Vruće proljeće

Ljudi koji rade i žive u nečemu što sliči na veliki grad pogubili su, zapravo, svaki smisao za stvarnost. Kako bi zaradili kruh, žive u okvirima radnog vremena. Njihov okoliš ne nalikuje uopće više ničemu što bismo mogli nazvati prirodnim okruženjem. Tko god živi u velikome gradu (Zagreb baš nije New York ili Pariz ili London, ali u načelu ima sve tehničke pretpostavke velikoga grada), živi na svojevrsnoj tekućoj vrpci: u automobilu na uličnoj traci koja teče, u ciklusu radnog vremena koje svojom organizacijom oduzima cijeli dan; ne poslušati semafore opasno je po život, pritisnuti krivu tipku na kompjutoru može izbrisati višemjesečni trud.

No, dobro, tak je, kak je. Ali, rezultat je taj da su se sve čovjeku drage i po njegovo duševno zdravlje bitne funkcije svele na privatni problem. Što život postaje apstraktniji, to je pismenost (biti upućen) potrebna da bismo preživjeli — sve zahtjevnija. Još malo, pa bez pritiska na tri do četiri puceta nećemo više moći dobiti ni čašu vode. Na telefonima neprestano dobivamo automatske upute koji broj kao sljedeći nazvati. Ako i počneš razgovarati s nekim, on te smjesta prekida, jer ga čeka druga linija. K vragu i razgovor. Kad konačno dobijemo čovjeka, nismo više sigurni jesmo li razgovarali s osobom ili opet s automatom.

Apstraktne mogućnosti

Svakoga jutra susrećem svoje suradnike/ce kako prije posla odlaze na bankomate po ono malo novca potrebnog da se preživi dan. Tamo, opet, pritišću nekakvu dugmad. Ta sprava nekomu (jednoj e-nepismenoj starici, primjerice), guta i ne vraća njezinu bankovnu karticu i ona, kako ne razumije engleski, ne zna pritisnuti tipku na kojoj piše cancel, ne bi li natrag iznova dobila apstraktnu mogućnost podizanja svog apstraktnog novca i sva je u panici. Što smo apstraktniji i sličniji strojevima (jer da bismo preživjeli moramo se sada ponašati tako), to smo manje slični sebi kakvi jesmo.

Sve bi se to još i moglo podnijeti, kad te živi ljudi ne bi svakodnevno opominjali da se moraš ponašati tako: u izravnu susretu postaju odjednom razdražljivi, jer kontakt nisi obavio propisno. Kvariš sustav. U krive osobe tražiš krivi broj, koji ti ona ne zna dati. Pa koji si ti to majmun, iz kojeg si to vica i gdje ti živiš? Hoćeš nešto izvan sistema kojemu su se svi prilagodili. Kad vidim znance kako jutrom hrle na bankomate, pitam ih: »I ti ideš na jasle?« Goveda su točno upućena na pravo svoje mjesto u štali, pa vidiš, odjednom, sretni su što su goveda.

Onda, pak, uvečer, svi se na televiziji smiju arhivskom Charlieju Chaplinu, ili nekoj još modernijoj zabavnoj budali koja se uplela u tekuću vrpcu. Taj bedak ne kuži, ne zna programirati programe na svom televizoru, ne zna sejvati valne dužine radiostanica na svom novom tranzistoru, koje je nekad jednostavno namještao pukim okretanjem kotačića. Charlie ne smije nazvati više ni potajnu ljubavnicu ili dogovoriti se s prijateljem za piće, jer je njegov poziv automatski zabilježen, brojem vremenom i mjestom, pa će kad-tad imati problema s institucionalnom suprugom ili šefom (može i obratno, dama će imati problema sa šeficom i mužem), a ne kao prije, kad se jednostavno okretao kolutić s rupicama.

Prije uporabe — diplomirati

Tko im je kriv, kad su glupi i nisu se ažurirali, pa ne pritišću histerično SMS gumbeke i poruke. Svaki kućanski aparat danas treba diplomirati prije uporabe: upute iznose do šezdeset stranica, i svi smo sretni. Perilica za suđe postala je svemirski brod. Svi smo još samo na botune. Netom prošle zime (a bila je prilično oštra), zaboravio sam jednog jutra pokrivalo za glavu. Zeblo me za glavu i uši, poprilično. Prema meni ulicom ide čovjek sa šubarom, drži se za lijevo uho, gleda me u oči i kaže: »Pa što nisi uzeo kapu, jutros je minus 10, lijepo sam ti rekao da staviš nešto na glavu!« »Meni kažete?«, pitam ga, a on mirno produži dalje, te ja, glupi Charlie, shvaćam da se on ne drži za uho što mu je zima, i ne razgovara sa mnom, već s nekim svojim na mobitel. Čovjek kao čovjek ostavljen je izvan sustava: on je nezakonito biće, postao je ilegalac.

A onda, Bog se osmjehne, dođe proljeće, dođu nekakvi blagdani, praznici, neradni dani. Svemirska automatika.

Ptičice pjevaju

Kult prirode, pogotovo proljeća, u europskoj književnosti javio se sa srednjovjekovnom dvorskom i trubadurskom kulturom: tamo su pjevale ptičice dok je ljubavnik ranom zorom napuštao svoju dragu. Potom, tek u romantici kao reakciji na industrijsku revoluciju: u tuberkuloznoj ili turbulentno revolucionarnoj romantici, još pjevaju ptice. A onda, kako rekoh, ugrabimo nekoliko neapstraktnih, posve konkretnih dana, kad ne treba posluživati aparate, automate, naprave ili kuckati po tipkama, pa ni sa svojim bližnjima ne treba razgovarati kao s automatima.

Hoću reći, dođe proljeće u Konavlima.

Prisjećate li se još da zrak može odista mirisati? Trenutka u kojem je sve što nas okružuje svježe, čisto, umiveno? Kad oko vidi svaku travku i biljčicu, a korov se rascvao u barem tridesetak divljih cvjetova od kojih je svaki ljepši od onog prethodnog? Kad se samonikle ljubičaste perunike ili bogiše, iznikle usred nesmiljeno žutih cvjetova običnog drača natječu s blijedoplavom bojom neba, po kojem, doduše, visoko poput jesenskih divljih gusaka lete neki helikopteri SFOR-a, ali tko mari? Kad je more s desne, a planina s lijeve? Kad odjednom preko svega svoj turnir u krugovima obavlja mladi sokolić, strašniji i ljepši od bilo koje ljudske letjelice? Kad odjednom u nekom malom jarku teče uski mlaz, potok, voda niotkuda, a već je prilično vruće podne i iz daljine se čuju zvona, pa glasom pozoveš psa koji te prati i kažeš mu kako je vrijeme da se vratite kući, a on sve razumije?

Povratak u rezervat

Tiha stara groblja, pod stećcima ili neispisanim kamenjem: tamo su mirni već osamsto godina, a neke si poznavao, jednu superiorno mudru staricu, recimo. Za trenutak vrijeme se dokida i sve postaje jednim.

Po povratku, automatski se hvatam za daljinski upravljač, i onako, prije objeda, za gušu me automatski hvata televizor. Tamo su natjecanja za Formulu 1, s televizora dopire mi do nosnica futuristički miris benzina, zvuk ljudske gomile koja urla i lepet kockastih zastava koje mašu. Sokoliću moj, već odavno smo u rezervatu, sva je tzv. božja priroda u rezervatu, nema ti nikakva smisla još jednom glumiti Turgenjeva. Nestrpljivo pritišćem sljedeće puce na daljinskom upravljaču: hoću silom promijeniti program. Ali software je već davno ugrađen. No exit, nema van.