Totalni ljubavnici

Totalni ljubavnici

Tristan i Izolda, predgovor, izbor tekstova i prijevod sa starofrancuskoga Višnja Machiedo, Mozaik knjiga, Zagreb 2002.

Jedna od najpoznatijih, ako ne i najpoznatija, srednjovjekovna legenda — priča o Tristanu i Izoldi — tradirana iz različitih medijevalnih izvora, dobila je i suvremeno hrvatsko ruho. Naime, sačuvane ulomke najpoznatijih tekstova legende izabrala je, prevela sa starofrancuskoga i popratila opširnim predgovorom Višnja Machiedo za nakladničku kuću Mozaik knjiga, u seriji Klasici.

Najstarije sačuvane verzije legende o Tristanu, jedne od najljepših tema iz bretonske tematike, doprle su do nas samo u ulomcima, a potječu iz pera dvojice francuskih pjesnika: to su Thomas i Béroul. Ti su se autori oslanjali na dugu tradiciju keltskih priča koje su ispredale »najljepši ljubavni roman ikada napisan«. Pretpostavlja se da je Béroulova verzija priče nastala nakon 1150, možda čak do 1190. godine, a da je Thomasova verzija romana o Tristanu i Izoldi nastala oko 1170. godine. Na sam kraj stoljeća smješta se i nastanak anonimne legende o Tristanovu ludilu iz Oxforda.

Preživio samo jedan prijepis

Navedene sačuvane verzije legende prevela je u svojoj knjizi o nesretnim i strastvenim ljubavnicima Višnja Machiedo. Béroulov roman preživio je samo u jednom prijepisu iz druge polovice 13. stoljeća, Thomasov Tristan stigao je do nas u obliku nepovezanih fragmenata, a Tristanovo ludilo iz Oxforda sadrži oko tisuću stihova. Autorica predgovora i prevoditeljica pomišlja da takva nestašica rukopisa upućuje na svojevrstan oblik prešutne cenzure omiljena ali ipak subverzivna štiva s obzirom na udomaćene, prihvaćene i proširene oblike srednjovjekovnoga komuniciranja kojemu je viteška i udvorna ljubav i kodeks časti bio iznad svega, a čemu se legenda o Tristanu i Izoldi tako naglašeno suprotstavlja.

Pa ipak, legenda o strastvenim ljubavnicima proširila se po cijeloj Europi u 12. i 13. stoljeću. Obradili su je i brojni drugi francuski (Chrétien de Troyes i Marie de France) i njemački (Eilhart von Oberge, Gottfried von Straßburg) i norveški pisci i pjesnici, postojale su i engleske i talijanske verzije legende, a priča je doprla čak i do Rusije, što svjedoči o tome da je taj ljubavni roman bio srednjovjekovni bestseler na gotovo cijelom europskom prostoru već u 12. stoljeću.

U analitičkom, književnopovijesnom i književnokritički eruditskom predgovoru Višnja Machiedo potanko je objasnila sve filološke i tekstološke probleme u vezi s tradicijom tekstova legende, a isto tako — oslanjajući se na najrelevantnije francuske i europske medijeviste — interpretirala legendu o nesretnim ljubavnicima s pozicija suvremenosti. Analizirala je romanesknu strukturu legendi, njihovu kompoziciju, narativne postupke i strategije, njihovu generičku specifiku u slijedu Jaussovih postulata sa specifičnim tumačenjima djela srednjega vijeka; pokazala je razlike u koncepciji junaka i slici ljubavi što je svaka od sačuvnih verzija legende oblikuje, ocrtala specifiku medijevalnih literarnih žanrova i njihov odnos prema historiografskim izvorima, suvremenom čitatelju približila izvore srednjovjekovne imaginacije, objasnila razloge moguće cenzure legendi o apsolutnoj ljubavi s obzirom na njihovo mjesto u životu.

Širenje keltske predaje

U predgovoru je Višnja Machiedo ocrtala i kulturnu situaciju u kojoj su legende o Tristanu i Izoldi nastajale, iznijela brojne hipoteze o širenju keltske predaje i njezino slijevanje u romane arturskog ciklusa, kronološkim slijedom popisala književnu produkciju u vremenu nastanka legendi o Tristanu i Izoldi, ukazala na djela koja vode svojevrsnu polemiku s legendom (jedno od takvih je i Chrétienov Cliges). Pokazala je autorica predgovora i fortunu novovjekovnih obradbi legende, od one iz pera Josepha Bédiera (1900), ukazala na njihovu apokrifnost koja je iznevjerila bit srednjovjekovne fabulacije. Na taj je način autorica suvremenom recipijentu približila autentičan mentalitet strastvenih, emocionalno lukavih i inventivnih totalnih ljubavnika, koji se ne obaziru ni na kakve društvene konvencije. Višnja Machiedo odabrane tekstove o Tristanu i Izoldi prevela je sa starofancuskoga izvornika služeći se dvama kritičkim izdanjima tih djela. Djela, izvorno pisana stihom, prevela je u prozi i na suvremeni hrvatski jezik, odustajući od oponašanja metričke sheme starofrancuskog izvornika. Međutim, hrvatska prozna inačica starofrancuskih stihova slijedi ritam, leksik, sintaksu i stilski repertoar starofrancuskih predložaka, a premrežena je i unutarnjim rimama i asonancama te tako današnjem čitatelju vjerno prenosi smisao, kompoziciju i duh drevnih medijevalnih tekstova.

Hrvati nisu zabilježili

Legenda o Tristanu i Izoldi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti nije zabilježena. Dok su Rumanac trojski, Aleksandrida, Barlaam i Jozafat i Priča o premudrom Akiru u našoj srednjovjekovnoj kulturi bili omiljeno i prošireno štivo, legedna o nesretnim ljubavnicima iz nekih razloga nije prevedena ili barem nije sačuvana. O razlozima bismo dugo mogli nagađati. Činjenica je da hrvatsko srednjovjekovlje ne pamti privatne ljubavne priče, a isto tako je činjenica da to doba ženama nije bilo sklono. A u priči o Tristanu i Izoldi ženski je dio legende u istoj mjeri aktivni sudionik — ako ne i aktivniji, inventivniji, lukaviji i inteligentniji — kao i onaj muški.

No, ta je kulturna lakuna sada relevantnim prijevodom Višnje Machiedo konačno ispravljena. Izuzmemo li, naime, Putančev prijevod Bédierove obrade legende u Romanu o Tristanu i Izoldi (Zagreb 1951) iz 20. stoljeća, priča koja je nadahnjivala tolike europske glazbenike, slikare i književnike nije imala sretnu fortunu u našim krajevima.

Prijevodom legende o Tristanu i Izoldi, njezinih najstarijih i kanonskih verzija iz pera Višnje Machiedo hrvatska kulturna javnost postala je konačno bogatija za jedno od najljepših i najsnažnijih djela europskoga srednjovjekovlja.

Dunja Fališevac