Baletni se uzlet nastavlja

Baletni se uzlet nastavlja

Početkom sezone vratili bismo na scenu Don Quijotea, zatim bismo u prosincu krenuli u novo Labuđe jezero. Nakon toga u veljači bi bila večer koreografija Renata Zanelle s tri neoklasična baleta, a potom večer nizozemskih koreografa (Hans van Manen, Rudi van Dantzig i Jiri Killian). Četvrta premijera bila bi Evgenij Onjegin (koreografija Johna Crankoa), a na kraju bi došle još jedna premijera za djecu, vjerojatno Petar Pan Brune Bjelinskoga i večer mladih koreografa

S ravnateljem Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Dinkom Bogdanićem razgovarali smo u povodu završetka iznimno bogate i uspješne baletne sezone.

Balet HNK u Zagrebu ove je godine službeno imao pet premijera (sedam djela). Izvedeni su: Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva u koreografiji Dinka Bogdanića, Koreografije Georgea Balanchinea (tri djela: Apolon Muzaget Igora Stravinskog te Čajkovski Pas de Deux i Serenada Petra Iljiča Čajkovskog), Mačak u čizmama Brune Bjelinskog u koreografiji Ljiljane Gvozdenović, Giselle Adolphea Adama u koreografiji Dinka Bogdanića te Cirkus primitif balet u koreografiji Staše Zurovca. Navedenim premijerama treba pribrojiti Đ avla u selu, obnovljena prema izvornoj koreografiji Pije i Pina Mlakara, prvu zagrebačku izvedbu koreografije San zaručnice Staše Zurovca te večer Baleta HNK u Zagrebu i Baletne trupe Croatia u okviru koje su izvedene tri koreografije: premijera Vesele udovice Franza Lehara u koreografiji Sonje Kastl, prva zagrebačka izvedba koreografije N. M. Q. P. (No more questions please) Marka Boldina te obnovljeno Simfonijsko kolo Jakova Gotovca u koreografiji Zvonimira Reljića.

Zagrebačka publika imala je tako priliku vidjeti čak dvanaest različitih koreografija, ne računajući reprize (Bajadera Ludwiga Minkusa u koreografiji Dinka Bogdanića i Čudesni mandarin Bele Bartoka u koreografiji Milka Šparembleka). Ako to usporedimo s dvjema premijerama koje smo imali prilike viđati u proteklim sezonama, svaki je komentar suvišan. Činjenice govore za sebe. U Balet je uvedena i vrlo čvrsta radna disciplina, što se pozitivno odrazilo na uvježbanost i kondiciju plesača. Uprkos naglu ubrzanju ritma produkcije zbog vrlo ambiciozna programa (za koji su neki sumnjali da će biti uspješno realiziran), nijedna premijera nije bila pomaknuta ni za dan. Jednako je važno naglasiti da je kvaliteta predstava bila visoka, pri čemu od spomenutih dvanaest koreografija ipak treba izdvojiti Romea i Juliju, Giselle, Koreografije Georgea Balanchinea i Cirkus primitif balet. Nažalost, uprkos angažiranju vrsnih dirigenata, orkestar HNK nije uspijevao izazvati oduševljenje pri izvođenju (doduše prilično teških) partitura većine baleta (osobito zahtjevna bila su djela Stravinskog i Prokofjeva, kojima su dirigirali Aleksandar Kalajdžić, Zagrepčanin sa zapaženom karijerom u Njemačkoj i iskusni veteran Pavle Dešpalj). U Zagrebu je gostovao Balet HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke s Peer Gyntom, pri čemu je osobito oduševio orkestar HNK Rijeka pod ravnanjem Nade Matošević.

U HNK u Zagrebu imali smo konačno prilike vidjeti i nastupe najuspješnijih hrvatskih plesača koji djeluju u inozemstvu: nakon prvaka Baleta Berlinske opere Ronalda Savkovića, kojega je Bogdanić kao redatelj uspio dobiti već za Bajaderu, mogli smo gledati solista Baleta Bečke državne opere Tomislava Petranovića (kojega je hrvatska publika posljednjih godina imala prilike gledati samo u koreografijama u prijenosima Novogodišnjeg koncerta) u nekoliko nastupa u Čajkovski Pas de Deux te člana Baleta Berlinske opere Leonarda Jakovinu u Apolon Muzagetu i Bajaderi. Osim toga, u Zagrebu su nastupili i najuspješniji slovenski baletan Jaš Otrin (u Romeu i Juliji i Giselle), te najbolji talijanski baletan i jedan od najvećih plesača današnjice Roberto Bolle (u Giselle).

Konačno, Irena Pasarić dobila je davno zaslužen status nacionalne baletne prvakinje, koji je dosad imala samo bivša ravnateljica Baleta Almira Osmanović.

Nakon posljednje premijere Balet HNK u Zagrebu ide na nekoliko gostovanja. Možete li nam nešto više reći o njima?

— Balet HNK u Zagrebu upravo je gostovao s Bajaderom u Ljubljani, na velikoj sceni Cankarjeva doma. Dirigirao je Berislav Šipuš, glavne uloge plesali su Irena Pasarić, Ronald Savković i Edina Pličanić, a s njima su gostovali i solisti i kompletan ansambl. Nakon toga prvog gostovanja ide se na gostovanja po Hrvatskoj. S Mačkom u čizmama idemo na Festival djeteta u Šibenik, gostujemo u Vukovaru, a pregovara se o gostovanju u Opatiji. S predstavom Cirkus primitif balet Staše Zurovca ide se u Beograd u Narodno kazalište, a planovi su da ta predstava ide i na na Ohridsko ljeto. Sezonu završavamo na Križankama s Romeom i Julijom. Eventualno, dio ansambla ide s predstavom Amore mio u Graz. Gostovanja smo započeli s dvanaest izvedbi predstave Johannes Faust Passion Milka Šparembleka u Njemačkoj.

Koja je bila posljednja sezona Baleta HNK koja je imala ovoliko premijera?

— Nije mi poznato da je Balet HNK u Zagrebu ikada imao ovoliko premijera. Trebalo bi pogledati u kazališne anale i vidjeti da li je to ikada napravljeno. Mislim da su danas i u svijetu rijetka kazališta s tolikom baletnom produkcijom.

Možete li nam pojasniti status nacionalne prvakinje koji je dobila Irena Pasarić?

— Irena Pasarić dobila taj status tek nakon svoje cjelokupne plesačke karijere, i u Hrvatskoj i u svijetu. Znamo da je plesala u Americi, znamo da je promovirala hrvatsku umjetnost na scenama Europe i svagdje se predstavlja kao zagrebačka balerina, đak zagrebačke baletne škole. Priznanje nekom plesaču da je dosegnuo vrhunac baletne umjetnosti u nas znači status nacionalne prvakinje. Osim priznanja, to konkretno donosi i bolji koeficijent plaće, a poslije i mirovine. Taj status daje država i on se dodjeljuje na razini Ministarstva kulture. Ja sam Irenu Pasarić predložio u ime naše baletne direkcije i onda su u Ministarstvu kulture to odobrili.

Imamo li u perspektivi nacionalnih prvaka?

— U nas su sada dvije nacionalne prvakinje i oba su mjesta popunjena. Ne znam da li će se dogodine otvoriti jedno mjesto za nacionalnog prvaka, morat ćemo se za to izboriti.

Od kada postoji institucija nacionalnoga baletnog prvaka?

— To je prvi put uspostavljeno u samostalnoj Hrvatskoj. Do sada je taj status imala samo Almira Osmanović.

Nakon Ronalda Savkovića, u protekloj sezoni u Zagrebu su gostovali Tomislav Petranović i Leonard Jakovina. Ima li još hrvatskih plesača koji su napravili karijeru u inozemstvu?

— Ima. Mladi Dino Baksa, koji je član ansambla baleta u Dortmundu, jedini osim trojice navedenih ima karijeru u inozemstvu. Od njih četvorice najviše je napravio Roni Savković, pa Tomica Petranović, pa Leo Jakovina koji je sada u usponu te je postao i polusolist u Berlinu. Imam u vidu da ih sve dovedem na gostovanja i zasnovat ću program na način da ih zagrebačka publika ima prilike vidjeti. Možda se u budućnosti i vrate kući i budu u angažmanu kod nas. Bilo bi to lijepo.

Što se stranih plesača tiče, gledali smo najuspješnijega slovenskog plesača Jaša Otrina i najuspješnijega talijanskog plesača Roberta Bollea. Namjeravate li nastaviti suradnju s njima?

— Jaš Otrin bit će naš stalni gost iduće sezone, tako da će ga naša publika imati priliku vidjeti u Giselle i Romeu i Juliji, a igrat će i u drugim predstavama. Kako iduće sezone vraćam Don Quijotea na scenu HNK, igrat će Basilija, odnosno Toreadora. Igrat će i u Labuđem jezeru. Postoji mogućnost da Roberto Bolle ponovno dođe u Zagreb, možda potkraj iduće sezone. Sve je planirano, no moramo vidjeti koliko će oni imati slobodnih termina.

Planirate li još nekog stranog plesača?

— Zagrebačka publika već je imala prilike vidjeti Joséa Martineza i Agn#s Letesta, koji su prvaci pariške opere, pa sam prije nekoliko mjeseci kad sam bio u Parizu razgovarao s njima i oni bi vrlo rado opet došli u Zagreb.

Ima li hrvatskih balerina u inozemstvu?

— Od naših balerina tu je Pavla Mikolavčić koja je u Münchenu, bila je zagrebački đak, a nakon toga otišla je iz Zagreba. Pomogao sam joj da dođe u München na školovanje i tamo je dobila ugovor u Bavarskoj državnoj operi, gdje pleše epizodne uloge, tako da je to još jedna osoba na koju bi se moglo računati. Mlađe generacije ne znam, ali znam da je Iva Gattin još u Beču.

Tko u ansamblu ima najveći potencijal? Balerine iz ansambla na svim su premijerama, no kod glavnih plesača na premijeri se ipak odlučujete za goste...

— Ja pozivam strane goste da bi razina premijere bila još viša, ali naši plesači mogu plesati i glavne uloge na premijerama. Ilir Kerni godinama je naš najbolji plesač, ne smije ga se ostaviti po strani. Ostali naši prvaci stasali su u karakterne role. Oni su dali svoje prve uloge kada su bili mlađi plesači, a sada su došli u godine kada ih ne mogu više plesati, no zato ja radim takav repertoar kako bi i oni bili uključeni u rad. Oni nisu bačeni sa scene, nego su na sceni u karakternim ulogama, a ljudi ih se sjećaju kada su igrali Albrechta i Siegfrida. Karakterne uloge vrlo su važne u baletima kao što su Giselle, Romeo i Julija, Don Quijote i ostale predstave iz klasičnog repertoara, koji ćemo i dalje promicati.

Koje ste organizacijske promjene uveli u baletu kada ste stupili na dužnost?

— Organizacija je takva da su svi plesači sada svakodnevno prisutni na poslu i svi redovito dolaze na vježbe. Prije se manje vodila evidencija. Mislim da su ljudi i sami shvatili da ovakav repertoar zahtijeva svakodnevnu vježbu. Uveo sam promjenu da plesači i plesačice sada odvojeno rade kondicijske vježbe koje su prije radili zajedno. Svaki pedagog radi posebne vježbe za žene, one su specifične za ženski dio ansambla i solistice, a muški pedagog radi muške vježbe, tako da nitko ne gubi vrijeme. Kada su svi zajedno radili, onda bi se mijenjali, pet minuta jedni, pet minuta drugi, pa bi se jedni ohladili dok bi se drugi tek zagrijali. Sada svatko ima svoje vrijeme rada. Od deset do jedanaest plesači vježbaju sa svojim pedagogom, a poslije plesačice sa svojim.

Novost je to što imamo goste pedagoge. Izmjene pedagoga potiču plesače, rade se uvijek drukčije vježbe.

Organizacijski je moj rad mnogima u početku bio malo čudan, jer sam ja tražio temeljit radu umjesto šetnje, inzistirao sam na čvrstoj disciplini, koju su plesači savladali nakon pola godine. Na početku im je bilo teško, a sad je to već normalno. No, što je bilo, bilo je. Pohvalno je da su usto shvatili i da su oni važan dio ove kuće, ne samo solisti nego cijeli ansambl.

Koja su unapređenja bila provedena u vašem mandatu?

— Unaprijeđeni su svi članovi ansambla koji su do sada igrali polusolističke uloge. Od članova ansambla polusolisti (srednje uloge) postali su Lovorka Puk, Petra Vargović, Ivančica Mirošević, Emilija Sorić, Ioan Dumitru Moga... Novi solisti (velike i srednje uloge) su Ersilia Nikpalj i Andrej Barbanov. Prvacima su postali Edina Pličanić, Mihaela Devald i Mirna Sporiš-Palada. Mi smo ih predložili, a Ministarstvo je to odobrilo. Mi možemo unapređivati članove ansambla do prvaka, no prvake potvrđuje Ministarstvo kulture.

Ima li nekih novih članova ansambla?

— Za sada nema jer su sva radna mjesta popunjena. Tomaž Rode došao je na mjesto Marka Boldina, koji više nije naš član. Trebalo bi nam još najmanje sedam radnih mjesta, koja su bila ukinuta za vrijeme nekih ravnatelja Baleta. To je za ovaj ansambl veliki problem.

U kontekstu najavljene dodjele zgrade na Tuškancu HNK u Zagrebu, biste li željeli tamo izvoditi dio repertoara?

— Dobivanje te zgrade bilo bi vrlo korisno za cijelu kuću, a kad bismo imali prostora tamo, dali bismo večer mladih koreografa. Vjerujem da će tamo biti osposobljena scena sljedeće sezone.

Osim mladih koreografa, namjeravate li uvoditi neke druge predstave koje imaju suvremeni ples?

— Ne vidim nikakva razloga za to. Zagreb ima scenu suvremenoga plesa. Sada nam dolazi Tjedan suvremenoga plesa, koji započinje upravo u zgradi HNK. Prema tome, vidjet će se sve što se može vidjeti što se tiče suvremenoga plesa. I na Eurokazu će sigurno izvoditi neke plesne predstave, a u zgradi HNK bio je i Gulbenkian balet u sklopu Biennala. Postoji u Zagrebu toliko suvremenog plesa da čak ni naša publika koja je za sve to zainteresirana ne može sve vidjeti. Izvode se predstave u Trešnjevci, u ZKM-u, pa su tu gostovanja u Gavelli. Otvorit će se uskoro i plesni centar. Nemam ništa protiv svega toga. Dapače, dali smo i Staši Zurovcu šansu da napravi svoju prvu cjelovečernju predstavu u Hrvatskom narodnom kazalištu. S obzirom da imamo tri grane umjetnosti, dramu, operu i balet na ovoj sceni, svaki je slobodni termin važan.

Nedavno su nas napustili Mia Čorak Slavenska, Mercedes Göritz-Pavelić i Rudolf Zubčić. U hrvatskim medijima o tome je uglavnom ostala samo kratka vijest, a kod Mije Čorak čak je i prezime bilo krivo objavljeno, iako je riječ o najvećim imenima hrvatskog baleta 20. stoljeća...

— Meni je jako žao da se to nije na primjereniji način pojavilo u novinama. Ne znam da li je to nepažnja ili nemarnost naših mlađih novinara koji ne znaju, što se baleta tiče, što se zbiva u Hrvatskoj, a kamoli o ovim ljudima koji su iz Hrvatske otišli prije Drugog svjetskog rata. Jedan mali pomak po pitanju uvažavanja baletnih veterana već sam pokušao napraviti, a pokušavat ću i dalje. Vrlo je važno da se ljudi kao što je Sonja Kastl, Zvonimir Reljić, Damir Novak, Vesna Butorac, Mara Bezjak vrate u HNK, barem u jednoj produkciji, da ih mladi plesači upoznaju, da se prenese golemo iskustvo. Ti su ljudi imali karijere u svijetu i bili poznati plesači na hrvatskoj sceni. Važno je da se konačno stupi u taj kontakt, da se prenese nešto, a baletna umjetnost upravo teži tome da se nešto prenese iz riječi u riječ, iz pokreta u pokret. Imate tu i drugih plesača koji su bili solisti, a koji nisu imali mogućnost doći u HNK da rade s pojedinim solistima i ansamblom.

Možete li nam vi nešto reći o radu s navedenim umjetnicima?

— Dok sam bio u Americi, od 1971. do 1975. imao sam prilike doći na predavanja Mije Čorak Slavenske. Ona je tada već bila gospođa u godinama i na koledžima je držala predavanja o baletu, o pokretu, i više je išla na jedan filozofski način tumačenja baleta, umjetnosti pokreta, disanja. To je bilo naše kratko druženje, tih petnaest dana koliko je trajao seminar.

Gospođa Mercedes Göritz-Pavelić bila mi je pedagoginja u baletnoj školi. Kada je došla iz Rumunjske, dobila je posao u baletnoj školi i onda smo kod nje završili četvrti razred. Poslije smo se družili u Münchenu, jer je ona bila u Munchenu dok sam ja živio tamo, od 1978. do 1983. Ona je dolazila na moje predstave, razgovarali smo, ona je pisala kritike u plesnom časopisu »Tanz Arhiv«. Kad sam se vratio iz Hamburga, ponovno smo se družili, a nedavno je gospođa Kastl predložila da potkraj svibnja odemo gore i posjetimo je, ali nismo dočekali taj trenutak.

S gospodinom Zupčićem imao sam svoja prva kazališna iskustva. Kada sam bio u kazalištu u Preradovićevoj, on je radio tamo kao organizator. Nastupali smo u Čarobnoj fruli, a poslije smo imali i predstavu u Gavelli. Bio je i tajnik Baleta HNK u Zagrebu dok sam ja plesao u ansamblu.

Kako vi ocjenjujete njihovo značenje za baletnu umjetnost?

— Rudolf Zupčić bio je vrlo svestran i aktivan baletni umjetnik, pedagog i organizator tijekom cijele svoje karijere. Nadam se da će se opsežna dokumentacija i fotografije koje je on godinama sakupljao, a koje su ostale u njegovu stanu, moći iskoristiti da se njegov rad zabilježi u jednoj publikaciji.

Mercedes Göritz-Pavelić ostavila je trag u svom bogatom plesačkom, pedagoškom i koreografskom radu. Napravila je mnogo u Rumunjskoj i Njemačkoj, ali i u Zagrebu, gdje je postavila razne balete prije više od šezdeset godina (Vila lutaka, Pastirska igra, Faunovo proljeće, Don Morte...). Najveće je svjetsko ime hrvatskoga baleta Mia Čorak Slavenska, kojoj bi Zagrepčani mogli posvetiti jedan trg ili jednu ulicu. Time bi mogli odati priznanje našoj prvoj i najvećoj balerini ovoga stoljeća, koja je napravila veliku svjetsku karijeru. Postizala je velike uspjehe od Europe do Amerike, radila je i s Balanchineom i sa svim poznatim koreografima ovoga stoljeća. Nisam je imao prilike vidjeti kako pleše jer sam premlad, ali po onom što čujem od starijih kolega, za ono je doba bila baletno čudo. Kad sam je upoznao u Americi, ona je još bila vesela i duhovita osoba puna života.

Što se sprema za sljedeću sezonu?

— Sve ovosezonske predstave te Bajadera igrat će se i dalje. To su naslovi koje imamo u nogama, predstave koje su dobile dobre kritike i privlače publiku, a Bajadera je dobila i nagradu Hrvatskoga glumišta. Početkom sezone vratili bi na scenu Don Quijotea i obnovili ga malo novim kostimima. Zatim bismo u prosincu krenuli u novo Labuđe jezero. Nakon toga u veljači bi bila večer Zanellinih koreografija. Renato Zanella je Talijan, direktor baleta u Beču, koji godinama radi tamo kao direktor i koreograf. Radili bismo tri njegova neoklasična baleta.

Potom bi slijedila večer nizozemskih koreografa. To su: Hans van Manen, Rudi van Dantzig, i Jiri Killian. Četvrta premijera bila bi Evgenij Onjegin (koreografija Johna Crankoa), a na kraju bi došla još jedna premijera za djecu. To bi mogao biti Petar Pan Brune Bjelinskoga, no to još nije sigurno, jer smo još u pregovorima. Dakle, imali bismo jednu obnovu, pet premijera i večer mladih koreografa.

Za gostovanja imamo pregovore za Španjolsku, Italiju i Portugal. Imamo veliki repertoar koji je vrlo teško preseliti iz jednoga mjesta u drugo, to stoji mnogo novca, veliki ansambl. Ljudima koji imaju ansambl od deset, dvanaest ljudi mnogo je lakše otputovati: uzmu kofere, svatko svoj kostim i lako mogu otići svakamo. Mi nemamo takav repertoar, sve su predstave velike i zahtjevne, a uostalom mi smo nacionalna kuća koja reprezentira Hrvatsku i trebali bismo imati velika gostovanja.

Što je s gostovanjima unutar Hrvatske?

— Osim Mačka u čizmama nije bilo poziva za gostovanja. Kao što znate, sve u Hrvatskoj uvijek kasni, sve dođe u posljednji čas, vjerojatno zbog financijske situacije. Valjda festivali nemaju novca. Stvarno mi je žao da nismo na Dubrovačkim ljetnim igrama, no vjerojatno će iduće godine biti bolja situacija pa će nas pozvati. Žao mi je, nismo u Splitu ni u Puli.

Za velika gostovanja država treba imati mnogo novca. Čujem da trebamo ići u Petrograd na proslavu tristogodišnjice grada, s Bajaderom i Romeom i Julijom, no to sve stoji u zraku.

U protekloj sezoni za baletne premijere angažirano je i nekoliko dirigenata izvan HNK. Hoće li se ta praksa nastaviti?

— Zagrepčanin Aleksandar Kalajdžić afirmirao se u inozemstvu, i s njim sam radio u doba dok sam bio aktivan plesač. On je izvrsno dirigirao na Koreografijama Georgea Balanchinea, osobito Stravinskoga, koji je jako težak, čime se pokazao kao izvrstan dirigent. Ako budemo radili Stravinskoga, pozvat ćemo ga ponovo. Imamo dobru suradnju s Berislavom Šipušem, a za Labuđe jezero planirao sam Davora Krnjaka, koji je pravi baletni dirigent.

Tko će raditi te balete od koreografa?

— Renato Zanella, Hans van Manen, Rudi van Dantzig i Jiri Killian za svoje koreografije, a ja ću raditi Labuđe jezero.

Koje je vaše mišljenje o organizaciji baletnog, odnosno plesnog obrazovanja u Hrvatskoj?

— Što se baleta tiče, uspješno djeluje državna srednja škola na Ilirskom trgu, koja za svoj rad prima financijsku potporu i koja je za to stručno osposobljena. Postoji baletna škola u Dubrovniku koja je pokazala dobre rezultate, imamo i njihove učenice angažirane tu u ansamblu. Postoji i osnovna škola baleta na Trešnjevci. Iz te škole talenti idu na Ilirski trg, gdje je srednja škola. Što dalje? Mnogi kažu da mi moramo imati baletnu akademiju. Plesači koji završe baletnu srednju školu imaju četrnaest godina, sa još četiri godine imali bi osamnaest godina. Je li to možda prekasno za karijeru? Sve treba pokušati. Ja sam za to da se osnuje akademija, ali da ta akademija bude usmjerena za pedagoge. To je eventualno važno za nekoga tko je završio srednju baletnu školu, pa vidi da nema mogućnosti da dobije posao u nacionalnom kazalištu, da mu tijelo ne funkcionira kao što bi trebalo funkcionirati kod jednog plesača, u tim godinama kad se tijelo razvija. Kad netko od učenika vidi da ne može dalje, onda bi se možda prebacio na pedagoški smjer.

Po meni je dolazak u ansambl najbolji način da plesač vidi što može i da pokrene svoj posao, svoju plesačku karijeru. Nemojte me krivo shvatiti, mislim da je akademiju vrlo dobro imati. Kad bismo uspoređivali između muzičke i baletne akademije, ima glazbenika koji su završili srednju muzičku školu sa četrnaest, petnaest godina te završe akademiju s dvadeset godina. On ima mogućnosti razvijati se kao glazbenik, kao pojedinac ili dio orkestra. Kada plesač s dvadeset godina dođe u teatar, treba mu četiri godine da uđe u ansambl. No, ako završite baletnu akademiju još se ne zna hoćete li biti solist ili ne. Treba znati da li je taj talent iskorišten, da li je pravovremeno usmjeren. Mladi glazbenici s osamnaest godina imaju svoj prvi koncert, na prvoj godini akademije oni već sviraju na koncertima, idu na natjecanja, i završavaju akademiju kasnije. Baletna karijera znatno je kraća i treba početi rano.

Pariška opera nema baletne akademije, tamo završite srednju baletnu školu i onda idete dalje u parišku operu i dokazujte se svojim radom.

Kod koreografa bitan je talent i iskustvo, a ne formalno obrazovanje. Mnogi veliki koreografi nisu završili školu za koreografe: George Balanchine, Maurice Béjart, Kenneth MacMillan, John Cranko, Jiri Killian, Forsythe, Hans van Manen, Rudi van Dantzig.

Koreografiranje je talent, to je ono što čovjek ima u sebi. Malo me smeta što u Hrvatskoj svi pretpostavljaju da moraju imati akademiju za koreografiju ili nešto drugo u kazalištu. Imate mnogo ljudi koji su na Akademiji završili režiju, a od njih pet eventualno dvoje naprave uspješnu karijeru.

Kad hrvatski baletani idu u mirovinu?

— Kad napune beneficirani radni staž, no ima zakonskih prijedloga da se on ukine. Mislim da bi trebalo ostati onako kako je i do sada bilo, jer kad se u baletu napune neke godine, ne može se više plesati. Imam ljude koji su pred mirovinom, a s njima ne mogu ništa. Muški plesači trebali bi prema novom prijedlogu zakona ići u mirovinu sa šezdeset i pet godina! Normalno je da plesači imaju beneficiran radni staž, jer počinje se vrlo rano. S dvadeset godina dođete u teatar i do svoje četrdesete radite. S najviše četrdeset i pet godina u plesu dolazi konačan kraj, jer tijelo je istrošeno. Plesačka je karijera kratka, ali ako čovjek voli taj posao, onda i živi za taj posao. Pariška opera također ima beneficiran radni staž za plesače.

Kako ocjenjujete baletnu kritiku u Hrvatskoj?

— Ako se netko smatra kritičarem i želi opisati to što radimo, neka piše. Nije me nikad bilo strah toga. Ako se kritičaru dopala neka predstava ili ne, on to ima pravo napisati. No, ponekad me smeta kad kritičari napišu nešto jer su bili loše volje.

Volio bih znati koliko su kritičari koji pišu u Zagrebu vidjeli predstava osim onoga što se izvodi u Hrvatskoj. Ne bih volio da me se krivo shvati, no ja putujem stalno po svijetu, dvadeset šest godina bio sam u Njemačkoj, i nisam nikada vidio nekoga našeg kritičara koji je došao na te baletne predstave da bi o njima pisao. Ne znam koja je stručna kvalifikacija pojedinih baletnih kritičara. Znam da ti novinari imaju iskustvo iza sebe, i ne mogu se požaliti na kritiku uopće, dapače. Kritičar stoji iza svoga posla kao što ja stojim iza svoga.

Rade li baletne scenografije u Europi isti scenografi koji rade i za operu i za dramu ili ima specijaliziranih baletnih scenografa?

— Kad je Cranko radio svoje balete, scenografije mu je uvijek radio isti scenograf i kostimograf. Isti je slučaj s Forsytheom i Killianom. Dogodi se da koreograf nađe srodnu dušu, nekoga tko ga može slijediti, osobu koja njegovu vizualnost prenosi na kostime i na scene. Moram izdvojiti Dinku Jeričević, Iku Škomrlj i Dianu Kosec-Bourek, jer znaju problematiku teatra. Da dovedem jednoga novog čovjeka izvana, prošlo bi dosta vremena dok bi on upoznao radionicu i materijal, a mi za to nemamo vremena. S ovim tempom kojim smo krenuli to je nemoguće. Mogu pozvati čovjeka izvana koji će napraviti sve to skupa, no to će koštati. Mogu platiti avion, hotele, dnevnice, a za te tri stvari na koje potrošim na čovjeka izvana mogu napraviti cijelu predstavu.

HNK više nema kućnoga kostimografa?

— Pošto je Diana Kosec-Bourek otišla u mirovinu, to je mjesto ostalo prazno, no vjerujem da će ubrzo biti popunjeno. No, ona i Ika Škomrlj još rade na svim važnim predstavama.

Što je s fundusima kostimografije i scenografije?

— Sačuvane su scenografije od onih baleta koji su bili prije dvije, tri godine. Sve što smo mi igrali prošle sezone na repertoaru se čuva. Od starijih predstava neki se dijelovi uvijek čuvaju, a neki su se dijelovi od izigranosti morali obnoviti. Najljepši primjer uporabe kostima iz fundusa je Giselle. Kostimi iz prvoga čina uglavnom su preuzeti iz fundusa od Coppelije i Labuđeg jezera. Za drugi čin napravljeni su novi. Scenografija od prije dvadeset godina nije bila iskoristiva.

Kako iduće sezone planiramo moderne i neoklasične balete, mislim da će za njih scenografiju i kostime biti znatno lakše napraviti.

Kada će se početi objavljivati baletne snimke?

— Ove sezone snimit ćemo Đ avla u selu, koji će se poslije prodavati u prodavaonici u Kazalištu. HNK je dobio odobrenje da otvori dućan s knjigama, videokasetama, CD-ima, DVD-ima i suvenirima. Ono što sada snimamo radimo zato da bismo to imali za sebe. Ove godine profesionalno ćemo snimati Đ avla u selu s više kamera. Zatvorit ćemo kuću četiri, pet dana i onda to snimiti kako spada.

Vaše ime u funkciji baletnoga savjetnika stoji iza mnogih snimaka velikih baletnih kuća...

— U Scali sam radio na snimanju Giselle, od Nurejevih koreografija snimao sam Bajaderu i Romea i Juliju, u Berlinu Labuđe jezero, a od koreografija Pine Bausch Caffe.

Bogata baletna sezona je završena, barem što se premijera tiče. Program za iduću godinu također je vrlo ambiciozan. Kako se osjećate nakon toliko opsežna posla?

— Vrlo sam zadovoljan ovom sezonom. Mislim da nas u ovom dijelu Europe nitko ne može sustići.

Razgovarao Zlatko Vidačković