Vunderkindi osvajaju svijet

Vunderkindi osvajaju svijet

Linkin Park, Meteora, Warner Bros./Dancing Bear

Kad bend album prvenac proda u nakladi većoj od četrnaest milijuna primjeraka, i u godinu dana odsvira više od tristo koncerata, čini se da je doista teško ponoviti takav uspjeh. No, čini se da je kalifornijska grupa Linikin Park na najboljem putu da ponovi uspjeh prvenca Hybrid Theory, jer Meteora ustrajno hara globalnim top-ljestvicama, a koncertna se turneja s nestrpljenjem očekuje.

Uostalom nije ni bitno hoće li Linkin Park svojom energičnom i više nego atraktivnom fuzijom rapa, popa i metala dosegnuti visine prethodnog diskografskog. Mnogo je bitnija sasvim izvjesna mogućnost — svojim drugim albumom nazvanim prema skupini osamljenih grčkih samostana, Linkin Park učvrstit će svoju reputaciju i konačno potvrditi kako nije riječ o čudu jedne ploče.

Ono što se može odmah na prvo preslušavanje albuma zaključiti jest da članovi Linkin Parka dosljedno iskazuju rastuće glazbeno umijeće, a time izravno umanjuju mogućnost prvoloptaških i paušalnih usporedbi prvog i drugog albuma. I još je jedan neupitan element koji Meteora potvrđuje. Naime, Linkin Park svojim su najnovijim albumom pokazali kako su znatno inventivniji, zanimljiviji, slojevitiji i ukratko bolji bend od Limp Bizkita, s kojima ih se zbog žanrovske srodnosti najčešće uspoređuje.

Superiorna produkcija

Ono što bi se Meteori moglo zamjeriti jest što je snimana po gotovo identičnoj glazbeno-stilskoj špranci kao i Hybrid Theory. Pjesme su naoko identične, prilično zanimljivi loopovi i sampleovi Josepha Hahna, reski gitarski rifovi na tragovima nu-metala, te efektne vokalne akrobacije Chestera Benningtona i vrhovnoga masterminda grupe Mikea Shinode. Ali do takva se zaključka može doći samo površnim preslušavanjem Meteore, naime, ubrzo postaje jasno da je taj album znatno superiornije produciran i pomnije planiran negoli je to bio slučaj s prethodnikom. Te je, kad se sve zboji i oduzme, Meteora sasvim sigurno veliki korak naprijed za Linkin Park.

Sudeći po zaraznim refrenima u pjesmama Somewhere I Belong i Easier To Run, Linkin Park su i ovaj put pametnom strategijom uspjeli pridobiti kako tinejdžersku, tako i onu zreliju i kritičniju publiku. Kalifornijski vunderkindi također su se pokazali i nepretencioznima, što je prava rijetkost u svijetu friških glazbenih zvijezdi. Meteora traje samo 36 minuta te na taj način, unatoč silnim čudima tehnike koja su primjenjivana za njezino snimanje, vraća u sjećanje već davno zaboravljen klasični LP.

Ozbiljan pristup radu, kreativnost i što je najvažnije jasna komunikacija s publikom — sve su to odlike mladoga benda. Ne treba biti veliki prorok da se zaključi da je pred tim momcima sjajna budućnost.

Tugaljivo, sporo i zabavno

PipsChips&Videoclips, Drveće i rijeke, Menart

Jedno je sasvim sigurno, s Drvećem i rijekama Pipsi će izgubiti dobar dio starih obožavatelja koje su stekli sa svoja prva četiri albuma: Shimpoo Pimpoo, Dernjava, Fred Astair i Bog, ali isto je tako sigurno da će s novim albumom steći i nove poklonike. To će ponajprije biti oni koji su im prije zamjerali na infantilnosti i kvazifilozofiranju obojenu kvartovskom spikom.

Neumjesno bi bilo reći da je Dubravko Ivaniš (odrekao se svog nadimka Ripper)konačno odrastao, jer nikada i nije bio djetinjast. Riječ je jednostavno o nekom novom filmu, odnosno o glazbenom zaokretu za 180 stupnjeva. Ono što se nameće odmah po prvom slušanju Drveća i rijeka jest da konačno imamo album koji bez ikakvih problema, kvalitetom i stilom, korespondira s glazbenim strujanjima na zapadu. To je velika stvar koja bi mogla potaknuti revoluciju u domaćoj diskografiji, samo ako i ostali izvođači pokušaju pratiti Pipse.

Već prva skladba na albumu, instrumental pod naslovom Dobro, jasno do znanja daje da je riječ o smirenu, tugaljivu i sporu albumu. U mnogome se Drveće i rijeke mogu usporediti s Kid A Radioheada, no, odlični uzori nikako ne mogu biti nedostatak.

Kompaktna raznolikost

Drveće i rijeke nastajao je tri godine, članstvo PipsChips&Videoclips posve se izmijenilo, a u glazbi se općenito izdogađalo toliko tih nastajanja, rastavljanja, buđenja i gašenja koliko nije viđeno još negdje od sredine prošloga desetljeća bivšeg stoljeća. Osnovna karakteristika novih Pipsa kompaktnost je i raznolikost — svaki od dvadesetak instrumenata pronašao je svoje mjesto, a pjesme variraju od post-rocka, folka, kabaretskih komada i poluklasičarskih skladbi pa do raspojasanih pjesama kao stvorenih za epilog dobra tuluma. Ali, album je u osnovi skroman i posve otvoren — kao ispovijed apsolutno iskrene osobe, kojoj je to i terapija i potreba.

Glavnu riječ na albumu vode klavir i akustična gitara, a električne gitare i bubanj samo su prateći instrumenti. Spomenimo i savršeni zvuk za koji je bio zadužen Dave Fridmann. Takav novi artizam Pipsa nudi nekoliko uistinu odličnih pjesama — Baka Lucija, Lula s dedom, Mrgud, gorostas i tat, Mak, Porculan i neodoljiva završna 2x2. Sve u svemu, čini se da je domaći album godine pred nama.

Goran Jovetić