Brdo iznad demokracije

Brdo iznad demokracije

Mi živimo na jednom strmom, tamnozelenom Brdu iznad Zagreba. August Šenoa je uspio post mortem dokazati da je naše brdo nastalo podsvjesnim slikanjem Petera Bruegela. Pa ipak smo nepoznati diljem naše strahovito lijepe zemlje. Nekidan smo vidjeli na televiziji u Panorami da se naš kraj spominje samo u nekim školama na satu razredne zajednice, i to kad učenik koji je markirao uspješno opravda izostanak pričom da je zalutao na Brdo i da su ga tamo drogirali i mučili. U Dolini se govorka da je od pamtivijeka naseljen samo nekim lijenim i nijemim ljudima. I znate što, vjerujem da je to stoga što smo mi oduvijek izrazito malo radili i govorili. Nakon pada komunizma jezik Grada smo brzo zaboravili, a svoj jezik nismo stigli stvoriti. Malo tko od nas i drži do toga, uglavnom se gađamo pikulama ili spavamo. Ako ne spavamo, bavimo se sitnom ispomoći klarisama koje na našem Brdu imaju samostan. I mali plastični aerodrom za Papu. U njihovom dvorištu djeca i starci na blagdane imaju besplatan gumi-gumi. Što se doticaja s Gradom tiče, do većine našeg stanovništva dopiru samo prekrasne priče o demokratskom blagostanju i ništa više. Oni se rijetki ambiciozni među nama prije svega ostalog u životu žele javiti na Burzu rada, smještenu baš u centru Grada punog blagostanja. Naravno, da bi ostali duboko nezaposleni, duševno zdravi i veseli. No, ovdje se krije jedan mračan kuriozitet. Naš ponos i dika, to naše ambiciozno stanovništvo izumire iz neobičnog i okrutnog razloga. Gradski prijevoz, tzv. ZET, na našu liniju Brdo Grad šalje samo svoj radni višak obolio od PTSP-a, vozače samoubojice, zaluđene kultnim filmom Taksist. U demografskoj panici, one dobre među klarisama ispisale su za nas tisuće molbi Poglavarstvu, upravi ZET-a i Papi, ali ništa. A naš se potok i dalje puni slupanim plavim autobusima, ostacima odjeće i ljudskim kostima.

Jednoga dana postala sam i ja jedan od Ambicioznih ili, kako nas na Medvednici zovu — Spuštač u grad. Mi Ambiciozni ujutro uđemo u ZET-ov bus u pidžamama i maminim torbama s velikim i lijepim radnim knjižicama i molimo vozača da nam, ovako lijenima, dopusti da otkunjamo jednu stanicu. On tobože pristane, ali čim uhvatimo prvi san, probudi nas hicima iz pištolja i urlicima. Uvijek je to simpatični mršavko uredne irokeške vanjštine koji uživa u činjenici da je za jednokratnu upotrebu. Otkad ja znam za sebe, nikomu nije uspjelo stići do Grada, jer se bus obavezno sunovrati u potok Črnomerec. U najvećem broju slučajeva samo vozač pogine, a putnici se razočarani vrate kući. No, budeš li uporan, kako oni u Gradu vole reći, uspjeh ti je zagarantiran!

Jutros sam dugo vezivala cipelu na ulazu u bus pa je vozač poludio i prikliještio me vratima, toliko vatreno psujući da smo se već na sljedećoj stanici obrušili u potok. Ironijom zakona vjerojatnosti, bila sam među samo dvije preživjele. Onako prikliještena vratima ispala sam na mulj i travu, dok su se ostali Spuštači smrskali ili podavili. Kao što rekoh, još je jedna djevojka ostala žive glave, pa smo skupa odšepale do mjesta gdje počinje veliki Grad — tramvajskog terminala. Iz svega glasa pjevajući starogradske, strgnule smo pidžame sa sebe i na obližnjem se buvljaku obukle svečano. Cvikajući u tramvaju svoju prvu kartu, odlučile smo da se više nikad nećemo vratiti na Brdo, a kamoli javiti obiteljima za sve one mrtve iz busa. Pa zar nije već vrijeme da se javimo na burzu?! Pa makar morale još večeras naučiti sav jezik Grada i od suza slijepiti stan u ovoj Dolini u kojoj teku med i mlijeko.

Dorta Jagić