Tresla se brda, rodilo se niš’

Tresla se brda, rodilo se niš’

Donesen je zakon o kulturnim vijećima, koji nije cjelovit. Vijeća nemaju čvrsto uporište za donošenje odluka, ni za instrumentalizaciju djelovanja. Uspostavljaju se sporadični kriteriji, nema ozbiljne analize rada vijeća, ali ono ključno što nedostaje jest analiza posljedica njihova rada za kulturu. To je trebao biti dobar potez, čini se da je ipak ostao tek neuspjeli eksperiment. Prate ga afere, daju se ostavke, ne imenuju se novi ljudi na vrijeme, ili se na imenovanje predugo čeka. Ne zna se tko snosi odgovornost. Ministar prebacuje odgovornost na vijeća, a vijeća na ministra.

Kako kao bivši ministar kulture i kolekcionar umjetnina gledate na vrlo aktualni problem zaštite muzeja i galerija od krađa?

— Trebalo bi započeti pričom o čuvanju i ljubavi za pokretnu baštinu. Nisu to samo slike i skulpture, to su i rijetke knjige, rukopisi, arheološki nalazi, ali i ostali predmeti primijenjene umjetnosti i kreativnoga ljudskog rada. Svi oni podliježu obvezi čuvanja i njegovanja kako bi i idućim generacijama svjedočili o prošlom i sadašnjem vremenu.

Kad je riječ o muzejima, zakon obvezuje osnivače, znači državu i gradove, ali i druge, na mjere sigurnosti. Dvije su važne vrste osiguranja. Prvo, sva građa mora biti osigurana kod osiguravajućeg društva. Znam da to nije jeftino, to je veliki izdatak, ali i baština je jedinstvena i neponovljiva. Drugo, potrebno je u skladu s najnovijim standardima osigurati čuvaonice i izložbene prostore najmodernijim elektronskim alarmnim sustavima, kako bi se spriječile krađe često neprocjenjiva nacionalnog blaga i, na kraju, mora postojati dobra čuvarska služba. Kako su se u posljednje vrijeme dogodile dvije krađe, jedna u muzeju i druga u Vladi, očito da se javnost, koja je nakon Domovinskog rata posebno osjetljiva na gubitak baštine, zainteresirala za taj problem. Kad je riječ o Vladi, čuvarski sustav nije funkcionirao, ali o tome se dosta pisalo i u medijima. Dakako, Vlada nije muzej, i ne čuva građu po muzejskim propisima. Ipak, i oni imaju obvezu čuvanja na način dobra domaćina. Drugi slučaj krađe, koji se zbio u muzeju, imao je nepredvidiv razvoj. Ukrao čovjek iz muzeja, što je vrlo rijetko, koji je iskoristio nesmotrenost osiguranja i činjenicu da su mnogi imali pristup čuvanom prostoru.

U vrijeme dok smo mi bili na vlasti, poticali smo i financirali ugradnju alarmnih sustava, i to ne samo u muzeje, jer je vrlo mali broj ustanova imao ugrađene kvalitetne alarmne sustave. No osiguranje kod osiguravajućih društava bilo je problem i tada, stoga i dalje treba nastojati na pojačanoj ugradbi novih alarmnih uređaja najmodernije tehnologije za osiguranje depoa i izložbenih prostora. Treba dakako ustrajati i na većoj odgovornosti rukovodećih ljudi. Njima pak treba osigurati novac da mogu uspostaviti kvalitetan sustav zaštite, a to je ono što zakon od njih traži.

Ovdje govorimo samo o muzejima, ali treba kazati da postoji vrijedna građa koja se čuva izvan muzejskog sustava u drugim institucijama, kao što su primjerice crkve. Građa koja se nalazi u crkvama u vlasništvu je crkve, a to je uz likovnu i vrlo vrijedna knjižna građa, rijetke knjige i rukopisi, često pohranjeni u neprimjerenim uvjetima. Većina crkava nije zaštićena, niti se one koriste modernim sustavom zaštite, pa je iz njihovih prostora lako otuđiti vrijednosti.

Koje bi crkvene objekte trebalo prvo zaštititi?

— Osim velikih crkava, kao što su primjerice katedrale i crkve u gradskim središtima, potrebno je zaštititi i sve one crkvene objekte i samostane koji čuvaju vrlo vrijednu likovnu, staru knjižnu građu i rukopise. Tu država mora pomoći i uložiti novac kako bi se očuvala baština, kao i opustošena obnovila.

U slučaju posljednje muzejske krađe iznenađuje da je ona kasno otkrivena i prijavljena...

— Uvijek postoji i ljudski faktor. Rekao sam već da je to učinio čovjek iz kuće i da je takav slučaj vrlo rijedak. Ne radi se ni revizija građe svaki dan, ali ono što je pohranjeno mora se i bolje čuvati. Klovićevi dvori nisu muzej u klasičnom smislu, nego u prvom redu izlagački prostor. Možda bi bilo sretnije rješenje kad bi se te donacije pohranile u nekom od nacionalnih muzeja, a Klovićevi dvori ostali izlagački prostor, koji je gradu itekako potreban.

Kako ste vi zaštitili svoju zbirku?

— Alarmnim sustavom.

Muzej suvremene umjetnosti, koji je sada nedvojbeno u posve neprikladnoj zgradi, trebao bi konačno dobiti novi smještaj. Kako ocjenjujete dinamiku koraka prema izgradnji novoga muzeja?

— Još smo 1998. i 1999. započeli sa tri vrlo važna muzejska projekta: novi Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzej Narona u Sv. Vidu i Muzej krapinskog pračovjeka u Krapini. Ne vidim da je učinjen korak naprijed, možda koračić, samo ne znam da li naprijed ili natrag. Zagreb bi zajedno s Ministarstvom kulture trebao napraviti veliki korak kako bi ušao u društvo s gradovima koji ugled stvaraju atraktivnim prostorima i izložbama ne samo suvremene umjetnosti. Ukoliko se iskreno želi promidžba hrvatske umjetnosti, a u to se i grad i država zaklinju, onda ne vidim boljeg načina od izgradnje muzeja suvremene umjetnosti. Velike izložbe u atraktivnim prostorima danas su svjetski trend, osim izlaganja vlastitog stvaralaštva stvaraju se pretpostavke za ugošćivanje stranoga, znači vrhunskih svjetskih izložbi. Širili bi se obzori onima koji vide samo u prošlost, ali i onima koji teže prema budućnosti. Tu će presudnu ulogu imati novi muzej. Jednako tako, veliko značenje imao bi i muzej arheološke građe u Naroni. To je izvanredno mjesto. Arheološka istraživanja i izlaganje arheološke građe, svjetski su trend, koji je u Europi inaugurirao njemački arheolog prof. Borger, kad je pred tridesetak godina uz kölnsku katedralu prije tridesetak godina na potpuno nov način napravio postav arheološke građe u Römisch-Germanisch Museumu, a muzej je u prvih devet mjeseci posjetilo oko milijun i tristo tisuća ljudi. Bila je to u to doba velika senzacija, ali je privukla publiku i bila novi pristup arheologiji i novi trend, koji se održao do danas. I mi ga možemo i moramo slijediti. Taj će se muzej nalaziti na putu prema Međugorju, znači na jednoj od važnijih turističkih cesta. To treba iskoristiti.

Za kašnjenje s početkom gradnje Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu ne vidim razloga. Bili su gotovi planovi, komisija se odlučila za projekt, vjerujem da je bila potrebna otprilike godina za pripremu i ne mogu razumjeti zašto još nije ni zakopana ona metalna futrola, s tekstom »Počeo se graditi Muzej suvremene umjetnosti u vrijeme gradonačelnika toga i ministra toga i toga«. Mogli smo dočekati barem prvu lopatu, ali, nažalost, zemljište je još nedirnuto.

S kojim je još muzejima u Zagrebu situacija također kritična u tolikoj mjeri da su im potrebni novi prostori?

— U Zagrebu je dobro uređen Muzej grada Zagreba, koji je i suvremeno postavljen, isto tako lijepo je uređen i Muzej za umjetnost i obrt, najveći hrvatski muzej. Muzej koji čuva građu nacionalne vrijednosti i koji bi mogao i trebao imati stalnu izložbu tradicijske kulture, ali nažalost ima velikih problema i s izlagačkim prostorom i sa čuvaonicama jest Etnografski muzej. On nažalost nema mogućnosti proširenja. Ima mali izložbeni prostor, ako se ugošćuje veća izložba, mora se ukloniti stalni postav, grad bi morao razmisliti o tom problemu i Etnografskom muzeju osigurati veći prostor. Također bi trebalo riješiti pitanje Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, koji se nalazi u privatnoj zgradi, a vlasnik je zatražio povrat. Taj bi muzej trebalo sačuvati jer je naiva bila znak jednoga vremena, a hrvatska naivna umjetnost bila je, i još jest, vrlo poznata u svijetu. Zagreb to može uporabiti i kao turistički mamac.

U medijima se u posljednje vrijeme učestalo govori o očuvanju dvoraca...

— Korak od Zagreba, u Hrvatskom zagorju, velik je broj vrijednih dvoraca, posebno iz vremena baroka, od kojih su mnogi opustošeni, a mnogi jednostavno zapušteni. Tu su svega dva tri dvorca koji se nalaze u vrlo pristojnu stanju, to su ponajprije Trakošćan i Dvorac Oršić u Gornjoj Stubici, koji su ujedno i muzeji. Treći je Miljana, u privatnom vlasništvu. O muzejima država se skrbi relativno dobro, a brojni koji se nalaze u privatnom vlasništvu u lošem su stanju. Najveći i vjerojatno najvredniji, Veliki Tabor, treba prvo građevinski sanirati, a nakon toga potrebno mu je dati namjenu. Možda bi taj problem trebalo riješiti tako da se vlasnicima osiguraju krediti za sanaciju uz niske kamatne stope.

U kojoj bi mjeri dvorce trebalo prepustiti turizmu?

— Svojevremeno smo razmišljali o nekoliko projekata i pokušali s Ministarstvom turizma realizirati ideju o cestama kulture po uzoru na vinske ceste u susjednim državama. Trebalo je izraditi takve turističke karte koje bi turista upućivale na objekte kulture koji su od smjera kretanja udaljeni do desetak kilometara. Takve je objekte trebalo označiti posebnim oznakama, a gradovi koji se posebno skrbe o baštini trebali bi uz ime grada na ulaznim pločama imati natpis i Grad kulture, primjerice Varaždin — grad kulture. Na kartama bi se označili i dobri kulinarski punktovi, tako je to npr. u Francuskoj, treba slijediti dobre primjere. U takvim bi se dvorcima mogli urediti vrhunski restorani. Mnogi turisti dolaze u Hrvatsku ne samo radi čista mora nego očekuju dobre popratne programe, a kultura je idealna za to. Tu sam vidio dobar spoj kulture i turizma, ali nažalost u turizmu nisu bili istoga mišljenja. Oni su vjerojatno još u fazi sunca i mora, pa makar to sunce bilo i opasno, zbog onih poznatih ozonskih rupa.

Osim zgrada, važno je i upravljanje muzejima. Smatrate li da je dobro da je ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti Snježana Pintarić, za koju neki kustosi MSU tvrde da nije stručnjak za suvremenu umjetnost. Je li dobro što je na međunarodnom natječaju preduvjet bilo poznavanje hrvatskog jezika?

— Dobro je što je proveden međunarodni natječaj, a to znači da se Hrvatska otvara. To čine i velike zemlje poput Njemačke, Italije, Engleske i druge. Prije mnogo godina Nijemci su pozvali stranca da im vodi Documentu u Kasselu, a Talijani u Veneciju. Danas je to postala praksa. Bit će to jednoga dana uobičajeno i u Hrvatskoj.

Kada govorimo o zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, mi takav muzej još nemamo, tek se pripremamo za njega. Mislim da se komisija dobro odlučila i zadržala ravnateljicu koja poznaje problematiku i koja se projektom izgradnje u pripremnoj fazi bavi već nekoliko godina. Stranac koji ne govori hrvatski bio bi jako hendikepiran dok ne bi naučio jezik. Problem nije samo jezik, to je pitanje i mentaliteta, razumijevanja građevinara, a čini mi se i razumijevanja samih kustosa. Zbog toga je Snježana Pintarić dobar izbor i uvjeren sam da će zdušno voditi brigu o izgradnji, kao i o izložbenom programu. Na kraju krajeva, ima sposobne, a možda i jogunaste, kustose koji će odraditi program.

Ministarstvo je uvelo kulturna vijeća kao način odlučivanja o kulturi. Kako to komentirate i kako mislite da se to odrazilo na odgovornost ministarstva da provodi politiku koju je zacrtalo?

— Rekao bih, tresla se brda, rodilo se niš’. Donesen je Zakon o kulturnim vijećima, koji nije cjelovit. Vijeća nemaju čvrsto uporište za donošenje odluka, ni za instrumentalizaciju djelovanja. Uspostavljaju se sporadični kriteriji, nema ozbiljne analize rada vijeća, ali ono ključno što nedostaje jest analiza posljedica njihova rada za kulturu. To je trebao biti dobar potez, čini se da je ipak ostao tek neuspjeli eksperiment. Prate ga afere, daju se ostavke, ne imenuju se novi ljudi na vrijeme, ili se na imenovanje predugo čeka. Ne zna se tko snosi odgovornost. Ministar prebacuje odgovornost na vijeća, a vijeća na ministra. Vijeća rade bez kriterija, ali i bez sustavnih povratnih informacija o izvršenim programima i ulaganjima. Tako svoju zadaću ne obavlja ni ministarstvo koje je po zakonu zamišljeno kao logistika svojim vijećima. To je zapravo, promašaj strategije, i pitanje je da li se investicija isplatila i što će tek biti kad lokalna razina, potaknuta zakonom koji joj zapravo preporučuje formiranje vijeća počne oponašati ministarstvo.

Kulturna vijeća, ovako oblikovana, nisu uspjela. Nisam protiv savjetodavnih vijeća, znam da su potrebni ljude struke, znam da ljudi u ministarstvima nisu sveznalice i ne mogu u cijelosti odgovoriti na sve zahtjeve i sami procijeniti sve programe, ali da ipak netko mora snositi punu odgovornost za kulturnu politiku i njezino provođenje, a to po mom mišljenju treba biti ministar i ministarstvo.

Za koje vijeće mislite da je u najzamršenijoj situaciji?

— Najvećih problema ima Vijeće za film, ali ima problema i s Vijećem za izdavaštvo. Bilo je prigovora izdavača, neki su čak prijetili i tužbama. Nisam uključen u rad vijeća, ali čitajući hrvatski tisak vidim da postoje veliki problemi i da vijeća ne rade dobro.

Sadašnji članovi vijeća primaju petsto kuna mjesečno i oni to doživljavaju kao komisiju, a zapravo bi trebali snositi odgovornost cijelokupne kulturne politike na tom području...

— Da, jer ih je imenovala vlada. Trebali bi prema tome snositi punu odgovornost. Nitko se toga posla nije prihvatio zbog novca, i prije su mnogi od njih bili u savjetodavnim vijećima i nisu pitali za novac. To nije bilo najsretnije rješenje, nije bio korak naprijed, nego čudno kombiniranje nekadašnjih SIZ-ova i pokušaja da se stvori novi pristup. Možda je, ako se već išlo u novi sustav, trebalo bolje pogledati rješenja u inozemstvu i preuzeti dobra rješenja, jer ono što je dobro vrijedi uvijek. Odgovornost ipak treba biti na čovjeku koji vodi kuću, koji vodi cijeli resor. U praksi to tako izgleda, nitko ne pita za odgovornost člana vijeća, nego se svatko, od umjetnika do javnosti, okreće prema ministarstvu i ministru.

Osobito je aktualno pitanje u očuvanju spomeničke baštine Dubrovnik, od urušene rive do napukla Orlandova stupa i ostalih problema. Jesu li najnoviji problemi slučajni ili je tu riječ o širem problemu?

— Čini se da smo prebrzo zaboravili koliko je teško stradao Dubrovnik u Domovinskom ratu. Ne zna se za prave razmjere statičkih i ostalih oštećenja, jer to nije još u cijelosti istraženo. Struka tu ima posljednju riječ. Dubrovnik je biser svjetske kulturne baštine. Ministarstvo financija bilo je dužno osigurati sustav ubiranja spomeničke rente koju smo usvojili još u vrijeme vladavine HDZ-a. Trebalo je dati punu financijsku potporu obnovi grada. Ne očekujete valjda od Venecije da se sama spasi od potapanja?

Nemojmo se i ne smijemo se izgovarati na sam grad i gradsku upravu, to je dužnost države, taj problem treba riješiti sama ili uz pomoć međunarodne zajednice, kao što je to u Veneciji. Dubrovnik je upisan u UNESCO-ovu listu spomenika kulture i svako kašnjenje rješenja problema veliki je rizik, a i skupo je, a bit će još skuplje zbog kašnjenja. Trebalo bi se aktivno uključiti u sustav međunarodnoga financiranja obnove velikih i rijetkih spomenika kulture. Dubrovnik je jedan od njih, i prema tome zavređuje pomoć od međunarodne zajednice.

Postoje fondovi, kao i pojedinci, koji bi mogli pomoći. Imamo dobar primjer obnove baštine na takav način. Uprava za zaštitu spomenika kulture iz Splita jako je dobro razumjela, što se vidi u obnovi trogirske katedrale. Ona je prilično obilno sufinancirana iz fonda kojemu je središte u Veneciji. Amerikanci također pomažu u obnovi unutrašnjosti katedrale.

Velike kontroverze izazvao je projekt obnove stanova unutar Dioklecijanove palače. Kako vi gledate na takve intervencije?

— Pregovarao sam svojedobno sa stručnjacima iz Svjetske banke da nam pomognu u financiranju projekta obnove Dioklecijanove palače. Nudili su kredit od petnaest milijuna maraka gradu Splitu. Vlada je trebala dati jamstvo, ali nije. Jedno od pitanja glasilo je treba li ostaviti život unutar spomenika kulture. Naravno da treba. Kad bi to bio spomenik kulture bez života, umiranje bi se nastavilo. Samo život, ali i infrastruktura koja mu pogoduje, a ne narušava izvornu vrijednost spomenika, osiguravaju pravu budućnost. Ljudi trebaju živjeti u srcu Splita, jer baš oni daju draž ovom dragocjenom spomeniku kulture. Iako se s vremenom mnogo toga uništilo, i to bi se trudom struke i s dovoljno novca moglo dovesti u podnošljivo stanje. Podupirem ideju da život ostane unutar Dioklecijanove palače, ali da se uloži novac i ona sanira i uredi na način koji ne šteti spomeniku kulture.

Što mislite o projektu AFCO?

Mislim da to ne bi bilo dobro za Split. Na taj bi se način izgradnjom cijeloga hotelskog kompleksa na obali uništila povijesna i kulturna vrijednost najvećega hrvatskog grada na obali.

Smatrate da ima još gradova ili dijelova gradova koji zaslužuju da ih UNESCO proglasi spomenicima kulturne baštine?

— Dobro je što je Trogir upisan u listu, kao i šibenska katedrala i porečka Eufrazijana, šteta što nema Pule. Sigurno je da u Hrvatskoj ima još vrijednih objekata, a jedan od takvih je Veliki tabor u sjevernoj Hrvatskoj. Možda je baština sjeverne Hrvatske nedovoljno prepoznata, baština hrvatskoga juga daleko je poznatija. Ona je važna, ali i na sjeveru zemlje ima vrijednih spomenika, urbanih, ali i ruralnih koje bi trebalo zaštititi. Dobro što je UNESCO uveo i zaštitu nematerijalne kulturne baštine, primjerice tradicijske glazbe, običaja i manifestacija. Na tom području Hrvatska ima što reći. Treba pripremiti Alku, glazbu, Morešku, ima toga još u Hrvatskoj, neka štite, možda će nas bolje razumjeti.

U Dubrovniku je pravilo da se glazbeni i kazališni događaji smještaju na važne povijesne objekte. Ta se praksa širi, pa je nedavno u Šibeniku i Tvrđava sv. Nikole opremljena da se tamo izvode koncerti...

— Šibenik osim čuvene katedrale ima još mnogo važnih povijesnih objekata, no kao stari grad kulture i povijesno središte malo je zapušten. Uređeno je kazalište, ali mu nedostaje stalni ansambl. Tom kazalištu treba udahnuti život, treba mu pomoći u stvaranju stalnog ansambla. Što će vam zgrada u koju ste mnogo uložili i obnovili ako nemate stalni glumački ansambl? Mora pomoći država ako grad nije kadar snositi teret sam. Tu vidim pravu ulogu centra, treba prepoznati problem i sustavno ga riješiti na opću dobrobit.

Kako ocjenjujete odnos HTV-a prema kulturi, i što mislite o emisijama koje je prate. Koliko su one stručne?

— Općenito rečeno, da je HTV, kada je riječ o kulturi, u stalnu raskoraku između javne i komercijalne televizije. Nije problem u minutaži koja se daje emisijama Pola ure kulture, Pozivnica ili Kult. Te su emisije dobre i svaka je na svoj način zanimljiva. Nije problem ni u onih nekoliko prikazivačkih sekundi u vijestima koje spominju kulturu. Problem je da na televiziji nisu svjesni, ili ne žele biti svjesni, a mi ih moramo na to stalno podsjećati, da su za našu pretplatu dužni poticati i domaće dramsko, glazbeno i filmsko stvaralaštvo. Filmskoj produkciji nešto se pomaže, ali to nije dovoljno. Mora postojati svijest da za novac od pretplate ne kupuju samo američku filmsku i ostalu produkciju, vrlo često i upitne vrijednosti, nego su dužni izdašnije pomagati domaće stvaralaštvo. Nadam se da će ih europska konvencija o prekograničnoj televiziji primorati na povećanje domaćega programa i programa iz europskih zemalja.

Osjeća se problem marginalizacije kulture u medijima, odnosno preferiraju se kulturni događaji na tzv. društvenim stranicama, daje se lažna slika uspješnosti i tzv. glamura jer se spominju samo premijere i nazočnost političara na njima. Čak su i jedne velike novine smanjile broj stranica kulture, odnosno ukinule cijeli kulturni prilog. Zapravo se zanemaruje klasika, a preferiraju se predstave za jednokratnu uporabu. To nije dobro.

Pri prezentaciji kulture na televiziji rijetko se njeguje stručni, kritički pristup, koji bi gledateljima omogućio da steknu pravi, a ne površan uvod u kulturna zbivanja...

— Nažalost, to televizija nije njegovala ni prije. Bilo je uvijek i dobrih emisija, primerice Ekran bez okvira, ali to je bio uvozni program. No, televizija nema dovoljno ni edukativnih ni kritičkih emisija, zašto nema npr. nekog foruma s temom kulture.

Gledajući liste prodaje knjiga, pri čemu znamo da je riječ o simboličnim brojkama, ponekad se stječe pogrešan dojam o važnosti nekih trivijalnih ili pseudoznastvenih izdanja. Što vi mislite o tome?

— Imam razumijevanja za top liste iz razloga što je naše izdavaštvo tijekom rata i poratna vremena bilo u vrlo teškoj situaciji, ne samo zbog toga što nije bilo novca za tiskanje knjiga nego i zbog toga što nije bilo kupaca. Sad se situacija popravlja i izdavaštvo je na svu sreću živnulo. Razumijem da je takav način prikazivanja broja prodanih knjiga neka vrst pompe, ali ako to pomaže knjizi i njezinoj prodaji, onda je to dobro. Ne ulazim u kriterije izbora, to nije pitanje, ali uvijek sam za pozitivan pristup, a ne za prigovore. Počnimo već s optimizmom u kulturi.

Hram knjige nedvojbeno je Nacionalna sveučilišna knjižnica, čiji znatan dio danas zauzima gruntovnica. Kako riješiti to pitanje i smatrate li da je to stanje održivo, s obzirom da potrebe za prostorom iz dana u dan rastu?

— Mislim da gruntovnicu treba što prije iseliti iz zgrade koja je građena namjenski za kulturu. Kulturi nedostaje prostora, pogotovo tako kvalitetno građena. Mislim da se tu ipak dogodio nesporazum, donesena je kriva procjena. Knjižnici već danas treba prostor, a u svjetlu procvata hrvatskoga izdavaštva u budućnosti bit će joj i zgrada premala. Nije u pitanju samo pohrana knjiga, tu su i drugi, film kao i elektronički mediji. Filmskom arhivu nužan je kvalitetan prostor. Stoga se gruntovnica mora iseliti i neka se taj prostor vrati kulturi.

Gruntovnica je vrlo važna, nije da ne shvaćam njezinu važnost, ali za ovaj prostor izdvajala su se namjenska sredstva od kulture.

Ovogodišnja je kulturna metropola Graz, u kojem Hrvatska nije osobito zastupljena. Kako to komentirate?

— Prateći novinska izvješća zapažam da se Ministarstvo kulture u izvješćima diči probujalom međunarodnom suradnjom. Stoga začuđuje da je Upravi za međunarodnu suradnju pri samom Ministarstvu uspjela promaknuti kako je Graz postao europska prijestolnica kulture i tako propustila šansu predstavljanja hrvatske kulture u tom gradu, ali i u državi s kojom imamo izvanredne prijateljske odnose. Gotovo da bih okrivio nove velike trgovačke centre na rubu našega grada, pa i sam grad koji ih je tamo udomio i tako nam zapravo skratio one sretne trenutke kada smo s hrenovkom u ruci na Hauptplatzu u Grazu očekivali otvaranje dućana koji su nam nudili mnoge delicije. Danas nas više nema u Grazu, i ne znamo kako je Graz postao europski grad kulture. Iznenađeni smo.

Treba Grazu i Austrijancima čestitati, ali treba i žaliti za propuštenom prilikom. Nismo prisutni, a mogli smo biti. Bilo nas je više u Stockholmu iako nam je dalje, mnogo dalje. Trebali smo biti i u Grazu, ali to nije samo propust ministarstva nego i grada Zagreba.

Je li uopće realno da se Zagreb kandidira za europsku kulturnu metropolu?

— Kad je Stockholm bio grad kulture, razgovarao sam sa švedskom ministricom kulture, čiji smo bili gosti, o cijeni takve časti. Spominjala je šesto milijuna njemačkih maraka. Bila je to investicija i u izgradnju muzeja suvremene umjetnosti i brojne druge objekte, ali to je vrlo skup zahvat, koji si Zagreb teško može priuštiti. Prije je postojala mogućnost da više gradova nosi tu čast. Mislim da je to ukinuto. To je pitanje snage gradskoga proračuna, kao i volje građana za ovakvom investicijom. Kad bi se našao novac, bilo bi to dobro za Zagreb i Hrvatsku.

Spominjete nedostatak novca u gradskom proračuna, a koliko je desetaka milijuna kuna otišlo i još će otići za proširenje maksimirskog stadiona...

— Nemojmo ni započinjati s takvim usporedbama, to nije dobro. Sport živi svoj život, a kultura svoj, svaka usporedba na takav način znači suprotstavljanje. Da usput napomenem, nedostaje nam i muzej sporta u glavnome gradu. Grad treba kulturi osigurati dovoljno ovca, jer mu je to kao glavnom gradu i obveza. Ipak je Zagreb najveće kulturno središte Hrvata. Osim većih ulaganja u programe i institucije kulture, trebao bi se više skrbiti za umjetnike. Recimo npr. sustavnim osiguravanjem radnih prostora. Nekad su se u potkrovljima novogradnji gradili atelijeri za likovne umjetnike. Na primjer u strogom centru, u Križanićevoj ulici, živjeli su i radili Motika, Šimaga, Lovrenčić, Vaništa, Gliha, Jordan, izgrađeno je cijelo malo naselje u Voćarskoj, a gdje smo danas? Sporadični pokušaji bez sustava. Ali i glazbenici i pisci trebaju prostor za rad.

Ministarstvo kulture na čelu sa socijaldemokratskim ministrom neočekivano je smanjilo koeficijent osnovice za mirovinski prinos, tako da će slobodni umjetnici imati manje mirovine, ispod granice potrebne za preživljavanje...

— To nije dobro, to je štednja na krivom mjestu, pokazuje zapravo da ta stranka nema osobitu osjetljivost za socijalne probleme. Trebalo bi u prvom redu voditi računa o položaju umjetnika. Loš materijalni položaj umjetnika i svih zaposlenih u kulturi, a njih je više od trideset tisuća, odraz je stanja u društvu. Zakonom kojim je rješavano pitanje obveznih doprinosa utvrđena je i najniža moguća osnovica, što je nedopustivo. Umjetnik s punim radnim stažom kojem država plaća doprinose išao bi u mirovinu s 800 kuna. Iako je bio rat, u vrijeme naše vlade bilo je bolje. To se moglo riješiti malo čvršćim kriterijima, jer ima umjetnika koji mogu sami, ali ima i onih kojima je potrebna pomoć države, ne države maćehe.

Uvedeni su obvezni doprinosi, mirovinski i zdravstveni, na sve honorare, osim na autorske i umjetničke. Smatrate li da je to dobro ili loše za umjetnike?

— Za umjetnike je dobro. Tako je povećana socijalna sigurnost, jer im svi honorari ulaze u mirovinsku osnovicu, a od tih doprinosa plaća se i zdravstveno osiguranje.

Što vi mislite o kulturnoj suradnji sa Srbijom i gostovanjima u Beogradu? Taj je problem bio osobito izražen kod glumaca. Može li glumac reći ne takvu gostovanju?

— Treba poštivati činjenicu da nekim ljudima ratne rane zarastaju jako teško, nekima lakše, a neki tih rana uopće nemaju. Shvaćam problem, uvjeren sam da umjetnik koji je obdaren posebnom osjetljivošću uvijek ima pravo reći ne.

Što mislite o Strategiji kulturnog razvitka?

— O samom tekstu strategije sve je rečeno. Jedni su ga hvalili, drugi su ga kudili, a i osobno sam se na javnoj tribini aktivno uključio u raspravu. No, daleko me više zanimaju rezultati spomenute strategije. Naručioci strategije, Ministarstvo i Vlada, pa i Sabor, trebali bi zapravo kazati što je po toj strategiji učinjeno, a što nije, i ako nije, zašto nije. Onda bih rado govorio o njihovu izvješću.

Jedna od najvećih inovacija nove vlasti u području kulture trebala su biti kulturna vijeća, o kojima smo već govorili. U samoj strategiji ni kulturna vijeća ni njihov rad nisu razrađeni, a trebala su biti udarna novost nove vlasti. Zbog toga je nejasno na koji način vijeća oblikuju kulturnu politiku, jesu li vijeća neovisna ili su produljena ruka vlade i vladine politike. Deklarativno se željelo izazvati dojam kako je riječ o neovisnim stručnjacima, ali istina je potpuno drukčija.

Pisalo se kako je riječ o strategiji za 21. stoljeće, što i piše na samom dokumentu, budući da smo tek na njegovu početku, u trećoj godini novog stoljeća, možda još i krene, možda strategija i zaživi tijekom ovog stoljeća. Ali kojoj je vladi i kojem saboru onda namijenjena? Strategija kulturnog razvitka zapravo je ostala samo želja na papiru u lijepo uvezanoj knjižici za buduća vremena. Čini mi se da je to promašen projekt, ali i dobra pouka za budućnost. U svemu, pa i kulturi, treba utvrditi realne ciljeve, raditi i ostvariti zacrtano, ali na temelju realnih procjena.

Je li hrvatska kultura centralizirana i treba li takva biti?

— O programima kulture još se odlučuje centralizirano, a zapostavlja se ionako slabo razvijena kulturna infrastruktura izvan metropole, osim možda u tri ili četiri velika grada kao što su Rijeka, Split i Osijek. Moralo se uspostaviti takve mjere za ravnomjernu razvijenost kulturne infrastrukture u cijeloj zemlji, kojima bi se istinski osjetio pomak na bolje i stvorio osjećaj povjerenja i sigurnosti u sustav. To je vrlo važno. Bili smo u ratu pet godina, mnogo je toga razoreno, ne samo materijalna oštećenja, ljudi nisu više isti. Prethodna raspodjela također nije bila dobra. Očekivalo se da će strategija kulturnog razvitka ponuditi mjere za ravnomjernu razvijenost. Zagreb je veliki grad, i ne treba očekivati da ga mali sustignu, ali treba svima u cijeloj Hrvatskoj otvoriti prostor kako bi mogli krenuti. Zbog toga je važna ravnomjerna dostupnost kulture svima. Strategija kulturnog razvitka majka je kulturne politike, i ukoliko postoji obiteljski sklad, vidjet će se i osjetiti dobri rezultati.

Što po vašem mišljenju nedostaje u strategiji kulturnog razvitka?

— Trebalo je biti vrlo jasno rečeno na koji će se način poticati stvaralaštvo mladih, povezivanje gospodarstva i kulture u zajedničkim projektima, već smo govorili o turističkom gospodarstvu, decentralizirati odlučivanje pri ministarstvu tako da se stimulira odlučivanje u županijama i gradovima.

To je veliki posao. Trebalo je naći rješenja za veće financijske olakšice u kulturi, jer će i ubuduće proračun biti glavni izvor financiranja. Ali u budućnosti, kao i u mnogim zemljama na Zapadu, treba težiti iznalaženju i drugih izvora financiranja kulture. Npr. izdavaštvu i knjižničarstvu omogućiti razvoj niskim kamatnim stopama na kredite. Država mora pomoći i drugima koji žele investirati u kulturu. Možda se trebalo ugledati u ministra za malo poduzetništvo i tretirati neke djelatnosti kao dohodovne. Više pomoći onom dijelu kulturne industrije koji je ocijenjen kao visoka kulturna potreba. Pokušati stvoriti hrvatski kulturni proizvod koji bi se mogao izvoziti u inozemstvo, jer ako su npr. Englezi uspjeli s glazbom i na tome profitira cijela država, vjerujem da i mi konja za trku imamo. Zato ovo nije strategija sustava, nego je strategija političkih interesa. Ona ne promovira sadašnjost i budućnost, ne povezuje nas sa zemljama Europske unije, ali ni sa susjedima. Znam da to nije jednostavno, na tome su radile cijele ekipe stručnjaka, ali naručitelj vjerojatno mora znati što želi. Zapravo stvorila se knjiga koja je ostala mrtvo slovo na papiru.

Gdje vidite najveće propuste u konkretnoj realizaciji kulturne politike?

— Kao i u strategiji, problem je što nije provedena decentralizacija u kulturi. Prava je decentralizacija zapravo fiskalna decentralizacija, koju treba ili sustavno provesti Ministarstvo financija ili se mora otvoreno kazati da u ovom trenutku za to nema snage. Decentralizacija odlučivanja i odgovornosti, dok je novac u rukama ministra financija, čista je demagogija. Lokalna samouprava već dovoljno sudjeluje u financiranju programa svojim skromnim sredstvima. Dakako, iznimka od pravila već su spomenuta tri grada. Hrvatska je bogata kulturnim regijama, od istočne Slavonije pa do Dubrovnika ima mnogo lijepih kulturnih raznolikosti koje treba stimulirati, i koje su dragocjene. Nedostaju velike investicije u kulturi. Mnogi gradovi žive od kulturnog turizma, samo toga nisu svjesni. Kultura košta, ali se i isplati. Brojni veliki svjetski gradovi stječu dohodak na velikim manifestacijama tipa izložbe Van Gogha, Picassa ili glazbenim priredbama. Mi tu zaostajemo. Zašto? Investirajmo, vratit će nam se.

Strateški projekti kao što su Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Arheološki muzej u Naroni, Muzej pračovjeka u Krapini, nisu ni započeti. Loše materijalno stanje umjetnika i zaposlenih u kulturi tema je o kojoj treba itekako dobro razmisliti. Baština je bila i ostat će i u budućnosti dužnost sustava, ona se neće moći rješavati malim privatnim intervencijama. Na programu očuvanja baštine nema nikakvih promjena, a renta se ne naplaćuje. Na primjer u Poreču su izračunali kako godišnje gube oko dva milijuna kuna, od čega je šezdeset posto određeno lokalnoj samoupravi, a četrdeset posto ide u državni proračun. Taj bi novac bio zarađen na naplati spomeničke rente od onih lokala koji se koriste objektima kulture. Ništa od toga. Još nije napravljen registar spomenika kulture. Služba zaštite i restauratorska služba nisu ojačale u zemlji u kojoj sve vrvi od stradalih spomenika kulture.

Kulturna politika trebala bi biti realiziranje programa strategije, a ona zapravo opovrgava samo postojanje strategije, ovakve kakva jest.

Ministarstvo je nedavno obnovilo zgradu u Vodnikovoj u koju se namjerava preseliti. Podupirete li taj potez?

— Svojedobno sam pokrenuo zahtjev i dobio privolu grada da se ta zgrada, koja je spomenik kulture, dodijeli Ministarstvu kulture. Ministarstvo kulture razbacano na nekoliko lokacija ne može funkcionirati tako dobro kao da se nalazi pod jednim krovom. Osim toga u zgradi u kojoj se nalazi smješteno je i Ministarstvo prosvjete, također raštrkano po gradu. Čujem da se zgrada na Trgu Burze nalazi u povratu pravim vlasnicima. U novoj/staroj zgradi bio je Institut za kriminologiju i bila je u lošem stanju. Sada je obnovljena, spašena, preseljenjem se oslobađaju dosadašnji prostori za druge namjene, a Ministarstvo će kulture nakon preseljenja mnogo bolje funkcionirati.

Kako vidite ulogu Matice hrvatske u hrvatskoj kulturi?

— Matica je dragulj koji trebamo čuvati. Ona je vrlo važna ustanova hrvatske kulture. Ustanova koja ima tradiciju dulju od sto i pedeset godina te više od sto ogranaka koji su u brojnim manjim mjestima jedini nositelji kulturnog života. Pokretači su brojnih izdavačkih projekata, ne samo iz područja baštine nego i suvremene produkcije. Bilo je pokušaja da joj se drastičnim smanjenjem proračunskih sredstava ograniči djelatnost. Tomu sam se suprotstavljao u kraće vrijeme dok sam obnašao dužnost zastupnika u Saboru. Zbog njezina značenja, tradicije, ali i današnje uloge, vjerujem i u budućnosti, moramo skrbiti o njoj na primjeren način.

Kako gledate na novine za kulturu koje izlaze u Hrvatskoj?

— Kulture u dnevnim novinama ima premalo, novina za kulturu pak nema mnogo, dok je stanje u časopisnoj produkciji zadovoljavajuće. »Vijenac«, »Hrvatsko slovo« i »Zarez« pokrivaju paletu interesa i donekle prostor cijele zemlje. Vijenac je najcjelovitiji, najpotpuniji, od sadržaja do prijeloma zadovoljava, vjerujem, čak i sladokusce koji na sve paze. Ipak, ne treba zaboraviti da »Hrvatsko slovo«, koje je tjednik, za razliku od dva polumjesečnika, s daleko manjom pomoći države ispunjava svoju ulogu časopisa u kulturi. Tu se događa nepravda, politika je umiješala svoje prste, a to nije dobro.

Možda je razlog tome što su političkom sadržaju dali dominantan prostor u odnosu na kulturni, koji bi im trebao biti osnovni...

— Moraju se na neki način spašavati. Kad živite od tržišta, morate učiniti sve kako biste preživjeli.

Vi sada u stranci obavljate dužnost međunarodnoga tajnika i vaša stranačka djelatnost razlikuje se od one što ste je prije imali u vlasti. Razmišljate li u ovo predizborno vrijeme o tome da biste se u slučaju promjene vlasti vratili na bivšu dužnost?

— Ne bih se bavio špekulacijama kad bih da bih. Ipak ću kazati da se iz kulture nisam nikad ni izgubio. Poznato vam je da i dalje sudjelujem u izdavanju lijepih knjiga, bibliofilskih izdanja knjiga poezije i grafičkih mapa. Sve ostalo prepustimo budućnosti.

Možete li nam predstaviti svoju recentnu izdavačku djelatnost?

— Zadovoljan sam i zahvalan Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i Klovićevim dvorima u Zagrebu što su nakon trideset godina moga zajedničkog rada, priredili izložbu, na kojoj je predstavljeno sto dvadeset pet bibliofilskih knjiga i mapa, koje sam tijekom svih tih godina darovao u fond biblioteke. Tom prigodom tiskan je katalog enciklopedijskog formata u kojem su reproducirani svi grafički listovi, ima ih oko tisuću i petsto, i pjesme pojedinih autora, tako da je u toj tiskovini dostojno predstavljena izdavačka djelatnost Zbirke. Na tom zajedničkom projektu sudjelovalo je oko sto sedamdeset autora: likovnih umjetnika, pisaca, književnika, likovnih kritičara i povjesničara umjetnosti. To zajedništvo započeto davne 1972. traje još i danas, iako nažalost mnogi uglednici, npr. Kaštelan, Ivanišević, Marinković, Golob, Sabol, Seghers, Depierris, Sanesi, Stančić, Friščić, Lovrenčić, nisu više među nama. Bilo je u tom nizu hrvatskih, francuskih, srpskih, talijanskih, luksemburških i belgijskih umjetnika. Velikih imena i mladih umjetnika, od kojih su mnogi našli svoje mjesto u kulturi. Bilo je to i mjesto međunarodne kulturne suradnje u složenijim uvjetima nego što su danas. Ali ipak smo se održali. Bilo je i izložbi u svijetu, u Nacionalnoj knjižnici Alberta I. u Bruxellesu, u Nacionalnoj knjižnici u Parizu i brojnim drugim. Knjige i mape pohranjene su u institucijama u Parizu, New Yorku, Firenci, Vatikanu, Moskvi, Washingtonu, Bruxellesu i drugim velikim gradovima diljem svijeta. Nadam se da razumijete zadovoljstvo o kojem sam govorio kad sam počeo odgovarati na ovo pitanje.

Koji su vam tekući projekti?

— Nemam mira. Ovih me dana Luko Paljetak obdario novim projektom. Sačinio je novi prijevod Ciganskog romancera (Federico Garcia Lorca) i poslao mi poštom uradak. Nadam se da ćemo naći izdavača ovoga sjajnog i suvremenog prijevoda. Surađujemo dobro na projektu biblioteke Trilix s Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom i Nakladnim zavodom Matice hrvatske. Pripremam s direktorom Gradskog muzeja u Ljubljani Aleksandrom Bassinom publikaciju o Hami Čavrku, a nadam se i mapu grafika s Josipom Zankijem, možda i još koji projekt s prijateljima.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Životopis

Božo Biškupić rođen je 26. travnja 1938. godine u Maloj Mlaki (Zagreb). Pravni fakultet i poslijediplomski studij bibliotekarstva, dokumentacije i informacijskih znanosti završio je na Sveučilištu u Zagrebu te stekao zvanje magistra društvenih znanosti iz područja informacijskih znanosti (muzeologija). Šest godina bio je suradnikom u odvjetničkom uredu Bićan u Zagrebu. Skupljajući godinama suvremenu poslijeratnu umjetnost te etnografsku građu Turopolja, Posavine i Pokuplja, osnovao je Zbirku Biškupić, koja je 1976. registrirana i zaštićena od Uprave za zaštitu spomenika kulture.

Za vrijeme Domovinskog rata pokrenuo je i realizirao Vukovarski muzej u progonstvu, zbirku suvremene hrvatske i svjetske umjetnosti te akciju Suvremena hrvatska umjetnost za Muzej hrvatske umjetnosti u Mostaru. Pokrenuo je i izdavao biblioteku Hrvatska 1991. (Zbirka Biškupić), čiji je prihod u cijelosti namijenjen obnovi hrvatskih spomenika kulture.

Od 1990. do 1992. direktor je Republičkog fonda kulture pri Ministarstvu kulture, od 1992. pomoćnik ministra kulture i prosvjete Republike Hrvatske, od 1993. zamjenik gradonačelnika grada Zagreba. Od 1995. do 2000. ministar kulture Republike Hrvatske. Bio je zastupnik HDZ-a u Zastupničkom domu 2000. i u Županijskom domu do ukinuća 2001. godine. Zastupnik HDZ-a u Gradskoj skupštini grada Zagreba od 2002.

Od 1970. sudjelovao u organiziranju likovnih manifestacija i promidžbi hrvatske kulture u domovini i inozemstvu. Od 1972. do 2003. izdavao i uredio 125 literarno-likovnih bibliofilskih izdanja (Zbirka Biškupić). Autor, suautor i priređivač monografija: Kroatische naive Kunst, Münster, 1971; Die Zeichnung in der kroatischen naiven Kunst, Münster, 1972; Hrvatska izvorna umjetnost, Zagreb, 1973; Nives Kavurić-Kurtović, Zagreb, 1976; Ivan Lacković Croata, crtež-grafika, Zagreb, 1977; Ivan Lacković Croata, crtež, Zagreb, 1986; Dimitrije, skulptura, 1994; Lacković, grafika, Zagreb, 1994. Dokumentarno obradio opuse uglednih hrvatskih umjetnika i objavljivao u stručnim časopisima (»Informatica museologica«, »Ars«, »Zbornik Muzeja naivne umetnosti«). Djelovao kao urednik na likovnim monografijama u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu i Grafičkom zavodu Hrvatske (pokrenuo biblioteku Prizma). Autor, priređivač i urednik više od pedeset likovnih izložbi.

Član Grafičke sekcije ULUPUH-a i Društva dizajnera Hrvatske. Inicijator, suosnivač i prvi predsjednik Hrvatskog društva Ex libris.

Dobitnik priznanja na Zagrebačkom salonu i godišnje nagrade Vladimir Nazor, 1993. godine.