Imala si pravo

Imala si pravo

Draga Merca,

Pišem teška srca jer znam da ti je ovo posljednje pismo. Željela bih, dok mi još zvoni tvoj glas u ušima: Dođi što prije, nemam više puno vremena, ali samo ne početkom maja, jer imam još nekih obaveza..., evocirati posljednje uspomene.

Veselila sam se našem ponovnom susretu, šetnjama Münchenom i usputnom pričanju o poznatim ličnostima. Tako bismo došle i do tvoje trafike, gdje si obvezno kupovala svoj loto-listić i dnevne novine. Predvečer bismo sjele pred TV i birale balete iz tvoje bogate videoteke. Žao mi je što nisam snimala tvoje opaske o pojedinim balerinama i plesačima, bila bi to još jedna zanimljiva knjiga, kao što su bila tvoja sjećanja nedavno objavljena u Zagrebu, tvoji romani i tvoji prilozi za Tanzarchiv.

Listale smo po albumima, prepunim tvojih slika, kritika i prekrasnih skica kostima koje si, dakako, sama napravila. (Još pamtim tvog Don Mortea u zagrebačkom kazalištu, onom, kako si govorila najljepšem kazalištu svijeta, u kojem si i igrala Zaručnicu!) Priznala si da si najsretnija bila kad si plesala sama. I da su ti Drugi svjetski rat i politika uvelike odredili životni put, ograničavajući prostor, pa ti se čini da se nisi isplesala do kraja.

Divila sam se tvojoj energiji, poletu i bistrini. Imala si nevjerojatno pamćenje i zavidan dar zapažanja. Tvoj hod, iako si bila u godinama koje donose poštovanje, ničim nije pokazivao težinu, još je odavao balerinu, da ne govorim o rukama, koje su uspjele dočarati sve ako bi ti uzmanjkalo riječi.

Kao učenici tvojeg baletnog odjela u Dječjem carstvu Strozzija i Širole, napisala si mi u spomenar: Ples je najveća radost! Čuvam taj spomenar i danas i zahvaljujem na svemu. Imala si pravo.

Sonja Kastl