Govoriti o slobodi

Časopis »The Bridge Literary Magazine« predstavljen je 9. svibnja u Matici hrvatskoj, koja je zajedno s Društvom hrvatskih književnika i Institutom Vlado Gotovac nakladnik njegova posljednjega broja, posvećena Vladi Gotovcu.

Okupljene je pozdravila Andrea Feldman, istaknuvši Gotovčevo djelo kao najboljeg zastpnika hrvatske kulture u Europi, a o časopisu je potom govorila Tea Benčić Rimay, za kojeg je rekla kako je njegov posljednji broj rađen s velikom ljubavlju i poštovanjem spram Vladi Gotovcu te su u njegovu stvaranju sudjelovali brojni suradnici i prevodioci, koji su omogućili da se o djelu Vlade Gotovca sada može čitati i na engleskom jeziku. Također je istaknula kako je to dosad jedna od najboljih biografija objavljenih u časopisu, iako je bilo poteškoća u njezinoj pripremi, posebno zbog nedostatka vremenske distance. Odlazak Vlade Gotovca s hrvatske intelektualne scene imalo je posebno značenje i nenadoknadiv je gubitak zbog osobnosti kojom je Gotovac zračio. Govoriti o Vladi Gotovcu danas znači govoriti o pojmu slobode, ljubavi, hrabrosti, dostojanstva, istaknula je na kraju Tea Benčić Rimay.

Tonko Maroević, kao potpredsjednik Matice hrvatske, istaknuo je Gotovčevu ulogu u njezinoj obnovi, kada joj je vratio slobodu i pluralistički duh, a to je put kojim će ona i dalje ići. Ovaj broj časopisa oduševljava, rekao je Maroević, jer pomaže u razumijevanju njegova djela, dok mu kritički tekstovi daju težinu i značenje.

Žarko Paić Vladu Gotovca nazvao je ključnom osobom hrvatskog intelektualnog života, koji je svojim radom otvorio nove putove hrvatske kulture, a praksom pisanja zauzeo posebno mjesto u hrvatskoj literaturi. Ipak, njegova intelektualna karizma bit će najviše zapamćena po njegovu liberalizmu. Tematski broj časopisa »The Bridege« pokušaj je rekonstrukcije Gotovčeva djela i u tome leži njegovo značenje.

Na kraju se Simona Gotovac zahvalila svima koji su sudjelovali u stvaranju ovog broja časopisa, koji će, budući da je pisan na engleskom jeziku, omogućiti da se o Vladi Gotovcu sada čuje i izvan domovine.

Akustika mjesta

U Matici hrvatskoj 12. svibnja, u organizaciji Kluba Hrvatskoga etnološkog društva, Hrvatskog muzikološkog društva i Odjela za povijest umjetnosti, arheologiju i etnologiju Matice hrvatske, predavanje je održao dr. Kjell Skyllstad, umirovljeni profesor s Odsjeka za glazbu i kazalište Sveučilišta u Oslu u Norveškoj, a o temi The Fiords are Aliven — Soundscapes of Western Norway /Fjordovi su živi — Zvukolici zapadne Norveške/.

Kyell Skyllstad bavio se terenskim istraživanjima glazbe u jugoistočnoj Aziji, ritualnom glazbom Sri Lanke i norveškom umjetničkom glazbom 19. i 20. stoljeća, a istraživao je i glazbu manjina u norveškim državnim školama. Bio je predsjednik norveškog ogranka Međunarodnog društva za suvremenu glazbu te se bavio i glazbenom kritikom.

Svoje izlaganje Skyllstad je započeo pokušavajući objasniti termin soundscape, njegovu pojavu i povijest uporabe, koji bismo mogli opisati kao akustičnu manifestaciju nekoga mjesta, odnosno njihovo prožimanje. Veliku ulogu u njegovu nastanku ima i ljudski faktor, pa tako svojim mijenjanjem ekosistema mijenja i soundscape. Kako svako mjesto ima svoj specifični soundscape bilo bi moguće napraviti kartu soundscapea, istaknuo je Skyllstad. U posljednje vrijeme soundscape se dosta marketinški eksploatira zahvaljujući new ageu, te postoje brojni CD-ovi s reprodukcijama zvukova stanovitih mjesta. Na taj način promiče se tradicija.

U Norveškoj, na zapadnoj obali, gdje je Skyllstad rođen, zvukovi soundscapea vrlo su specifični zbog prožimanja kopna i mora u brojnim fjordovima. To je nadahnulo i brojne skladatelje, koji su instrumentima pokušavali reproducirati te zvukove, što je Skyllstad popratio glazbenim primjerima. Najveći utjecaj prirode i njezinih zvukova u folklornoj je glazbi, a tim se elementima također koriste skladatelji.

Iskorištavanje svemira

Odjel za prirodoslovlje i matematiku 15. svibnja organizirao je znanstvenu tribinu na kojoj je govorio Predrag Raos o temi Sinkrodin — most do zvijezda.

Predrag Raos, prevodilac i pisac, bavi se i znanošću, te je član Hrvatskoga planetarnog društva, u svom izlaganju bavio se pitanjima našeg današnjeg poimanja svemira. Odmah na početku ustvrdio je kako oko nas, u svemiru, postoje bezbrojna bogatstva, a naša je Zemlja u svemu tome tek kamenčić. Kao osnovni problem svog izlaganja u tom pogledu Raos postavlja pitanje kako doći do tih resursa. Kao najveća prepreka postavlja se transport. Današnje su svemirske letjelice nesigurne, a ni postojeći materijal nije primjeren. Mnogi su se do sada bavili pitanjem svemirskog transporta, ali sve te ideje davale su tek djelomična rješenja, što je navelo i samoga Raosa da ga pokuša naći te je nakon niza pokušaja došao do projekta koji je nazvao Sinkrodin — most do zvijezda. Projekt je zamislio poput nebeskog dizala, što bi po njemu trebalo omogućiti putovanje svemirom. Kao nužan preduvjet realizacije toga projekta Raos navodi industrijalizaciju svemira, a sve to rezultiralo bi velikim ekonomskim uspjehom, te bi se Zemlji vratile poljoprivredne površine, što znači i kisik, kao i čišći zrak. Mnogi od navedenih projekata ipak su zvučali poput znanstvene fantastike.

Religija bez predznaka

Odjel za povijest umjetnosti, arheologiju, etnologiju i arhitekturu i Klub hrvatskog etnološkog društva predstavili su 21. svibnja knjigu Žarka Španičeka Slavonski pučki proroci i sveci: studija iz pučke pobožnosti Slavonije, o kojoj su govorili Mato Artuković, Vitomir Belaj, Emanuel Hoško i sam autor.

Mato Artuković kao predstavnik Hrvatskog instituta za povijest podružnice u Slavonskom Brodu, koji je i izdavač knjige, istaknuo je kako su oni, iako mala ustanova, željeli dati svoj prinos hrvatskoj historiografiji i znanosti, okupivši se u njemu radi istraživanja na području Slavonije, te su do sada u šest godina djelovanja izdali dvadeset i pet knjiga i sto pedeset članaka.

Vitomir Belaj naglasio je marljivost i preciznost autora čija knjiga obrađuje pojavu do sada u nas slabo obrađivanu. Njome je obuhvatio samo dio istraženoga gradiva i svojih razmišljanja, obradio je religiju bez predznaka, osnovnu religioznost. Sakupljenu građu pokušao je analizirati i smjestiti na antropološku razinu. Ova knjiga, istaknuo je na kraju Belaj, visok je domet hrvatske etnologije.

Emanuel Hoško istaknuo je kako ova knjiga zaslužuje mnogo veće zanimanje hrvatske javnosti, posebno crkvene. U njoj su sadržane opće kulturno zanimljive pojedinosti, ali i teološke. Obrađuje fenomen prepoznatljiv u ambijentu kršćanske duhovnosti, fenomen ljudi koji su urasli u naš kulturni ambijent, kojim se nitko ne bavi, pa on polako izmiče, i u tome leži još veća važnost ovog pionirskog etnološkog djela.

Žarko Španiček, autor knjige, istaknuo je osobnost i karakter tih pučkih proroka i svetaca, što ga se posebno dojmio prilikom prikupljanja podataka, a čime su, osim svojim karizmatskim darovima, oduvijek privlačili pozornost.

Važnost vode

Odjel za prirodoslovlje i matematiku organizirao je 22. svibnja znanstvenu tribinu na vrlo aktualnu temu Voda što život znači — O hrvatskom (ne)obilju pitke vode i njezina (ne)poznata stvarnost, o čemu je govorio Srećko Božićević.

U svom izlaganju, popraćenu brojnim dijapozitivima, Božićević je govorio o značenju vode za čovjeka i stanju s vodom danas u Hrvatskoj, za koju se često kaže da je zemlja bogata vodom, ali to nije prava slika situacije, kao što se moglo vidjeti iz ovoga izlaganja. Količine vode promjenjive su, posebno tijekom ljeta, što ovisi o brojnim faktorima, od kojih događaji na zemljinoj površini, odnosno djelovanje čovjeka, ima velik utjecaj. U posljednje vrijeme čovjekov je utjecaj sve okrutniji, zbog neznanja ili pohlepe on nije svjesan značenja vode za njegov opstanak. Voda je oduvijek imala veliku ulogu u čovjekovu životu, još od prapovijesti, o čemu svjedoče ilirski zakoni o vodi uklesani u kamen stijene, kao i položaj naselja, koja se uglavnom aglomeriraju uz vodene tokove, u sjevernim područjima Hrvatske, dok na jugu veliko značenje imaju izvori. Današnji čovjek čini se nije svjestan bogatsva koje posjeduje, a posljedica je toga sve manje vode u rijekama, a sve više otpada.

Božićević je na kraju zaključio da će u budućnosti osnovni problemi čovječanstva biti vezani uz stanje pitke vode. Hrvatska bi od zemlje bogate vodom mogla postati zemlja suhe budućnosti, što su ne baš optimistične prognoze.

Kako je nastao Mosor

Udruga zagrebačkih Poljičana Sveti Jure iz Zagreba 22. svibnja u Matici hrvatskoj organizirala je prvo predavanje o baštini Poljica, na kojem su o temi Geološke značajke kao podloga kulturnog supstrata Poljica govorili dr. Ivo Velić i mr. Jakov Radovčić. Predavanje je bilo popraćeno brojnim dijapozitivima.

U uvodnom djelu predavanja predavači su upoznali prisutne s geologijom, znanošću koja proučava zemlju i njezinu koru, a koja ujedinjuje sve prirodne znanosti. U drugom dijelu predavanja orijentirali su se na povijest nastanka Mosora, važnoga za poljički kraj, koji je u svojoj dalekoj prošlosti, od prije sto pedeset i pet milijuna godina, bio tek uzvišenje u plitkom moru. Svjedoci tome su fosili, različite vrste, česti u tamošnjim stijenama, a na osnovi kojih je moguće odrediti starost pojedine stijene jer svako vrijeme ima svoj živi svijet, u čemu geologiji pomaže palentologija. Pod utjecajem kretanja kontinenata, odnosno Afrike koja se kontinuirano pomiče prema sjeveru i gura Europu, te uzrokuje nabiranje njezine površine, uzdigao se i Mosor, a more se povuklo. Tako se nakon dugotrajnih promjena na zemljinoj kori stvorila današnja geološka slika Mosora i poljičkoga kraja, vizura kakvu poznajemo.

Antonija Vranić

Hrvati na slovačkom

Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika priredili su 20. svibnja predstavljanje knjiga hrvatskih autora na slovačkom jeziku, koje je preveo poznati slovački kroatist, prevoditelj i nakladnik Ján Jankovič. Knjige Perly pre Karolínu (Biserje za Karolinu) Ludwiga Bauera, Drámy a komédie II (Drame i komedije II) Mire Gavrana i Básne/Pjesme (dvojezično izdanje) Slavka Mihalića najnoviji su prijevodi Jána Jankoviča, koji se prevođenjem djela hrvatske književnosti bavi već pet desetljeća. Njegovu nakladničku zbirku čine djela Marije Jurić Zagorke, Ivana Aralice, Paje Kanižaja, Slavka Mihalića, Zvonimira Majdaka, Pavla Pavličića, kao i djela gore spomenutih autora, od kojih će knjiga Mire Gavrana biti objavljena prvo na slovačkom pa tek onda na hrvatskom jeziku.

Dr. Ján Jankovič znanstveni je djelatnik Zavoda za svjetsku književnost Slovačke akademije znanosti. Izdao je gotovo stotinu knjižnih prijevoda iz južnoslavenskih književnosti te napisao nekoliko znanstvenih monografija o slovačko-hrvatskim književnim odnosima, među kojima je najvrednija Hrvatska književnost u slovačkoj kulturi (Chorvátska literatúra v slovenskej kultúre) izišla u dva sveska. Uskoro će objaviti antologiju hrvatske poezije Južné slnko (Južno sunce). Ambasador hrvatske književnosti bez premca dobitnik je brojnih međunarodnih priznanja među kojima se izdvajaju Nagrada Julija Benešića Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga PEN kluba za višegodišnji i uspješni rad u prevođenju, Red Danice hrvatske dodijeljen od predsjednika Republike Hrvatske te nagrada Ján Holly za prijevod knjige Ivana Aralice Asmodejev šal.

Skup u Matici hrvatskoj popratio je pozdravnim govorom veleposlanik Republike Slovačke Ján Petrik, a o knjigama su govorili Jankovičevi dugogodišnji suradnici i prijatelji Tonko Maroević, Anđelko Novaković, Ludwig Bauer, Miro Gavran, Siniša Habijanec i Slavko Mihalić.

Čitkost nerazumljivog

Nečitana čitkost suvremene poezije naslov je predavanja iz ciklusa Kako čitati hrvatsku književnost (i zašto) održana 21. svibnja u Matici hrvatskoj.

Predavač Tonko Maroević jednom je sažetom antologijom prikazao raznolikost i osebujnost hrvatske poezije nastale u posljednjih nekoliko desetljeća. Osobito posljednje desetljeće donosi niz autora i autorica koji poeziju pretvaraju u najbolji izdanak hrvatske književnosti danas. Nesputanost u traženju i izboru načina izražavanja glavna je odlika hrvatske suvremne poezije.

Mrkonjićeva agresivna poetika sedamdesetih odražava iskustvo agresivne epohe. Njegova je poezija živa, vizualna i konkretistička. Posve je drukčiji nadrealizam Marija Suška, koji pripada njegovoj generaciji. Visoku kolokvijalnost, dinamizam dijaloga postiže Nikica Petrak. Poezija Tomice Bajsića ima narativnu ulogu, ona pronalazi put u dokumentarizmu i reporterizmu — da se pričati. Prozi u pjesmi, pri čemu je najvažnije očuvati referencijalnost, danas se najviše približio Miljenko Jergović.

Pravo osvježenje hrvatskoj poeziji donosi žensko pjesništvo. Ono nema dugu povijest, tek dvije Vesne — Parun i Krmpotić, no uzdanica je mnogo i njihovo je pisanje nemimoilazan prinos našoj suvremenoj poeziji. One na poseban način afirmiraju simbolizam, poput Božice Jelušić i Anke Žagar u čijim je stihovima dosta toga biomorfno, vegetativno i izrazito poetski plodno. Žagaričine tišine (stanke između strofa) sastavni su dio njezine poezije. I ono nerazumljivo u njezinim pjesmama je čitko.

Moderni egzistencijalizam pronašao se u stihovima Jozefine Begović, a najmlađe — Ana Brnardić i Dorta Jagić — najbolji su razlog za uspješnu budućnost suvremene hrvatske poezije.

Draženka Vlahov