Blistavi solisti

Blistavi solisti

Redatelj obiju predstava, Francesco Torrigiani, zamislio je scenski okvir Mascagnijevih Pagliaccija u komplementarnom, urbanom okviru tvorničke hale. U taj radnički okvir upada seljačka družina da bi održala predstavu

Ptičica iz zbora mi je prišapnula — dvadeset i dvoje pjevača je bolesno, zbor je posve okrnjen — došao si na krivu predstavu! A došao sam ugodnom trosatnom vožnjom iz Zagreba, na nedjeljnu predstavu koja u Trstu tradicionalno počinje u 16 sati. Operni teatar u Trstu izvodi po osam predstava u ciklusu nakon svake premijere ili obnove, pazeći da sve glavne uloge imaju dvostruku podjelu te da si svi pjevači međusobno budu partneri. Time potencirana raznovrsnost, kazališna napetost i interes, te smisao za kazališnu promidžbu na razini cijele regije, jamče redovito rasprodano gledalište za sve operne predstave.

Cavalleria rusticana postavljena je u relativno klasičnoj režiji ispražnjenoga scenskog prostora. Dominira veliko, kameno, kružno, prilično strmo stubište, koje figurira i kao idealno mjesto za ulični razgovor, ali i kao borilačka arena. Paleta je mediteranska, plavetnilo i boje kamena dočaravaju sicilijanski ambijent. Strmo stubište važno je i u ulozi akustičkog paravana iza pjevača, pa glasovi bolje dopiru do gledatelja, koji toga osobito postanu svjesni nakon početne Turidduove arije, koju pjeva iza scene i koja se, unatoč voluminoznome tenoru Kristjana Johannssona, zapravo jedva čuje, a on forsira i previše da bi ta romanca imala potreban lirski karakter.

Nakon blijeda početka

No iza toga korektna ali blijeda početnog zapjeva, sve se dalje odvija u izvrsnom natpjevavanju svih solista. Michele Crider, sopranistica svjetskog ugleda, jedna od čuvenijih Aida veronske Arene posljednjih godina, posjeduje dramski sopran osebujne tamne boje, nosivih i pokrivenih visina. Njezina je Santuzza donesena jednostavno, bez imalo forsiranja, s prekrasnim dugim vezanim frazama, bez ikakvih tehničkih problema. Ona posjeduje i osobnost koja svakom pojavnošću i izlaskom dominira scenom te plijeni pozornost slušatelja kao središnji lik cijele Mascagnijeve naturalističke drame. Vrlo je lijepo zazvučao i mezzosopran Svetlane Serdar (sestre nekad česta zagrebačkog gosta pijanista Aleksandra Serdara). Johannsson se do kraja opere raspjevao te zablistao u završnoj ariji Mamma, quel vino e generoso.

Redatelj obiju predstava, Francesco Torrigiani, zamislio je scenski okvir Mascagnijevih Pagliaccija u komplementarnom, urbanom okviru tvorničke hale. U taj radnički okvir upada seljačka družina da bi održala predstavu. Rekviziti su simbolički, u prvom je redu neobično da su kola putujuće glumačke družine pretvorena u obična ručna kolica napunjena rekvizitima — tako tvornica postaje pozornica, a dvostruka igra između stvarnoga života i predstave groteskno podudarna. Raspjevani Johannsson izniman je Canio, moćna glasa dramskog intenziteta i izvrsnih glumačkih sposobnosti. Sjetno se sjetih ovogodišnjeg Dana dvorane Lisinski i tamo otpjevane arije Vesti la giubba... Ovdje mu je izvrsna razigrana partnerica bila mlada talijanska sopranistica Giuseppina Piunti, prekrasna Nedda zvonka i pokretljiva glasa, te lirski bariton Mauro Buda iznimno lijepe boje kao Tonio.

Pouzdan orkestar

Orkestar tršćanskoga Kazališta Giuseppe Verdi svira vrlo solidno i odgovorno, a pod ravnanjem maestra Massima de Bernarta dosta suzdržano u smislu pouzdane pratnje pjevačima. Poznati Intermezzo (Cavalleria rusticana) bio je dojmljiv postignutim ugođajem. Zbor, iako nepotpun, pjeva kultivirano, bez naprezanja ili forsiranja, profesionalno. Akustički dojam teatra nije osobit, barem ne na svim mjestima jednako, pa otkriva sve eventualne tehničke nedostatke izvođača. Ovaj put gotovo da ih nije bilo.

I na kraju — posljednja premijera ove sezone u Trstu je Verdijev Nabucco, predstave se daju od 2. do 14. svibnja. U naslovnoj ulozi alterniraju čuveni Renato Bruson i Boris Statsenko, pa vjerujem da će ta popularna opera i mahom vrsni solisti privući hrvatsku kazališnu publiku.

Mario-Osvin Pavčević