Egzekutori i ugostitelji

Egzekutori i ugostitelji

Na netom upražnjeno mjesto za urbanističko planiranje grada izabran je stanoviti Mislav Žagar, po zanimanju ni manje ni više nego ugostitelj (oberkelner). Pitanje je neće li od sada u spomenutom zavodu netko, kao što se u zagrebačkim birtijama naručuje gemišt ili škropec, političkom direktivom dotičnom doviknuti: »Ober...! Prosim jedan GUP!«

Subota, 17. svibnja 2003. godine. Naoko, rekli bismo, jedan posve običan kasnoproljetni subotnji dan uz ispijanje prve jutarnje kavice, odlaska na tržnicu, čitanje novina u obližnjoj kavani... Doista, naoko posve običan subotnji dan. Nažalost taj naoko običan subotnji dan u povijesti zagrebačke arhitekture i urbanizma ostat će u vrlo lošem sjećanju, s onim gorkim talogom iskustva malograđanskog licemjerja, gluposti i pohlepe, kada su gradski zastupnici na izvanrednoj sjednici Gradske skupštine izglasavajući nepovjerenje bivšem pročelniku Gradskog zavoda za planiranje razvoja i zaštitu okoliša Miljenku Mesiću poslušničkim dizanjem ruku i javno stali na stranu bezakonja i prostornih nedjela građevne mafije, a sve pod krinkom viših stranačkih interesa. Tijekom te bešćutne egzekucije gradski su zastupnici pred istinom doslovce zatvorili i oči i uši, učinivši od jednog sumnjivog tipa (tzv. građevnog poduzetnika) tragičnu osobnost književnih razmjera, kakvu ne pamtimo još od krležijanskih vremena, »uzdižući ga pred nama kao lik junaštva, etike, pravednosti, dobrote i kao svjetionik budućim pokoljenjima, na čast i slavu krvavog nasilja...«. No kao što kaže jedan od Krležinih likova: »Tko se pred ovim Domaćinskima ne vuče četveronoške kao pudl oblizujući im ruke za tri špricera, taj će biti zgažen, iskorijenjen, uništen, popljuvan, bačen u blato kao strvina (...sve je to kriminalno, krvavo, moralno bolesno)«. Upravo u to uvjerio se te naoko obične subote i bivši pročelnik Gradskog zavoda Miljenko Mesić, zapitavši svoje egzekutore: »Tko ima pravo zabraniti čovjeku da brani svoj život? Zar bi i Hrvatska danas postojala da se nije oduprla napadaču?« Nažalost, govorio je zidovima. Neki od njih imali su začepljene čak i uši. Post festum, na netom upražnjeno mjesto za urbanističko planiranje grada izabran je stanoviti Mislav Žagar, po zanimanju ni manje ni više nego ugostitelj (oberkelner). Pitanje je, neće li od sada u spomenutom zavodu netko, kao što se u zagrebačkim birtijama naručuje gemišt ili škropec, političkom direktivom dotičnom doviknuti: »Ober...! Prosim jedan GUP!«.

24 sata heroja

I tako, dok zagrebački urbanizam i arhitektura trpe svoje najdramatičnije dane, dva su nas događaja prisjetila na njegovo zlatno doba, na herojsko razdoblje moderne, kada su struka i tadašnja gradska uprava sinkronizirano oblikovale viziju grada 20. stoljeća. Riječ je o knjizi Socijalno stanovanje međuratnog Zagreba autorice Darje Radović Mahečić, te katalogu i izložbi u Muzeju grada Zagreba, o arhitektu Mladenu Kauzlariću (1896-1971) pod naslovom 24 sata heroja — Mladen Kauzlarić — ukus međuratnog Zagreba, autorice Hele Vukadin-Doronjga.

Iako se Darja Mahečić u svojoj knjizi bavi socijalnom izgradnjom, ona je ujedno i presjek cjelokupnog urbanog razvoja grada Zagreba tijekom dvadesetih i tridesetih godina, kada pitanje tzv. stanova za životni minimum postaje jedan od ključnih problema cjelokupne moderne arhitekture. S druge strane knjiga svjedoči i o visokorazvijenoj socijalnoj osviještenosti — ne samo arhitekata i urbanista nego i tadašnje gradske uprave, kada u Zagrebu nastaje niz radničkih naselja, čiji su autori tada vodeći arhitekti poput Ivana Zemljaka, Zdenka Strižića i Milovana Kovačevića. Izložba o tom značajnom hrvatskom arhitektu u današnjem kontekstu ima izuzetno sociološko-kulturološko značenje, svjedočeći nam ne samo o životu i radu arhitekta, nego i o kulturi onodobnih investitora, odnosno naručitelja. Jedna od njih bila je i književnica Irina Kunjina Aleksander, koja ne samo da je sa suprugom, veleindustrijalcem Božidarom Aleksanderom, naručitelj (stan u najamnoj vili Pick, Novakova 12, 1936/37), nego arhitektu Kauzlariću za rođendan posvećuje svoju dramu 24 sata heroja. Drama je pisana u obliku dijaloga investitora i arhitekta, čiji je glavni junak sam Kauzlarić (heroj). U drami su vrlo detaljno opisani arhitektov atelje te onodobne prilike u arhitekturi. Vrhunac je drame obraćanje heroja — ptice — poeta investitorima, tumačeći što je za njega arhitektonsko stvaralaštvo.

Arhitekt Mladen Kauzlarić jedan je od najznačajnijih predstavnika zagrebačke moderne. U suradnji s arhitektom Stjepanom Gombošem (atelje Gomboš i Kauzlarić tijekom tridesetih godina u suradnji) realizirat će neka od ključnih ostvarenja domaće moderne, primjerice vile Spitzer (Novakova 15, 1931/32), Hirtzler-Schwartz (Golubovac 11, 1933/35), Ladany (Nazorova 52, 1936/37), Pick (Novakova 12, 1936/37) i vila Kopista (Babonićeva 25, 1937/38).

Visoki politički interesi

Kako zaključuje autorica Hela Vukadin u katalogu 24 sata heroja, Kauzlarić je realizirajući arhitektonske kreacije sklone geometriji »uspio stvoriti arhitekturu konteksta, koja postaje organička, prilagođena genius-u loci sukladno najrecentnijim trendovima u arhitekturi (svojim se intervencijama u prostoru uspio približiti regionalnom karakteru arhitekture te je tako oplemenio postojeći genius loci)«. Tim više, budući da su kuća i vrt za arhitekta Kauzlarića, kao i na primjeru Stjepana Planića, dio »cjelokupnog scenarija, a njihov vizualni dojam postao je zaokruženim doživljajem«. Riječ je o važnom zaključku iz nekoliko razloga. Prije svega treba istaknuti da je većina Kauzlarićevih vila izgrađena na obroncima Zagrebačke gore, no u suodnosu s prostorom, dakle kao »dio cjelokupnog scenarija«, međusobno se nadograđujući i oplemenjujući. S druge strane svjedoci smo današnjeg urbanog kaosa i kreativne nemoći u kojem se taj isti podsljemenski prostor sustavno uništava neadekvatnom i besprimjernom izgradnjom. Tako smo na tom istom prostoru, kao što će u svojoj posljednjoj knjizi pisati Tomislav Premerl, umjesto novih izazova koji su nam se nudili povijesnom situacijom, doživjeli i nemoć (ili moć) prevladavajućeg duhovnog i moralnog, naravno i kreativnog rasapa u urbanizmu i arhitekturi. Jednako tako, danas je gotovo nemoguće zamisliti odnos između arhitekta i investitora kao što je bio između Kauzlarića i veleindustrijalaca Aleksandera, a kamoli da još netko, poput njegove supruge, k tome napiše na istu temu i dramu. Doduše, kao što smo svjedoci, dramatskih događaja ne nedostaje, no drame ovaj put piše netko drugi, zakulisnim igrama, ucjenama i šakama, a sve pod krinkom visokih političkih interesa.

Krešimir Galović