne pripadnosti hrvatskom narodu. Štoviše, pridonio je pripojenju Istre matici zemlji, pokazujući kako nije riječ o duhu separatizma, nego o revivalu tradicionalnih vrijednosti kao što su dijalekt ili dotad zanemareni instrumenti. Napokon, kako je popularna glazba glavni mehanizam grupne i generacijske identifikacije mladih, u velikoj je mjeri mobilizirao upravo te grupe koji su u angažiranom ča-valu često vidjeli mnogo više od obične muzike: imali su blaženi osjećaj istodobna pripadanja vlastitoj sredini, ali i globalnim trendovima (to je vidljivo i iz poduljeg integralnog intervjua s mladima Istre koji je sastavni dio ove studije). Istarski dijalekt dobio je stanovit dignitet, a Istra se ovim valom promovirala kao progresivna i otvorena hrvatska regija.

Storija, pa i neke nedoumice

Ovo etnološko istraživanje solidno je štivo: nudi mnogo više od znanstvene suhoparnosti i ne zaustavlja se samo na faktografiji: autoričine teze i stajališta vrlo su precizni, potkrijepljeni dokazima, kritičkim aparatom i uklopljeni su u zanimljivu storiju. Neke slabosti sekundarne su naravi i ne utječu u većoj mjeri na kvalitetu studije. Primjerice, teza o tome da u mediteranskim društvima postoji duboko i urođeno nepovjerenje prema javnim institucijama i nesklonost identificiranju s državom vrlo je dvojbena i nema nikakvih uporišta u istarskom slučaju. Tobožnja apsolutna marginalnost dijalekta isto je tako apsolutno netočna: nije jasno na kojem to jeziku onda pjevaju Oliver Dragojević, Azra ili Vještice? Tu je i nedovoljno potkrijepljena priča o kultnom Franciju Blaškoviću kao prvom spoju rocka i regionalnoga dijalekta. Ovu bi knjigu neki sasvim sigurno željeli proglasiti pomodnim etnološkim istraživanjem, smatrajući da bi trogodišnja stipendija u Beču trebala iznjedriti ponešto kvalitetniji doktorat. Takav prigovor ipak ne stoji. Rock po istrijanski zanimljiva je i trendovska tema, ne samo zbog toga što je ovo prvi slučaj akademskog i studioznijeg bavljenja ča-valom nego i stoga što knjiga vrlo precizno i lucidno analizira sve političke, društvene i kulturne faktore, ostajući pritom vrlo pitkim žurnalističkim štivom. Uz jednostavnost i ležerni stil, ona nudi i svojevrsnu dokumentarnu kroniku regionalnoga pokreta. A to znači da biste je prije idućeg nastupa Francija Blaškovića ili Gustafa svakako mogli pročitati.

Tonči Valentić