Bersina vrhunska ekspresivnost

Bersina vrhunska ekspresivnost

Najimpresivniji aspekt predstave, zbog kojega se ona nikako ne smije propustiti izvrsni je rad scenografa Ive Knezovića, koji je stvorio idealni ambijent za ovo djelo

Nakon više od pola stoljeća na scenu zagrebačkoga HNK vraćena je najrazrađenija i najpotresnija hrvatska opera Oganj Blagoja Berse u kojoj autor s pozicije ishodišta 20. stoljeća stapa čitavo svoje glazbeno iskustvo. Za svojega drugog boravka u Beču, kada je redovito nastupao na (u ono doba popularnim) melodramskim koncertima kao dirigent ili pijanist prateći programe glasovite recitatorice Würthove, razvio je istančani senzibilitet za glazbenu dramu. Usporedno je radio kao umjetnički savjetnik slavne bečke nakladničke kuće Doblinger, za koju je redigirao i orkestrirao brojna novonapisana djela, napose opere i operete, što mu je pružilo priliku da svoje pero okuša u različitim stilskim i skladateljskim rukopisima.

Kontakt sa Srećkom Albinijem povezao ga je s autorom libreta njegova Baruna Trenka traženim libretistom onoga doba Alfredom Mariom Willnerom, čije je djelo Der Eisenhammer (Kovanica željeza) spretnom kombinacijom socijalnih, naturalističkih, no istodobno romantičarskih elemenata bilo idealno za izražavanje Bersinih stvaralačkih sklonosti. Tvornica, radnici, zataškano ubojstvo u prošlosti, želja za osvetom i iskupljenje u ljubavi, kao motivi priče koja se događa desetak godina u budućnosti, skladatelju su bili izlika da na jednom mjestu poveže svoje vizionarske težnje futurizmu (glazba strojeva) i govorenom pjevu (Sprechgesang) s dramatski razrađenim kasnoromantičarskim bujnim orkestrom i njegovom aktivnom ulogom tumača radnje s minuciozno profiliranim lajtmotivima.

Pjevnost vokalnih dionica

Glazba najviše duguje vagnerijanskom nasljeđu, dok su veristički obrisi dramskoga predloška naveli autora da uz orkestralnu dramatiku i ekspresionističku deklamaciju povremeno razvije i pjevnost vokalnih dionica. Čak i u drugom činu, kada prelazi u lepršavu pjevnost Lenkine arije do granica operetnosti, njegov orkestar ne popušta u ekspresivnosti, zbog čega su djelo njegovi suvremenici proglasili uspjelijim kao simfonija nego kao opera (A. G. Matoš, Hrvatska sloboda, 13. siječnja 1911).

Izrazita simfoničnost Ognja glavni je razlog zbog kojega je dirigentu Zoranu Juraniću (uvijek dežurnu skrbniku za našu opernu baštinu i njezine nepravedno napuštene i zaboravljene primjerke) bilo vrlo teško dinamički uskladiti zvuk orkestra s pjevanim dionicama. Obuzet bistrom orkestralnom zvukovnošću dobro uvježbana ansambla pred sobom, nije uzeo u obzir da pjevači odabrani za premijeru opere 24. svibnja nisu kadri nadglasati tako snažan orkestar. Stoga aspekt spoja glazbe i govora — zbog čije je posebnosti maestro odlučio djelo prvi put izvesti na izvornom njemačkom jeziku (prethodne su izvedbe bile u hrvatskim prijevodima) ovom prigodom nije na žalost dolazio dovoljno do izražaja.

Problematična dikcija

Među nositeljima uloga pravi vagnerijanski glas sposoban jedriti nad valovima i najsnažnijih blezera bio je novosadski bas Branislav Jatić kao Pastor koji je (ako zanemarimo pretihe dubine) ostvario glazbeno i dramatski cjelovitu kreaciju lika. Jedini ženski lik u ovoj muškoj operi (Lenku) tumačila je sopranistica glasovne svježine i tonske izražajnosti Zorica Antonić koja se glasovno više unosila u dramatske momente, dok je u lirskim gubila na sigurnosti i čistoći intonacije. Nasuprot tome, njezin plošni scenski nastup, ukočeni pokreti i blazirana gestika kao da nisu pripadali dramaturški nabijenom djelu koje samo od sebe poziva na duboko proživljen angažman.

Uvjerljivu kreaciju bijesom rastrojena i osvetom zaslijepljena luđaka Roberta Thomsa oblikovao je Makedonac Cvetan Stojanovski, čiji je reski i prenapregnuti tenor možda karakterno odgovarao liku, ali nikako nije bio kadar dosljedno izraziti ekspresivnost Bersinih melodija, niti izraziti zvukovne potencijale teksta s obzirom na probleme s dikcijom pri izgovoru njemačkoga jezika. Ravnotežu pjevačkog i scenskog aspekta do idealnih je proporcija doveo mladi bariton Tomislav Bekić kao uvjerljivi Hellwing. koji je za njegovu umjetničku karijeru odlična nadgradnja nakon Alberta u Massenetovu Wertheru što ga je tumačio na posljednjoj premijeri splitske opere, tim više što Oganj u motivima i atmosferi otkriva niz podudarnosti s tim remek-djelom francuskoga romantika. U prizoru kovačnice u prvom činu tragičnu priču stradanja Robertova oca turobnim tonom svojih dubokih glasova uz potresno komentiraju Ozren Bilušić i Siniša Hapač kao Prvi i Drugi radnik, dok su Hellwingovu djecu za svoju dob vrlo samosvjesno tumačili najmlađi sudionici predstave, Judita i Luka Gamulin.

Muški zbor HNK je u prvom činu ostao u sjeni gromoglasnih orkestralnih imitacija rada strojeva upotpunjenih konkretnim zvukovima brusilica s vrpce, dok su jedino članice ansambla u prizoru odmora došle u cijelosti do izražaja i odrazile rad svojega voditelja Roberta Homena. Na sceni zbor još barem vizualno može poloviti konce, dok je u gotovo nečujnu nastupu iza scene u posljednjem činu bio u potpunu neskladu s orkestrom, a dodatno ga je ometalo ritmički kaotično i još k tome ozvučeno odbijanje zvona.

Impresivna scenografija

Najimpresivniji aspekt predstave, zbog kojega se ona nikako ne smije propustiti izvrsni je rad scenografa Ive Knezovića, koji je golemim željeznim skelama pred smeđim zamagljenim prozorima razlomljenim zidom stvorio idealni ambijent za ovo djelo, smjestivši u samo središte scene crveno obasjan oganj. Početne kulise kao uvijek prisutan motiv postaju trajna pozadina crvenookrečena građanskoga dnevnog boravka s golemim portretom Hellwingova oca u drugom činu, ili pak mračne i tjeskobne Hellwingove radne sobe u trećem činu. U skladu sa scenom uvjerljive povijesno stilizirane i do detalja precizirane kostime kreirala je Diana Kosec-Bourek.

U režiji našeg uglednog redatelja Božidara Violića upravo su scenografski i kostimografski elementi bili impresivni, no gluma protagonista nije bila na visini. Svedena na zamrznute i nerazrađene minimalističke geste, osobito u drugom i trećem činu ne pogađa karakter i bit toga ekspresivnog djela u kojemu se glazba i drama prožimlju kao nigdje dosad u našoj glazbenoscenskoj literaturi. Unatoč tome, ova izvedba Bersina Ognja svakako je veliki događaj za hrvatsku kulturu u cjelini, premda predstava prije no što s pravom postane dijelom stalnoga zagrebačkog opernog repertoara svakako zaslužuje, ako ne posve drukčiju, onda barem dotjeraniju glumu.

Jana Haluza