Zoolingvistika I.

Premda je djeci draga plišana igračka, mladima čest dar za rođendan, a u zoološkim vrtovima omiljena meta posjetitelja, uvrede u kojima sudjeluje majmun vrlo su brojne

Skače kao klokan, izgleda kao dikobraz, šepiri se kao paun, ponaša se kao majmun. Takvim usporedbama ljudi često časte znance, a još više neznance. No životinje koje su stup usporedbe nisu naše autohtone pasmine. Odakle im onda hrvatsko ime?

Oko klokana, zapravo oko njegova imena kengur, isprela se cijela priča, koja duduše zgodno zvuči, premda kažu da nije potvrđena na terenu. Ipak, čujte je! Kapetan James Cook, stigavši 1770. na istočnu obalu Australije, ugledao je neobičnu životinju: skakutala je na stražnjim nogama, a u otvoru na trbuhu kao u tobolcu nosila je mladunce. Upitavši starosjedioca kako se zove ta životinja, ovaj mu zbunjen i preplašen odgovori: kenguru (što je na domorodačkom jeziku navodno značilo Ja te ne razumijem). Tako kao plod jednoga nesporazuma i danas u engleskom imamo kangaroo, u njemačkom Känguruh, a u talijanskom canguro. A kako je taj australski tobolčar doskakao u hrvatski jezik pod sasvim nesličnim imenom klokan? Tipičan skok dao mu je ime i u hrvatskom i u češkom jeziku — klokan, vjerojatno prema skokan. Ovo (po mojem mišljenju malo nategnuto) objašnjenje pripisuje se čovjeku koji je za češki jezik učinio ono što je Bogoslav Šulek učinio za hrvatski: stvorio znanstveno (mahom prirodoslovno) nazivlje, poglavito u zoologiji i botanici. Bio je to Jan Svatopluk Presl (1791-1849).

Dikobraz pak (lat. ime Hystrix cristata; cristatus znači kukmast, s perjanicom) ime zahvaljuje svojem izgledu. Pritom su interferirala dva pridjeva: div i dik, oba u značenju divlji. Prasl. div značio je ’zli duh, demon’, pa je riječ prvotno značila ’onaj koji je poput zla duha’. Sjetimo se samo raznih (obično zlih) divova iz narodnih priča i bajki! Stind. deva, lat. deus, odakle korijen vuče i div, znači bog, božanstvo, no značenjski pomak od boga do demona treba shvatiti u smislu »boga stare, poganske vjere«.

Biljka sa tri imena

Na čakavskom području raste biljka zanimljiva i prevrtljiva imena: divi šipak (Rosa canina — Marčelji, Kastavština). Ona neočekivano mijenja ime po godišnjim dobima. Ovako se zove u proljeće kad procvjeta; kad dobije plod, zove se srborit, a zimi pasji glog. Druge su potvrde s ovim pridjevom složenice divokoza, toponimi Divoselo (kraj Gospića) i Divača (u Sloveniji prema Trstu), divina (zvjerad), koju je u 16. st. potisnula imenica divljač; potom nastaju brojne izvedenice od pridjeva divlji: divljak (neuljuđen, neotesan čovjek, grubijan, prostak), divljaka/divljakinja (osim žene neobuzdana temperamenta, tako se naziva divlje voće i necijepljena voćka). Pridjev div izgubio se u hrvatskom zato da se izbjegne homonimija s divom (lat. gigas, gigantis, grč. gigas, gigantos = div, gorostas). Od 17. st. pojavila se učena riječ gigant. U narodni je govor prodrla s ispuštenim dočetkom -ant: kao gig (pijetao velike vrste) i giga (čest nadimak visokih žena). Pridjev dik u značenju divlji, nekulturan, oštar morao je nekoć postojati i u hrvatskom, što dokazuje između ostalog i ime trave sa širokim bodljama: dika, dikica, dikulja, dikuša (i boca od bosti), mali čičak. I tako je dikobraz (češ. dikij/divoky = divlji + obraz = izgled) demonski, zastrašujući izgled bodljikave divlje životinje zapečatio svojim imenom. Taj je zastrašujući izgled ipak u jednom jeziku ublažen, i to u srpskom. Ondje se to gotovo pa čudovište zove tako domaće: bodljikavo prase. Hranila djevojka pava i labuda / pava i labuda i sivog sokola. Više od dobre hraniteljice ptica iz ove narodne pjesme zanimao me konzument, pav. Naravno da se danas kočoperno predstavlja svojim češćim imenom paun, preuzetim iz neke romanske podloge koja se naslanjala na grč. taos, lat. pavo, pavonis, što su bili jezici posrednici između nekoga bajkovitoga istočnjačkog jezika i mirne raskoši flore i faune, po svoj prilici iz Indije, i zapadnjačke kulture. I cslav. ima oba oblika: pav i paun, stvnjem. pfHwo, njem. Pfau. I dok je paun u hrvatskom neutralna riječ, a pav stilski obilježena, u češkom je obratno: pav je ondje sasvim običan.

Majmun koji donosi sreću

Premda je djeci draga plišana igračka, mladima čest dar za rođendan, a u zoološkim vrtovima omiljena meta posjetitelja, uvrede u kojima sudjeluje majmun vrlo su brojne. Taj turcizam (maymun, izveden iz arapskoga maimun) zapravo je eufemizam za đavla, a znači ’onaj koji je sretan’, ’koji donosi sreću’. Majmun je u vezi s Mamonom, zlim bogom ili odbjeglim anđelom, stvoriteljem materijalnog svijeta, principom zla (aramejski mamona, hebr. matmon, grč. mammonas, lat. mammon = bogatstvo, blago, novac, dobit, kapital), koji je postao i opća imenica (mamon). Danas su usporedbe s majmunom uglavnom pogrdne (glup kao majmun, ružan kao majmun, majmunska fizionomija, imati duge ruke kao majmun, skakati kao majmun), majmunirati (ponašati se glupo i nedostojno, oponašati koga kretnjama i grimasama kao majmun), premda je taj čovjekoliki sisavac najrazvijeniji predstavnik životinjskog svijeta iz reda primata.

Druga riječ za majmuna — opica — (pa onda i dijalektno jopac, jopica) ženski je rod od cslav. op, izvedene iz stare germanske osnove affo (njem. Affe, engl. ape, niz. aap, šved. apa, strus. opica, češ. opice). Vrlo vjerojatno potječe od stind. kapi, odakle je i grč. kepos u istom značenju. Jopac i jopica jesu doduše omalovažavajuće riječi (uglavnom za bedaka), no blaže su od »čašćenja« majmunom jer su lišene bijesa, što će potvrditi već i prvi kontakt među nepoznatim osobama u tramvaju, na ulici i sl. (Majmune jedan!) prema gotovo simpatičnom spuštanju na dječju razinu (Jopac jedan!). Primorska Hrvatska rabi lokalno za majmuna i izraz šimija (tal. scimmia), a Dalmacija nezaobilaznoga mandrila (što dakako nije afrički čovjekoliki majmun pavijan, nego klipan, neotesanac, neodgojena osoba). Ono pak što je zajedničko i majmunima, i jopcima, i šimijama jesu majmunska posla (gluposti, koještarije, majmunarije). Majmunici se ipak priznaje i nešto ozbiljno: nježna skrb za potomstvo. Međutim, čovjek je sve kadar izokrenuti, pa majmunska ljubav prenesena na ljudski rod znači slijepu roditeljsku ljubav prema djeci, od koje djeca imaju kasnije samo štetu. Ni jedna »prava« majmunica ne bi takvo što učinila svojemu majmunčetu.