Sljeme Sljemena

Dan je dakle počeo kao ružno pače, tmuran i kišovit, a već oko podneva sličio je labudu po paperjastoj bjelini oblaka koji su postupno nestajali prepuštajući mjesto zasljepljujućim, žutim šljokicama. Taj je prizor bilo moguće doživjeti na Sljemenu, u sat i pol boravka. Jedno je kad se dođe nešto ranije, ruča, prošeta i obavi što se mora sve dok se ne uspnu planinari (prokuljaju kao izvor iz strmine na Puntijarki), a drugo doći oko podneva i upasti u onu gužvu sastavljenu od mnoštva djece, pasa, štapova, kolica... Grupe su već zauzele stolove (govorim i dalje o Puntijarki), neki ponijeli stolnjake, zamotuljke, i izvadili piknik-hranu (da bi se čulo istodobno mamaaa iz triju različitih dječjih usta).

Kad bi čovjeku ponudili da ide unatrag, za svojim koracima, doduše ne kao rak u svoju bužu nego da raspolaže vremenom kako god poželi i umije, došao bi besprikoličnim tramvajčićem broj 21 do tunela i ukrcao se na žičaru. Sljeme je jedna od rijetkih postaja nadomak izletničkoj nozi: kreneš li na Puntijarku, krenuo si unatrag i pronašao utjehu u vremenu. Dolje je u podnožju drveće već prolistalo, sve do sredine planine, a idući prema vrhu prevladava smeđa, ugašena boja, prve pupoljke valjalo bi zaštititi dok ne izađu stidljivi listovi (a tek grane što visoko pupaju bez imalo želje). Listovi polako napreduju i želja za zelenim ispunjava se kao jedva dostižna pravda. Sljeme je u zaostatku za godišnjim dobima, i taj zaostatak itekako je bitan za složenije osjećanje epohe, pa tamo i djeca štapom prave krugove na zemlji i ucrtavaju kazaljke sata bez kukavice.

Kad dođe ljeto, hlad će biti još podatniji, a još malo pa će i snijeg sjati na suncu čim ljudi iz grada zaborave na zimu.

Ljudi su zato bolji na visinama Sljemena. Barem na prvi pogled. Kad se popnu, počnu se pozdravljati bez povoda i milo se gledaju. Kao da to nisu isti ljudi. Nema preslika ravnodušnosti i blaziranih pogleda iz kužne gradske doline. Odjednom se osvrću na tebe, odjednom im postaješ barem donekle važan i u svojstvu šumskog prolaznika. I dobiju stanovitu boju. Uočio sam na puntijarskoj klupi i svog bivšeg šefa koji se nehajno sunčao gol do pasa. Imao je skupocjene skijaške naočale i glatko izbrijane, opuštene vilice. Snažne muskulature, znoj mu se cijedio niz baršunaste dlake na prsima. Bio je vidno zadovoljan izgledom svoga tijela, s onim ponosom koji zatitra na muškom licu na dan prvokupnje vrhunski opremljena automobila. Na njega je očito nešto sljemenski djelovalo.

Eh, potrebno je više zraka da bi se bilo čovjekom, ili barem neka pristojna uzvišica. Srebrna svjetlost između tolikih bukvi. I ja sam se ovdje promijenio, dolazi mi na pamet skicirati izraze lica u stilu četinjarki, nekako kitnjasto.

A pritom znam da se na Sljemenu ništa posebno ne događa osim nejasne slutnje i obećanja. Oprez, inače staračka vrlina, ovdje može ubrati svoj danak.

Vidio sam skupinu gimnazijalaca koji su se dirali ispod teških hrastovih stolova (teren je u padu pa se sve vidi), djevojke nisu bile onako povučene kao u moje doba, dapače, preuzele su inicijativu. Vidio sam zapravo kamo sve to vodi. Puteljku hormona, kako sam ga zvao, s dosta bačenih otpadaka, papirića od bombona, prepiljena drveća (za eksploataciju ili radi razrjeđivanja šume?). Zato nikomu ne preporučam stazu za ljubavno osamljivanje koja ide iznad Puntijarke sa znakom zabranjeno snimanje: tamo je sve okruženo žicama, pokvareno betonom i vojskom. Može se dogoditi da i najsmjeliji zahvat propadne zbog nepoštivanja upozorenja. Znam za slučaj da je jedan nezreli par otišao dosta duboko u šumu gdje ih je dočekao uniformirani čovjek s kalašnjikovom i povikao »Stani!«. Iza njega su dotrčali drugi vojnici i stavili su im lisice na ruke te ih odveli u nepoznatu smjeru. Dan-danas se za njima traga.

Valja misliti i na odrone. Zakotrlja se tu i tamo poneki zeleni, inače glasoviti sljemenski kamen, idealan za upućena graditelja nove kuće koji će ga svakom preporučiti za dekorativnu oblogu pročelja ili barem betonskih temelja ukoliko se nema dovoljno novaca.

Štrudla od sira veoma je dobra, pravi je ili samo prodaje debela kuharica koja godinama ima isti izraz lica otkako dolazim gore. Nije važno kakav, ali uvijek je isti. Fileki su premasni i stari, za pokvariti drob, a znajući otprije za tu činjenicu, jeo sam kuhanu govedinu s hrenom, garniranu blitvom. Uto je neki čovjek čvrsto zavezao psa za klupu i udubio se u tanjur s bažulom. Pas je ropsko i uporno lajao, a gazda šutljivac, pa je došlo do nekog nerazmjera, onako u zraku. Zatim se čuo hitac iz dubine šume, kao da se netko ustrijelio ili bio ustrijeljen. Ljudi su se okrenuli prema mjestu odakle je netom proparao šum, neki nešto promrmljali, drugi nastavili jesti. Svakomu nešto šuška u uhu, ili čuje sličan hitac svaki dan na televiziji, pa se i ne osvrće dvaput. Jedna maca pročeškala se na klupi s izrezbarenim adolescentnim imenima te polizala iza uha.

Na susjednom stolu starac planinar udvarao je ženi kojoj su se probdjevene noći mogle prebrojati na licu (bilo ih je mnogo kao na licu uličarke), pa ni taj nesporazum nikad neće biti izglađen. Ima ljudi s neprobuđenim licem, kao da se nikad nisu osvijestili.

Prije sam prezirao vitalne starce kako se natječu hodanjem za koju godinicu više, kao da su slijepci koji tu popravljaju vid, a sad mi se taj pokušaj čini iskren, normalno sebičan i prirodan. Došavši do Puntijarke, umjesto vlastita tijela, pokopali su grad ispod sebe. Kao što rekoh, zdravlje, to je sljeme Sljemena. Štapom osvojeno vrijeme. Iznad toga nadviruje samo odašiljač.