Akupunktura

Akupunktura

Rođen u Puli. Živi i radi u Pazinu. Poetskim tekstovima surađivao u »Istri«, »Novoj Istri«, »Abraksasu«, »Rivalu« i »Quorumu«. Kratke priče objavljivao u »Jutarnjem listu«, mostarskom »Kolapsu«, »Quorumu« i na stranicama LitKona (www.attack.hr/litkon). Priče su mu čitane i na Trećem programu Radija Zagreb. Objavio je zbirku pjesama Lekcija o postojanosti (1999). Uređivao je riječki književni časopis »Rival«. Predsjednik je Književne udruge B produkcija Županije istarske.

Prekriveni bijelim plahtama, poput tri leša diskretno poredana ispred dvorane za obdukcije, osluškivali smo jedno drugo. Iz susjedstva se tiho probijao Narodni radio: »Bila je zima s puno snijega, čekao sam voz za Brezu...« Razmišljao sam kako imam laganu sreću što upravo sada ide taj set probavljivih, starih hitova. Pola sata nepomična kutrenja na tvrdom ležaju najteži su dio terapije. Vrijeme sporo prolazi, prsti na nogama trnu, a duboki nutarnji monolozi, ukočenih udova i izbodena tijela, ne ostavljaju mnogo prostora za optimizam. Iglice, iako naizgled male i bezazlene, dopuštale su minimalni manevar: pomicanje obrva, trljanje nosa o plahtu ili blago iskašljavanje.

— Jeste li gledali jučer Milijunaša? — hrapavi glas s moje lijeve strane iznebuha rasprši omamljujuću tišinu. Pitanje je, začudo, ostalo visjeti u zraku bez odgovora, nezaštićeno, kao mamac-glista u mutnom, riječnom koritu. Kako je vrijeme prolazilo, tišina je sve više stezala obruč, ali pitanje se nije predavalo. Ugodno iznenađen češkao sam nos o plahtu, jer, moram naglasiti, radilo se ipak o svojevrsnom presedanu. I kada sam već trijumfalno iskašljavao grlo, glas s moje desne strane, skriven dugim paravanom teškoga sukna, na kojemu je u pravilnoj formaciji letjelo nekoliko crvenkastih ždralova, prihvati tu već otpisanu »kost«. — Za stodvajspet tisuća, bilo je ipak preteško pitanje, a pomogao je onom drugom na dvestopedeset tisuća.

— Ja sam dugo proučavao Tarika — preporođeni glas lijevog gospodina, sada znatno prpošniji, započe svoje izlaganje. — Kada bi ja bio u Milijunašu, samo bih pratio Tarikove tikove. On ima jako izražene grimase. Jeste li primijetili? Kada odgovor nije točan, onda se češe za lijevo uho. Jeste li primijetili?

— Vid’te, to nisam primijetio, ali da pomaže, pomaže. To je sigurno. Al’ ne pomaže svakome.

— Pomaže samo onome koji se manje ističe od njega. U tom grmu leži zec. Upravo vam to želim kazati — živnuvši, spuštenim glasom, kao da se nekome povjerava, gospodin lijevi krenu u razotkrivanje nevjerojatnih tajni kviza Milijunaš. — Moj rođak je bio na Milijunašu. Na probama je dvaput bio najbrži, ušao je u emisiju, ali je ispao na prvom pitanju. Ta snimka neće ići na TV. Kada netko ispadne na prvom pitanju, to ne ide na TV. Pitanje je bilo jako dvosmisleno, ali još je bitnije to da se Tariku moj rođak nije dopao.

Osut iglicama poput majušnoga ježa, okrenuo sam pažljivo glavu prema gospodinu lijevom, kako bih bolje promotrio paravan koji nas je dijelio. — A koje je pitanje dobio vaš rođak? — ne prepoznajući boju vlastita glasa, izustih jedva čujno. Slijedila je podulja stanka, ili se meni barem tako činilo, prije nego se svečanim glasom ponovno oglasio gospodin lijevi« — Koliko je puta Rusija veća od Hrvatske?.. Deset puta, pedeset puta ili tristo puta?

— Deset puta! — preduhitrivši perceptivnu moć rasuđivanja, već pomalo zaboravljeni gospodin desni neočekivano guknu, a onda nastade tajac.

— Koliko vi mislite? — preuzimajući ulogu arbitra, gospodin lijevi spretno prebaci teret odgovornosti na moju stranu.

— A valjda tristo puta — promrmljah.

— Ma nema šanse — opet se oglasi gospodin desni, sada već vidno uzbuđen. — Ne mogu Rusi biti tristo puta veći od nas!.. Nema šanse.

Ukopani, svatko na svome krevetu, osjećali smo neobičnu napetost u zraku. Artikulirati osjećaje pokretom, pogledom ili paljenjem cigarete, nije bilo moguće. Trebalo je odšutjeti dobrih dvadeset minuta do kraja terapije ili nastaviti zamarajuću »šubi-dubi« polemiku.

— Rusija je ipak velika kao pedeset Njemačkih — pokajničkim glasom, pravdajući neumitnost brojki, zaključio je gospodin »lijevi«.

— Ogroman je to prostor... Mahom nenaseljen... Ni moj rođak nije dobro progruntao pitajnje...

Sobom je opet zavladala uspavljujuća, dobroćudna tišina.

— Jesmo ih, i Nijemce, i Španjolce, i cijelu Europu, sve... aa?? — kao musavo dijete očajnički tražeći društvo, oglasio se ponovno gospodin desni.

— Kostelići? — lecnuo se ishitreno gospodin lijevi.

— Ma nee. Naši rukometaši. Svjetski prvaci. Skromni i radini dečki. Oni su pčele radilice. Nema tu muljanja i hvalisanja.

— A kao Kostelići se hvalisaju? — malko se i ja izletih.

— Ne daj Bože, oni su dar s neba... ali naši rukometaši su ekipa. Nisu solisti. Nema tu soliranja. Ekipa je to... Naši dečki. A za par dana, i svi će zaboravit na njih.

Sviđala mi se ta nenajavljena rezignacija, to iznenadno otkriće nepravde. Jer oni će uistinu uskoro biti prepušteni zaboravu. Sve što je lijepo podložno je zaboravu, laganoj anesteziji. Pamte se samo dnevne stvari.

A rukometašima se uistinu nije imalo što poreći. Ležali smo na tvrdim ležajevima ispunjeni finim osjećajima, bez potrebe za daljim lamentiranjem. Napokon, trebalo je svu tu nenadanu sreću odšutjeti, uživajući u njezinu kratkom, munjevitom odsjaju.

Radenko Vadanjel