Snow Show u domovini Djeda Mraza

Snow Show u domovini Djeda Mraza

Neobični umjetnički eksperiment crpe nadahnuće iz pradavnih rituala podizanja arhetipskih zaklona kao najranijih oblika ljudske potrebe za ekspresijom, u čemu je paradigma nekada sjedinjenih, a danas razdvojenih disciplina, arhitekture i umjetnosti

Suvremenom umjetničkom praksom prevladavaju varijacije i reciklaže znanih predložaka, što je pomalo paradoksalno s obzirom da društvo spektakla u kojem živimo, pod utjecajem medija i estetike eventa, nezasitno vapi za novim i još neviđenim atrakcijama. Kako globaliziranom déja-vu kontekstu, u kojem je sve već viđeno i doživljeno, ponuditi nešto inovativno i obojeno lokalnim posebnostima, pokazuje recentni primjer međunarodnoga kulturnog projekta Snow Show, mješavine umjetničko-arhitektonske radionice i izložbe neobičnih snježno-ledenih struktura što će biti sagrađene od veljače do travnja sljedeće godine u finskoj Laponiji kao rezulatat suradnje trideset autorskih timova, sastavljenih od po jednog poznatog arhitekta i umjetnika, iz 27 zemalja.

Autori će svoje eksperimentalne radove izvesti kombinacijom videa, zvuka, svjetla i tradicionalnih umjetničkih medija te arhitektonskih izdjeljaka od arktičkog materijala, snijega i leda. Uz pozvane umjetnike i arhitekte, redom sve vodeća skandinavska i svjetska imena (arhitekti Tadao Ando, Zaha Hadid, Coop Himmelb(l)au, Arata Isozaki, Greg Lynn, Morphosis, MVRDV, Snohetta i dr. te umjetnici Ilya Kabakov, Anish Kapoor, Yoko Ono, Sol Lewitt i dr.) nastupit će i dva studentska para, pobjednici na natječaju koji su raspisali arhitektonski odjel Sveučilišta Oulu i Likovna akademija u Helsinkiju.

Snježno-ledena kolaboracija

Ideja o snježno-ledenoj kolaboraciji umjetnika i arhitekata u regiji koja zahtjevnom svjetskom tržištu kulture i zabave nema bog-zna-što ponuditi, osim oštre zime, Djeda Mraza i sobova, rodila se u glavi nezavisnoga njujorškog kustosa Lancea Funga i zadobila je snažnu (financijsku) potporu Europske unije, lokalne zajednice te raznih kulturnih institucija i fondova. Fung je na dobitnoj kombinaciji: velika svjetska imena + neobična umjetnička suradnja + egzotična lokacija + nesvakidašnji materijal, zasnovao projekt zavidna umjetničkog i medijskog potencijala.

Osim glavnog sadržaja manifestacije, izložbe slobodnostojećih struktura veličine do sto četvornih metara na dvije lokacije u Rovanijemiju i lučkom gradu Kemi, bit će i niz popratnih događanja edukativnog karaktera, poput škole građenja snijegom i ledom te likovne radionice, a projekt će zaključiti izložba crteža, fotografija i modela izvedenih instalacija što će dvije-tri godine putovati svijetom.

Neobični umjetnički eksperiment crpe nadahnuće iz pradavnih rituala podizanja arhetipskih zaklona kao najranijih oblika ljudske potrebe za ekspresijom, u čemu je paradigma nekada sjedinjenih, a danas razdvojenih disciplina, arhitekture i umjetnosti. Suvremeno društvo dvadeset prvog stoljeća obilježuje iznimna složenost, što umjesto metode individualnih disciplina zahtijeva interdisciplinarni pristup.

Simbiotički eksperiment

Koristeći se specifičnostima lokalnih klimatskih (ne)pogodnosti Snježna predstava simbiotičkim eksperimentom arhitekata i umjetnika otvara mogućnost preispitivanja smisla rituala. Uporaba neuobičajenih temporalnih materijala (snijega i leda) umjesto ordinarnih i trajnih, dovodi do »neutralizacije inicijalne nepromjenjivosti ideja«, a suradnja podvojenih umjetničkih disciplina, koje povezuju zajednički korijeni, vodi sintezi virtualnog i ritualnog. Fung je uvjeren kako će tim projektom dokazati da u određenim slučajevima timski rad može biti umjetnički plodonosniji (ili zanimljiviji) nego individualni.

Petnaest radova realizirat će se u Rovaniemiju, poznatu po Aaltovim ostvarenjima gradske vijećnice, knjižnice i kazališta; a petnaest u gradu Kemi, u kojem se tradicionalno svake zime podiže snježni dvorac s kapelom za vječanja, ledenim skulpturama, galerijom, restoranom pa čak i hotelskim sobama s ležajima od leda prekrivena sobovom kožom. Iz Kemija, smještena na sjevernoj obali Botničkog zaljeva, možete putovati zimi na jedinom putničkom ledolomcu preko najprostranije ledene plohe u Europi ili zaplivati u ledenoj vodi zaljeva u specijalnom termičkom odijelu.

Dvije bijele strukture

Kao najava Snježne predstave ove su godine podignute dvije bijele strukture, po jedna u svakom gradu. Steven Holl i kipar Jene Highstein u Rovaniemiju su izgradili devet metara visoku translucentnu ledenu kocku Oblong Voidspace, a Asymptote (Hani Rashid + Lise Ann Couture) i videoumjetnik Osmo Rauhala u Kemiju su oblikovali trideset metara dugu snježnu strukturu Absolute Zero, reminescenciju na par spojenih iglua. Oba realizirana rada nagovješćuju množinu pristupa i ideja Snježne predstave, što ukazuje na neke nove mogućnosti i pravce zajedničke umjetničke prakse.

Ledena kocka što asocira na trodimenzionalnu šahovnicu, izvedena kao impozantna slagalica od blokova izrezanih od petsto kubičnih metara leda, situirana je na obali rijeke. Stube od leda vode posjetitelja u njezinu unutrašnjost, otvorenu nebu, iz koje se pri određenim uvjetima može vidjeti aurora borealis. Promjenjiva pojavnost eksterijera i interijera posljedica je translucentne kakvoće ledenoga ziđa i ovisi o mijenama meteoroloških prilika. Kada je sunčano ili vedro, može se kroz ledenu stijenku jasno uočiti kretanje ljudi, a za tmurna vremena kocka postaje neprozirna. Promjena godišnjega doba i rast proljetnih temperatura otapa leda, što apostrofira promjenjivost i temporalnost strukture, a u najranijoj fazi procesa nastaje otvor u južnom zidu s vizurom prema gradu na drugoj obali rijeke.

Forma obrnutoga S

Za razliku od oštrouglata ledenog kubusa Holla i Highsteina arhitektonski dvojac Asymptote i videoumjetnik Rauhala svoju su strukturu izveli u zaobljenoj formi obrnutoga slova S, koristeći se mekoćom i podatnosti snježnoga materijala. Na nasuprotnim krajevima nalaze se ulazi u dva iglua, spojena u jedinstvenu snježnu skulpturu, unutar kojih se odvija videoprojekcija s kadrovima klizača na umjetnom klizalištu njujorškog Central Parka. Postoje dvije različite scene, jedna u kojoj klizači kližu od gledatelja i druga u kojoj mu kližu ususret, zatvarajući tako krug. Ploha za projekciju rotirajuća su staklena vrata u sredini svake od dviju prostorija. Rotirajuća su vrata za autore metafora urbanog života, »turbina koju pokreće bujica znatiželjnika. To su vrata između formalnih struktura i nepredvidive raznolikosti života... što stvaraju naš unutrašnji i vanjski svijet opet i opet«. Toplina koju emitira video-oprema postupno topi unutrašnjost, dok isti efekt na vanjštinu ima djelovanje proljetnog sunca, te tako i ova struktura kao i ona prva kopni pod utjecajem prirodnih procesa da bi se sljedeće zime ponovno inkarnirala u nekom novom prirodnom ili umjetnom obliku.

Vinko Penezić