Užas je moja furka

Užas je moja furka

Denis Peričić, Hrvatski psycho, AGM, Zagreb, 2003.

Na kopije i imitacije uvijek se gledalo sumnjičavo, a njihove se autore redovito osuđivalo. Što se primjerice filmova tiče, tu su pravila ipak malo blaža, a u kopiranju definitivno prednjače Amerikanci. Oni su kopirali uglavnom Europljane (ponajviše Francuze i Španjolce), ali i sami sebe. S knjigama je, međutim, stvar nešto složenija. Naime, iako knjige često donose neke vrlo slične teme, rijetko ih se baš može smatrati krivotvorinama. Najsvježiji primjer takva književnog prepisivanja vezan je uz britansku spisateljicu J. K. Rowling i rusko-žensku inačicu njezina Harryja Pottera. Srećom, prave drske krađe u književnosti mnogo su rjeđe nego, na primjer, u svijetu biznisa. Pa, ipak, baš kao i u svemu drugome, i u literaturi je ponekad dobra imitacija znatno bolji izbor od kakva lošeg originala.

Poigravanje psychom

Neki se autori, umjesto čista oponašanja, povremeno upuste i u pustolovinu poigravanja s poznatim predlošcima. U Hrvatskoj je možda ipak malo teže pronaći literarni model prikladan za takvo književno eksperimentiranje pa se Denis Peričić odlučio za kultni američki roman — Američki psiho, Bretta Eastona Ellisa. A prozni prvenac etabliranoga kajkavologa, dramatičara, pjesnika i inog znanstvenjaka — nimalo ne skriva svoje korijene, dapače. Hrvatski psycho, dakle, već naslovom vrlo jasno aludira na prekooceanskog kolegu po poremećenosti. No, možda je najbolje da za početak zaboravimo na Patricka Batemana i usredotočimo se na Hrvoja Mišaka.

Peričić nam svoga junaka predstavlja u kratkoj dojmljivoj sceni s prometnim policajcima. Slijedi dio Prije rata. Saznajemo da je Hrvoje mladi student, pun sebe, zapravo opako umišljen, zaljubljen u svoje tijelo, napose neke njegove dijelove, i pomalo seksualno perverzan (no, trenutno, ništa zabrinjavajuće — voli odijevati žensko donje rublje, šetati u tajicama/tangama i samozadovoljavati se na prozoru).

Nakon neuspješna sastanka dogovorena preko radija, Hrvoje izlazi s Tamarom. Budući da ih krasi slična količina seksualne izopačenosti (da ne kažemo poremećenosti), njih dvoje proživljavaju različite uvrnute seksualne situacije. Nakon relativno oštra reza slijedi dio — Poslije rata. Hrvoje se dokopao utjecajna položaja u društvu, oženjen je, ali ima i ljubavnicu, Amandu. S njom ispunjava svoje seksualne maštarije, kojima se sada pridružio i neki novi nagon. Tzv. Drugi dio dublje istražuje tu, zapravo, najtamniju stranu Hrvojeve psihe.

Psihopatski karakter

U najavi romana spominje se miješanje subjektivnog i objektivnog prikaza. Taj je postupak najočitiji u jednoj sceni. Naime, već spomenuti incident s policajcima opisan u prologu pri kraju se knjige uklapa u posve nov, objektivniji kontekst pa mu je i tijek ponešto drukčiji. Šteta što te razlike između objektivnog i subjektivnog viđenja stvari nisu još malo više razrađene, jer je taj postupak zasigurno jedan od zanimljivijih Peričićevih poteza. Također, Peričićev junak u razne opise, dijaloge, pa i monologe, ubacuje svoje(?!) misli koje često znaju biti prilično različite od onoga što on izgovara glasno. Time je prilično uvjerljivo dočaran podvojen, psihopatski karakter domaćega psycha.

Sve nabrojeno, zajedno s dobrom pričom, čini izvrstan početni dio Hrvatskog psycha. No, od Hrvojeva susreta s Tamarom, ili preciznije, s njihovom seksualnom predstavom u WC-u kafića — stvari idu silaznom putanjom. S jedne strane, tako, Peričić postaje odveć zainteresiran isključivo za jedan aspekt Hrvojeve izopačenosti — onaj seksualni. I dok su takve perverzije a la Milko Valent u Valentovim knjigama, ako ništa drugo, bar uvijek u funkciji priče, ovdje se to baš ne bi moglo reći. S druge strane (naročito u Drugom dijelu) Peričić u knjigu pokušava uvući i neke društveno-političke konotacije, no nažalost ne na baš suptilan način. Također, Hrvojeva preorijentacija na ubijanje slabašno je argumentirana njegovim sazrijevanjem i ratom, a negdje putem Peričić je pogubio i one zgodne, uvjerljive, sitne detalje koji su omogućavali čitatelju da se potpunije uživi u lik ludoga Hrvoja Mišaka.

Nepotrebni detalji

Na početku romana tvrdi se da je Hrvoje Mišak negdje među nama, da smo ga »...već sreli, a možda i — voljeli«, da je sve opisano moguće. Da, baš kao što je moguća i žena sa stidnim dlačicama »od sisa do koljena«. Hrvatski psycho ustrajava na realizmu, ali onda servira nerealne detalje ili forsira poremećenost junaka. Naime, upravo činjenica da je glavni junak lud, a svijet i ljudi oko njega normalno funkcioniraju, osnovni je razlog zbog kojeg Ellisov roman djeluje toliko šokantno.

Peričić je, međutim, u radnju ubacio i druge, jednako perverzne/poremećene likove te tako — pretjerao. I, dakako, ipak neizbježna usporedba: Ellisov je Patrick Bates beskrajno egoističan, hladan i posve moralno neosjetljiv, a takav je i Američki psycho i svako je dodatno literarno naglašavanje i pretjerivanje, u bilo čemu — loš izbor.

A moglo bi se reći da je Peričić upao u vlastitu zamku — želeći šokirati, pretjerao je s nepotrebnim detaljima. No, daleko od toga da je ovdje riječ o običnoj kopiji. Peričić nedvojbeno ima potencijala napisati izvrstan i originalan roman i da se ograničio na nešto intimniji prikaz, s manje okolnih šokantnih i političkih distrakcija, već se i Hrvatski psycho mogao okititi tim epitetom. Naime, neki njegovi dijelovi (u prvom redu prvih tridesetak stranica, zatim scene s poker automatom te dobro tempirano/dozirano ubacivanje citata iz pjesama) zasigurno pripadaju nekima od najboljih napisanih domaćih stranica posljednjih godina.

Jelena Gluhak