Identitet i kockice

Identitet i kockice

Dunja Robić piše mnogoglasno, pa sad kao muško sad kao žensko, svejednako držeći da u polifoniji glasova ima pravo zastupati svaki od njih

Kad bi bilo potrebno tražiti neko automatsko, prigodno opravdanje poticaj za činjenicu što se na proslavi hrvatskog Dana knjige (22. travnja) u Sveučilišnoj knjižnici govorilo i o Dunji Robić, ne bi ga bilo teško naći: Dan hrvatske knjige obilježuje datum dovršenja prvoga velikog spjeva hrvatske književnosti, Marulićeve Judite, a Dunja Robić autorica je, među ostalim, na glazbu Milutina Vandekara, libreta za operu Judita.

Takvo opravdanje spominjanja Dunje Robić, međutim, nije potrebno, osim ako se prigoda ne shvati kao prilika da se progovori o sada već i kvantitativno znatnom opusu od pet proznih knjiga koje sadrže tekstove za koje mislim da ih je najtočnije žanrovski opisati kao osam kratkih romana.

Pokušajmo s drugim, problemskim opravdanjem, intrigantnijim utoliko ukoliko se možda nadaje kao barem djelomično amblematično za načine kojima autorice sudjeluju/ne sudjeluju u nacionalnim književnostima... Dunja Robić (rođena 1922, preminula 1999), desetljećima je, naime, bila prisutna u hrvatskoj kulturi, dapače poznata i priznata kao prevoditeljica Perraulta i Baudelairea, Hölderlina i Rilkea, da navedemo samo najzvučnija imena (dobitnica je, uostalom, nagrade za životno djelo Društva hrvatskih književnih prevodilaca). Upućenijima je donekle poznata i kao pjesnikinja koja je u časopisima »Republika« i »Forum«, dosta kasnije nego prijevode, počela objavljivati i pjesme te objavila nekoliko ciklusa. Njezino se prozno djelo, ipak, otkriva tek posmrtno.

Poezija i proza

Rekoh amblematično, a zašto? Jer se prijevodom, kao posvećenom ženskom ulogom, istim, netko bi rekao i većim tehničkim sposobnostima, ali manjim nadahnućem (evo ključne riječi za neka razdoblja i neke diskurse što se mogu učiniti sveprisutnima) služi drugome, svakako većemu od sebe; pa onda zato jer se poezijom izražava lirsko, koje se (pratimo li liniju razvoja lirskoga ega u pjesništvu europskoga zapadnog kruga) previše automatski poistovjećuje sa ženskim, nečim ženskim, da ne kažemo vječnim ženskim, i da još ne kažemo ženskim dijelom svakoga velikog umjetnika.

Prozom se, s druge strane, razmišlja; pokušava se, ako ne samo zabaviti, onda razvrstati iskustvo; dapače, svakom se romanesknom prozom, čak i kad ona djeluje razliveno, nestrukturirano, čitatelju nudi na izbor neko novo strukturiranje egzistencije, postaje se demiurgom, koliko se god pojam romanesknoga u povijesti mijenjao. To je, bojim se, bitno. I kada se tri kratka romana u knjizi Slika i događaji, što ju je marom urednice Jelene Hekman 2001. izdala. Matica hrvatska, na internetu opišu kao tri pripovijetke, ili novele, doživljavam to kao odricanje narativne povlastice stvarateljici novih svjetova. Koja je tu povlasticu sebi za života, međutim, i sama odrekla i porekla, jer romane nije objavljivala.

Doktorica i književnica

Govore da im se posvetila nakon umirovljenja, kad je negotium doktorice kliničke psihologije zamijenila za otium spisateljice. Ima ih potkraj ili onkraj kraja života objavljenih, od 1996. do 2001. godine, osam: Diitref ili kockanje za družinu; Perivoj bez vodoskoka; Bilo je i nije bilo; Septet; Abelarova pisma i Portugalska pisma iz samostana; svi u izdanjima nakladnika Dora Krupićeva, angažmanom Branimira Donata (koji je u Naknadnim skicama za portret, pogovoru Septetu, već rekao kako je suočen »s iznenađujućom činjenicom da njeno djelo raste i otkriva se u svojoj začuđujućoj intelektualnoj raznolikosti«), te spomenuti Slika i događaji, Zimski solsticij i Svršetak ljeta.

Koji apsekt tih romana izabrati u kratkoj skici? Barem dva. Volja za red je jedan. Umjesto volje za moć, volja za red, što se očitovala u njezinoj ljubavi za glazbu (pisala je i prevodila libreta), u pokušajima da se glazba, što se bitno motivski provlači kroz njezino pisanje, ogleda i u ustroju njezinih romana (kad se Septet podnaslovljuje kao »sinfonietta«, s dijelovima »obitelj-allegro«, »djevojka-adagietto« i »matematičar-finale«); u strukturi romana Diitref ili kockanje za družinu, u kojem je svaki od glasova što se nekronološki isprepleću označen svojom stranom ili svojim brojem na kocki; u Perivoju bez vodoskoka koji, ispunjen međuigrama, podsjeća na balet.

Muško žensko

Volja za red osjeća se i u numeriranju pisama i abecednom popisu apokrifnih autorica u njezinu jedinom proznom pothvatu koji bi se, među ostalima modernističkim, mogao nazvati postmodernističkim: preispisivanju priče o Heloizi i Abelardu i preispisivanju priče o portugalskoj redovnici. Ali oni nas dovode i do drugoga aspekta, koji moramo barem natuknuti, a riječ je o klizanju spola/spolova ili roda/rodova u njezinim proznim tekstovima. Dunja Robić u svim spomenutim romanima piše mnogoglasno, pa i sad kao muško sad kao žensko, svejednako držeći da u polifoniji glasova ima pravo zastupati svaki od njih. Pa i onaj koji, npr. u romanu Bilo i nije bilo, ona, žena, piše kao muškarac koji bi htio pisati kao da je žena. A nadasve bi želio obitavati u nekom jeziku, kao što je npr. engleski, u kojemu gramatički markeri ne bi smjesta stavljali na znanje govori li to muškarac ili žena. Jer bi onda svijest o sebi u svijetu koju pojedinac preispituje kroz pisanje, kako mi se čini da proizlazi iz romana Dunje Robć, po njezinu mišljenju postala jednistvena, androgina, poput ideala što ga je za umjetnika i umjetnicu zacrtala Virginia Woolf. Na tom isklizavanju spola ispod pera što se u nje gotovo podudara s isklizavanjem značenja, u svim svojim proznim djelima Dunja Robić ustrajava. Osim na toj i drugovrsnoj polifoničnosti, ona ustraje i na zrakastom širenju odnosa među glasovima, pa se tako njezini likovi uvijek nalaze u mreži mnogostruko usmjerenih odnosa, gdje je odnos žena s muškarcima tek jednako važan, ali nikako važniji od odnosa žena sa ženama. Dosljednost takva ne samo tematskog nego zaista i poetičkog creda očituje se i u primjeru što ga spomenuh na početku — u svom je libretu Judita Dunja Robić u odnosu na Marulićev predložak nadopisala jedno važno žensko prijateljstvo.

Dunja Robić u životu se zvala prvo Mira Košutić, pa Mira Dupelj. Činjenicu što se književnošću bavila pod pseudonimom tumačiti isključivo strahom od izloženosti kritici, možda čak podsmijehu (posve neopravdanom, naravno) značilo bi, čini mi se, u ovom slučaju stvari previše pojednostavniti. Ako se još sjetimo da je tekstove šlagera pisala pod trećim pseudonimom, Alka Ruben, možemo zamisliti da se i vlastitim identitetima možda željela onako poigrati kao što je to učinila s kockicama, u romanu Kockanje za družinu.

Iva Grgić