Gledati i/ili znati

Gledati i/ili znati

S čuvenom braćom samo je jedna stvar sigurna: nikad niste sigurni što ćete u sljedećem projektu dobiti

U jednoj od najefektnijih sekvenci filma Čovjek kojeg nije bilo, čuvene američke braće Ethana (producenta i koscenarista) i Joela Coena (redatelja), odvjetnik obrane imenom Freddy Reidenschneider (Tony Shalhoub), nastupa pred svojim klijentima, kalifornijskim supružnicima. Najavljujući veliku predstavu pred porotom u sudnici — samosvjesnom, teatralnom gestom dijaboličnog demagoga, prekriven snopom svjetlosti na ekspresionističkoj — chiaroscurro pozornici zatvorske ćelije, odvjetnik objašnjava strategiju obrane šutljivom brijaču (Billy Bob Thornton) i njegovoj zbunjenoj supruzi (Frances McDormand) optuženoj za umorstvo svoga šefa. »U Njemačkoj živi taj tip, Fritz, Werner, ili tako nekako«, započinje odvjetnik svoje predavanje o načelu nesigurnosti, koje, kako kaže, baštini od tog velikog ajnštajnovskog uma. Što više gledaš, manje znaš, zaključuje. No čini se da njegovi zatečeni klijenti, kao ni gledatelji, ne shvaćaju ni o čemu zapravo govori, niti kako će na tome što govori temeljiti obranu.

Osim što ovaj transparentni omaž Fritzu Langu potvrđuje status Joela kao virtuoznoga stilista, osobito u registru film-noira, te obojicu braće kao nepopravljive pastišere klišeja, tradicije i klasičnih filmskih žanrova, ta epizoda na neki način i sažima njihovu filozofiju i demonstrira njihovu autorsku ćud. Jer, s čuvenom braćom samo je jedna stvar sigurna: nikad niste sigurni što ćete u sljedećem projektu dobiti. Kakvu smjesu žanrova, koliku količinu bizarnosti i apsurda, kakav omjer paradoksa i ambivalencija, koliko znanja a koliko ciničnog nagađanja? Još manje je izvjesno kako će biti dizajnirana ambalaža počesto makabričnih nalaza tih ciničnih prikazivača ljudske patologije i dekonstruktora klišeja, koji od 1984. sabljažnjuju vid krvavo prostim varijacijama podmuklih zločina, a duh uveseljavaju svojim crnohumornim invektivama. Koenovski svijet, naime, na površini nije mijenjao samo žanrovske modele, parazitirajući na trileru, hororu, screwball-komediji ili mjuziklu. Od prvoga filma Krvavo prosto (1984), on se naizmjence i nepredvidivo narativno usložnjavao i pojednostavljivao, grijao i hladio, razvedravao i smračivao... No čini se da je ostao jednako koenovski — vjeran varljivosti i nesigurnosti kao svom temeljnom načelu i mentalnom stanju.

Crno-bijelo u boji

Usporedimo li crno-bijeli film Čovjek kojeg nije bilo (2001) s pet godina mlađim Fargom (1996), a to nam omogućuje gotovo istodobno pojavljivanje njihovih hrvatskih videoizdanja, možda na prvi pogled nećemo steći takav dojam. Jer, Fargo je po mnogima vizualno i stilski najkonvencionalniji film braće i, što je neobično za njihov opus, s barem zrncem optimizma koji u film unosi posve neobična pojava u američkom filmu, lik trudne, mudre i dobroćudne policajke (oskarovka Frances McDormand). Čovjek kojeg nije bilo pak, prilično je doslovna, stilizirana i na površini tjeskobna, u podtekstu ironična, replika njihova kinematografskog vrela — noira četrdesetih godina. Osim fotografije u niskom ključu, taj prosede potkrepljuje i karakterističan voice-over protagonista, kako na kraju doznajemo, osuđenog na električnu stolicu.

Fargo, navodno zasnovan na istinitom događaju (koliko to braći Coen uopće može biti važno?), fizički je usađen u američki Srednji Zapad prekriven snijegom i u programatski nasilno tarantinovsko vrijeme, dok je njegov kalifornijski sljedbenik posve (i nostalgično) okrenut prošlosti i klišeiziranim dvojbama svojeg žanrovskog prototipa.

Ipak, oba su filma podjednako potpune fikcionalne konstrukcije. Krimi-zaplete obiju priča povezuju jednako opsjednuti pokretači, likovi naoko običnih muškaraca koji odjednom odluče ucjenom promijeniti svoj status nevidljivih bića. Jerry Lundegaard (William H. Macy) u Fargu grčevito prodaje automobile za bogatog i škrtog punca, dok se ne poveže s plaćenicima koji će oteti njegovu suprugu, a od punca potraživati novac. Dotle se brijač Ed Crane, shvativši da ga žena vara (ovdje djelomice fatalizirana F. McDormand), svaki dan pita »Zašto kosa raste?«, zašto on »vidi sve, a nitko ne vidi njega«; na koncu zašto je brijač, a ne nešto drugo, primjerice suvlasnik kemijske čistionice, što mu kobno ponudi smiješni invertit s tupeom Frank (Michael Badalucco). Nove opsesije dvaju muževa pokreću lanac kobnih događaja, u kojima će se, prema koenovskom starom načelu, pokazati da nitko u širem fikcionalnom krugu zapravo ne poznaje nikoga i da nitko nikome ne treba vjerovati.

Naravno, ni braću Coen možda ne poznajemo, ali znamo da ih ne bi trebalo shvatiti previše ozbiljno. Taj imaginarni svijet duplih lica i dvostrukih igara eklektičnoj posmodernističkoj braći ovdje, kao ni u ranijim filmovima, nije toliko razlogom upitanosti ili zabrinutosti, koliko predmetom nesputane narativne kombinatorike i ironijskog izvrtanja. Zato ni u svojoj zreloj fazi nemaju razloga podleći zovu tih problematičnih (modernističkih) pretpostavki.

Ironija i nostalgija

Postoji, međutim, razlog zbog kojega je Fargo, unatoč klišeiziranim sastavnicama, pa i eksploataciji iskarikiranog (stripovskog) nasilja, moguće procijeniti zrelijim, scenaristički složenijim, premda ne i stilski atraktivnijim filmom. U njemu su znatnije narativno aktivirane i bolje strukturalno raspoređene sve one bizarnosti, inverzije i paradoksi koji od početka hrane crnohumorno kino Coenovih. Izolirani u snježnoj pustopoljini (često viđenoj u bijelim totalima) i podvrgnuti repetitivnom variranju, te sastavnice dobivaju na intenzitetu. Osim toga, u ranijem je filmu prevagnula čvrsta narativna kombinatorika, likovi (osobito kriminalci Stevea Buscemija i Petera Stormarea) punije su ocrtani i groteskniji, a njihov trud apsurdniji; utoliko i smješniji. Coenovi su ovdje mnogo distanciraniji.

Čovjek kojega nije bilo pak, uvlači svoje tvorce u pseudo-identifikaciju s odveć samosažaljivim ubojicom nedužna lica, s kojim se gledatelju, osobito zbog hotimične Thorntonove indolencije ili tuposti, nemoguće intimizirati. Teško je domisliti i razlog uvođenja motiva Lolite, adolescentice Birdy koja privlači Eda svojom čarobnom klavirskom interpretacijom Beethovenove Patetične sonate, osim ako možda nije u pitanju prokazivanje i te nevinosti ili pravdanju glazbenog motiva filma. Da je ozbiljnost Coenovih hinjena potvrđuje, osim odveć egzaltiranog odvjetnika i njegove mutne teorije nesigurnosti i nekoliko humornih epizoda. Spomenimo tek onu koja će nadahnuti Edova fatalistička svemirska priviđenja: supruga umorena Davea (James Gandolfini) oprezno mu pripovijeda kako iza njegova ubojstva stoje državne službe, jer je navodno vidio leteće tanjure!

Fargo je živ, dinamičan i sarkastičan film. Čovjek kojeg nije bilo je spor, tugaljiv i nostalgičan, predan noirovskim sjenkama i ugođajima te nejasnom načelu nesigurnosti onoga Nijemca. Dok ga gledaš, uživaš, ali što ga više gledaš, manje znaš.

Diana Nenadić