Bezazleno slušno

Bezazleno slušno

Oprema ovoga diskografskog izdanja na prvi pogled djeluje luksuzno, no pažljivijim pregledom sadržaja knjižice i preslušavanjem snimaka postaje jasno da je riječ o poprilično neprofesionalnom uratku

Proteklo je već dosta vremena od realizacije tonskoga materijala, iskorištena na nosaču zvuka diskografske kuće Tutico, odnosno na nedavno objavljenoj kompaktnoj ploči pod naslovom LauROs. Ploča je dobila ime prema skladbi Ive Josipovića, o kojoj se, kako je navedeno u tekstu popratne knjižice sam autor izjasnio, navodeći da je nastala na poticaj Laure Vadjon i Romane Matanovac te da je njezin »pomalo tajanstveni naslov« »svojevrsni anagram nastao iz početnih slova imena umjetnica (Lau-Ro) te naziva grada Osora«, gdje je i praizvedena.

Obje glazbenice bile su prije desetak godina poznate našoj javnosti po lijepim zajedničkim koncertnim nastupima, pa ovaj CD, s iznimkom Josipovićeve skladbe — što »balansira između nježne lirike i agresivne virtuoznosti« (kako je opisuje sam autor) — predstavlja upravo snimke iz tog razdoblja, ostvarene na Hrvatskom radiju. Oprema ovoga diskografskog izdanja na prvi pogled djeluje luksuzno, no pažljivijim pregledom sadržaja knjižice i preslušavanjem snimaka postaje jasno da je riječ o poprilično neprofesionalnom uratku u skladu s izdavačkim ambicijama tvrtke Tutico Classic i standardima udomaćenim u našoj institucionalnoj diskografskoj industriji.

Nekvaliteta tonskog zapisa

Ako se, kao manje važno, zaboravi na kvalitetu fotografija mladih glazbenica (knjižnica ih nudi točno sedamnaest, od kojih neke djeluju kao da su izašle iz kakva provincijskog modnog žurnala), valja napomenuti da ni kvaliteta uvrštenih tonskih snimaka nije besprijekorna, što zasigurno daleko manje ide na dušu odlične ton-majstorice HR-a Dubravke Vrbljanac nego na račun anonimne osobe koja je iz Studija Šišmiš (ili za Studio Šišmiš) radila CD-mastering, pa je prema tome odgovorna za finalnu zvučnu kvalitetu korištenih radijskih snimaka. Po rezultatu reklo bi se da je riječ o diletantu s nešto praktičnog iskustva u snimanju rocka, što mu za obavljanje ovoga posla nije bila dostatna kvalifikacija.

U impresumu izdanja napravljena je posvemašnja zbrka, iz koje je jedino razvidno da izdavačima (a to je tvrtka Tutico Classic, koja se potpisala i kao izvršni producent) nisu jasni ni pojmovi ni standardi vezani uz produkciju nosača zvuka, barem što se klasične glazbe tiče. Ako je kao izvršni producent naveden Tutico Classic, a za preuzete je gotove radijske snimke (koje ostvaruje ton-majstor s producentom snimanja) mastering obavio Studio Šišmiš, što je onda radio Ivo Josipović, potpisan kao tzv. glazbeni producent? Ako su fotografi Saša Novković i Mladen Šarić autori slike na naslovnici, zašto nije nigdje navedeno ime autora onih sedamnaest fotografija iz knjižice?

Sva ta zbrka, u kojoj se stvarno ne zna ni tko pije ni tko plaća, potvrđuje jedino potpunu dezorijentiranost koja vlada u našoj ozbiljnoglazbenoj diskografskoj produkciji. Šteta za kvalitetu izvedbi violinistice Laure Vadjon i gitaristice Romane Matanovac, zabilježenih na ovom CD-u, za koje se nije našlo adekvatnije mjesto prezentacije. Kvaliteta njihova zajedničkog muziciranja, pogotovo s obzirom na činjenicu da je Romana Matanovac zbog bolesti vjerojatno trajno odustala od svoje glazbeničke karijere, jedini je razlog koji opravdava objavljivanje ovoga poludiletantskog diskografskog uratka.

Kad se iscijedi folklor

Nužnu prezentaciju hrvatskoga stvaralaštva producenti ove ploče riješili su uvrštavanjem Sonatine Miroslava Miletića, (skladbe »poput spužve natopljene folklorom«, napisat će autor teksta Dubravko Detoni) i minijature LauROs Ive Josipovića, bezazleno slušnog, p(l)itkog uzorka naše divno liberalne, u tisuću cvjetova rascvjetane suvremene ozbiljnoglazbene produkcije. Detonijeva pak primjedba na Miletićevo djelce (usput rečeno, Miletić je napisao mnogo boljih folkornih skladbi od ove), vrlo je lucidna — kad se iz nje iscijedi folklor kao voda iz spužve, ne ostaje ama baš ništa.

Ukratko, ovaj CD može se preporučiti samo zbog odlična muziciranja Laure Vadjon i Romane Matanovac, te — (uz još ne osobito inventivnu Paganinijevu Prvu sonatu, stavak Cantabile i Šest varijacija, op. 81, Maura Giulianija — zbog nadahnutih Rumunjskih plesova Bele Bartoka u dopadljivoj transkripciji na violinu i gitaru.

Bosiljka Perić-Kempf