Prstom prema zemlji

Prstom prema zemlji

Aristotel i aristotelizam, zbornik, Matica hrvatska, Zagreb, 2003.

Da svijet Aristotela nikada ne može biti zaokružen, a s njim ni svijet grčke filozofije, pokazuje i netom objavljen zbornik Aristotel i aristotelizam u izdanju Matice hrvatske, koji je izbor priloga s istoimenoga simpozija, održanog 15. i 16. studenog 2001. u Zagrebu, u organizaciji Odjela za filozofiju Matice hrvatske. Širokim rasponom tema — od Aristotelove metafizike pa do usporedbe Aristotela sa suvremenom fizikom mikrosvjetova (npr. unutar teorije gibanja), ovaj zbornik objavljen je kao poticaj istraživačima koji nisu zaokupljeni samo Aristotelom, nego i aristotelizmom.

Naime, zbornik pokazuje i fenomen aristotelizma, kao stalne povijesne preokupacije sveobuhvatnom i otvorenom, nikada do kraja interpretiranom filozofijom. Ništa ne može narušiti vertikalu znanja, pogotovo onu Filozofa, kako su Aristotela nazivali srednjovjekovni sljedbenici, ma kako mi govorili, u duhu trendova, o nekoj novoj filozofiji, primjerice, esejističkoj, koja često odbacuje zastarjele sustave svijeta, okrećući se tekućem svijetu, problemima globalizacije, nacionalnosti, kulturalnog identiteta itd. Aristotelova je filozofija znanstvenoga karaktera, kao razumijevanje svega postojećeg, nešto posve drugo od današnjeg sve aktualnijeg intelektualnog angažmana filozofa koji promišljaju i nerijetko se i zauzimaju za zbiljske probleme. Aristotel je ne samo vrhunac grčke filozofije (koja je počela od Talesa kao žudnja za znanjem, tražeći počelo u prirodi, poput mitova, da bi u Aristotela postala samo znanje, sustav znanja, zapravo znanost), nego je Aristotel i vrhunac same filozofije, nakon kojega, kako misli Heidegger, filozofija doživljava pad.

Globalno kao misaoni proces

Prije no što čovjek prijeđe na Aristotela, ne može se oteti digresiji — dok su se stari mislioci bavili globalnim kao usustavljenom slikom Svijeta, današnjim pojmom globalnoga koriste se političari, ekonomi i bankari. Globalno je nekada izlazilo iz svijesti, bilo je misaoni proces, danas je samo komunikacijski proces. Današnji globalni svijet nešto je posve drugo nego Univerzalni Svijet. Prvim se bave političari, drugim filozofi. Danas je znanost, u gomili praktičnih (ne)znanja, autsajderski posao, u Aristotelovo doba bio je elitni. »Valja se baviti filozofijom, ili pak otići iz ovoga svijeta i života, jer ništa nije tako vrijedno kao filozofija« — pisao je Aristotel u svom nagovoru za filozofiju Protreptikos. Svrha je filozofije blaženo stanje, dok danas utrka za novcem preokreće filozofiju u bijedu, u neku vrst boemije, koja nije samo intelektualni, nego i socijalni pojam.

Aristotelova je sveobuhvatna filozofija afirmirana i u odnosu na Platonovu, pa će i cijela povijest filozofije biti ispunjena odnosom platonizma i aristotelizma. Franci Zore u zborniku spominje čuvenu Rafaelovu umjetninu iz 1511. godine — Atenska škola, koja prikazuje Platona i Aristotela kako koračaju atrijem Akademije, izražavajući različite geste i svjetonazore. Platon podiže pogled prema nebu, Aristotel upire prstom prema zemlji. Platon, hoće reći slika, uzdiže svijet ideja, Aristotel polazi od zbilje, od mnogovrsne pojavnosti, tražeći bivstvo u mnoštvu bića. Opširnije se o Aristotelovoj ontologiji, kao i o drugima, može pročitati u netom objavljenoj knjizi Temelji ontologije Marjana Cipre, također u izdanju Matice hrvatske.

Međuodnos znanja

Zbornik počinje tekstom Samira Arnautovića Otvorena značenja Aristotelove metafizike, a u njemu se govori o otvorenim značenjima Aristotelove filozofije kao najviše znanosti, koja objedinjuje sva druga znanja u njihovim međuodnosima (fiziku, matematiku, etiku, politiku, odnosno teorijske i praktične djelatnosti, a kruna svega je metafizika). Istraživač stoji uvijek pred zahtjevnim zadatkom jedne filozofije koja je stalno traganje za razumijevanjem, prije negoli završeni sustav, što predstavlja moderni diskurs jedne istine. Aristotelovu sveobuhvatnost, na najvišoj razini, pokazuje upravo metafizika, koja, iako se bavi čistim principima mišljenja, nije samodovljna, nego itekako ovisna o iskustvu. Metafizika je, za jednostavni primjer, ovisna o djelu Fizika, u kojem Aristotel govori o uvijek prisutnu kretanju, što je i put do metafizičkoga prvog pokretača.

U kontekstu sveobuhvatna kretanja i promjene, bitak i biće stalno su u međuovisnosti, što znači da bitak, kao prvo počelo, nije samo misaona forma, nego i životna vrijednost. Ovim, a i drugim analizama, autor teksta govori o otvorenim značenjima, pa stoga i o stalnoj izazovnosti Aristotelove metafizike, za razliku od postaristotelovske tradicije koja je vrhovni um personificirala, povezala metafiziku s teologijom, čime je metafiziku na neki način i odredila, ograničila. Bitak postaje Bog, kao svjesno biće, ne spoznaje se umom, nego putem Objave, odnosno božjeg posrednika — Krista. Aristotelova ontologija proizlazi iz samostalna umovanja, već sama analiza kretanja dovodi do poimanja boga — sve što se kreće nečim je pokrenuto, pa taj niz mora na kraju dovesti do prvoga pokretača, a prvi nepokretni pokretač predmet je metafizike.

Franci Zore, u tekstu Kategorije i istina kod Aristotela, analizira Aristotelovo učenje o kategorijama (vrijeme, prostor, količina, kakvoća, odnos) kao predikatima bivstva, dajući nam podrobne misaone i jezične analize. Tekst Filipa Grgića Znanje kao vrlina objašnjava Aristotelove pojmove vrline i znanja, koristeći se uglavnom definicijama iz Druge analitike, a idući tekst — Aristotelova teorija sanjanja Pavela Gregorića, bavi se Aristotelovim spisom O snu i budnosti, u kojem Aristotel razvija teoriju sanjanja, na temelju tadašnjega, danas natražnjačkoga shvaćanja fiziologije. Tekst Aristotelovo svjedočanstvo o Sokratu Damira Marića osvrće se na veliku dvojbu o tome da li je onaj Sokrat, kojega oživljava Platon u svojim dijalozima, povijesni Sokrat. Pitajući se što je doista Sokratov nauk, odgovor možemo naći u Aristotelovim svjedočanstvima o tom filozofu koji, kako piše, nije bio metafizičar, nego se bavio samo etičkim problemima, a takva Sokrata i poznajemo. Aristotel je, navodi autor, pravoga Sokrata mogao poznavati i iz bliskih izvora (dokaz je činjenica da su u Aristotelovo doba još bili živi ljudi koji su poznavali Sokrata). No, pitanje što je zapravo originalno Sokratovo djelo, kojem je posvećeno mnogo i u tekstu navedenih istraživanja, nije nikada do kraja odgonetljivo.

Poimanje gibanja

U vrlo zahtjevnu tekstu — O problemu gibanja — Zenon, Aristotel, Heisenberg, autor Boris Kožnjak opširno raspravlja o Aristotelovom ontologijskom poimanju giibanja, o pojmovima kao što su prostor, vrijeme, ograničenost, neprekidnost, dovodeći ih u vezu i s teorijama iz fizike. Tekst Komentari Tome Akvinskog na Aristotelova djela Augustina Pavlovića govori o Tominim, uglavnom vjernim interpretacijama tekstova grčkog uzora, ali i o nadopunama, a Damir Barbarić, u tekstu Bitak kao prisutnost, istražuje Heideggerovu zadivljenost Aristotelom, koji je za njega vrhunac grčke filozofije, jer je najbolje odredio bitak kao stalnu prisutnost.

Nemoguće je ove različite i dubokoanalitičke tekstove prenijeti u neku zajedničku sliku. Zbornik (urednik Stipe Kutleša) pretpostavlja izvrsno poznavanje Aristotela i kao takav namijenjen je isključivo znanstvenim čitateljima.

Lada Žigo