Samo četiri predstave!

Samo četiri predstave!

Osim makabrična prizvuka većine, nekolicina značajnih predstava nameće još jedan zajednički predznak — ironijski odmak od ozbiljnih tema i demitologizaciju klasika hrvatske dramske književnosti

Nosi nas rijeka

Već nekoliko godina Marulićevi dani potiču ista pitanja usredotočena na koncepciju festivala, koji svake godine okuplja po izbornikovu mišljenju desetak najboljih predstava hrvatskoga dramskog pisma i autorskog kazališta. Prigovori se često upućuju razini Festivala, a zaključak je uvijek isti — jednogodišnja je produkcija predstava nastalih prema djelima hrvatskih pisaca odveć skromna da bi iz nje mogao proizaći u suvremenom kontekstu atraktivan Festival. I izbornik Hrvoje Ivanković naglašava isti problem, te zaključuje: »Biti izbornikom Marulićevih dana ne znači baviti se umjetnošću mogućeg nego umjetnošću manipuliranja postojećim.«

Isti problemi i pitanja koncepcije Festivala i nakon 13. Marulićevih dana ostaju otvorenima, iako je ove godine zbog nekoliko iznimnih ili barem autorski zanimljivih predstava Festival prerastao dosadašnju razinu. Važna je i činjenica da je ovogodišnji Festival posve decentraliziran — na njemu sudjeluju kazališta iz Zagreba, Rijeke, Pule, Osijeka, Dubrovnika i Splita.

Ironijski odmak

Ivanković ne ustrajava na okvirno-tematskom određenju Festivala smatrajući da određenje Marulićevih dana kao festivala hrvatske drame i autorskog kazališta ionako izborniku ne ostavlja mnogo jednogodišnjega kvalitetnog izbora. Pa ipak, osim makabrična prizvuka većine predstava što ga ustanovljuje sam izbornik, nekolicina značajnih predstava nameće još jedan zajednički predznak — ironijski odmak od ozbiljnih tema i demitologizaciju klasika hrvatske dramske književnosti. Te predstave nisu osamljene pojave u umjetnosti današnjice, koja često ironijski depatetizira ozbiljni dramski patos svodeći dramu na lakše žanrove kao što su melodrama (Kamov, smrtopis, Glorija), mjuzikl (Kamov, smrtopis), kabaret (Fritzspiel) ili je pak iz naturalističkog dokumentarizma izokrećući u crnohumorni nadrealizam (Komšiluk naglavačke).

U takvu se ironijski intoniranu ozračju današnjice tim više ističe svojom ozbiljnošću bliskom velikim klasičnim djelima i misaonom dubinom svakako najbolji dramski tekst Festivala — Nosi nas rijeka Elvisa Bošnjaka. On ispisuje autentičnu studiju mentaliteta i ozračja Dalmatinske zagore, koja se uzdiže daleko iznad dokumentarističkog prikazivanja zbilje te cikličko-ritualnom formom poprima katarzičnu snagu grčkih tragedija. U predstavi Nosi nas rijeka HNK Split savršeno su se u cjelinu sklopili tekst, naturalističko-minimalistička režija Nenni Delmestre, minuciozna psihološka gluma i svi njezini ostali segmenti, te je ona s pravom dobila najviše nagrada na Festivalu.

Predstava Komšiluk naglavačke HNK Ivana pl. Zajca Rijeka u režiji Saše Anočića ostala je bez ijedne nagrade, iako je odlikuju, uz Nosi nas rijeka, najzanimljivi recentni dramski tekst Festivala te mnoštvo izvrsnih glumačkih kreacija. Studentici dramaturgije Nini Nuić ovo je prvi uprizoreni tekst, no već na temelju njega možemo zaključiti da se ona kroz »male ljude« koji egzistiraju na margini društva i na stranicama crne kronike želi baviti našim aktualnim, često prešućivanim problemima, što je prilična rijetkost među hrvatskim dramatičarima mlađe generacije.

Nuić primjenjuje mozaičnu dramaturgiju u kojoj se naturalizam isprepleće s nadrealizmom koji služi da bi se globalnom metaforom jače poentiralo stanje zbilje obilježeno općim gubitkom moralnih vrijednosti. Usprkos dramaturškoj nedorađenosti drugoga dijela predstave, Komšiluk naglavačke svakako je jedna od predstava Festivala najizrazitije obilježenih suvremenim senzibilitetom našega vremena i prostora.

Norveške šume

Suočavanje s društvenom stvarnošću

Preostala četiri suvremena dramska teksta, kao i predstave nastale po njima, mnogo su manje kvalitetni i/ili intrigantni. Prva se odrednica odnosi na drugonagrađeni tekst na natječaju bečkog Theatera m. B. H. za drame na jezicima bivše Jugoslavije — Susjedu Zorice Radaković, koja je zbog suočavanja s našom društvenom stvarnošću i problematiziranja stanja predratne psihoze i paranoje unutar zagrebačke srednje klase itekako intrigantna. No, zbog vrlo plošne, na trenutke čak neuvjerljive psihološke razrade dramskih lica, motivacija njihova djelovanja i dramskih situacija, Susjeda ostaje dramskim tekstom nevelike umjetničke vrijednosti. Srećom, redateljica Ivica Boban uspjela je vješto dramaturški obraditi tekst uvelike ga skrativši, a ubacivanjem videoprojekcija koje prikazuju početak ratnih zbivanja u Hrvatskoj ostvarila je snažan kontrapunkt: drama pojedinca — drama nacije. No, predstavu ZeKaeM-a vrijedilo je vidjeti ponajviše zbog sjajne Nataše Dorčić u glavnoj ulozi.

Svakako kvalitetnije, ali i manje provokativne jesu Nevažne priče Trpimira Jurkića, koje proizlaze izravno iz Beckettova klasika U očekivanju Godota, a praizvedene su u HNK Split u režiji Gorana Golovka. Minimalizam, jednostavnost, nepretencioznost, ali i precizno tekstualno-scensko znakovlje odlike su teksta i predstave. Fritzspiel Borisa Senkera u izvedbi INK Pula i Epilog teatra i režiji Roberta Raponje i Norveške šume Vladimira Stojsavljevića u izvedbi Teatra ITD i vizualno minimalističkoj i suvremenoj režiji Roberta Waltla spadaju u zabavljačko-komercijalno kazalište čiji produkti u trenutku mogu buknuti, ali najčešće vrlo brzo i izgore, ne ostavljajući traga u budućnosti.

Senker se kabaretski poigrava Krležinom dramom Gospoda Glembajevi, ispisujući njezine varijacije u različitim kazališnim stilovima, no zaglibljuje u knjiškoj reciklaži u stilu matematičke slagalice. Trostruki parodijski odmak (na tekstualnom, režijskom i glumačkom planu) samo povremeno uspijeva scenski zaživjeti. Stojsavljević ispisuje laganu urbanu komediju iz zagrebačkoga života koja donekle priziva planetarno popularnu seriju Seks i grad. Najveća su vrijednost Norveških šuma četiri sjajne glumice (Nataša Dangubić, Nataša Dorčić, Jadranka Đ okić i Ana Karić), koje prilično plitak tekst nevelikih dometa uspijevaju učiniti scenski šarmantnim i atraktivnim.

Izborom predstava Ivanković uspijeva obuhvatiti sve segmente na kojima se temelji manifestacija definirana kao nacionalni dramski festival. Osim šest recentnih dramskih tekstova i njihovih praizvedbi, na Festivalu su se našla i tri suvremena dramaturško-redateljska iščitavanja modernih klasika, kao i jedno usmjereno na hrvatsku književnu baštinu.

Fritzspiel

Dječja poetika

Redatelja Renea Medvešeka odlikuje specifična dječja poetika prepoznatljiva i u predstavi nastaloj prema Nalješkovićevim pastoralama, poslanicama, pjesnima i maskeratama U lugu onomuj Kazališta Marin Držić iz Dubrovnika. Iako glumački razigrana i dramaturški vrlo dobro osmišljena (Medvešek potpisuje dramaturšku kompilaciju Nalješkovićevih djela, uz dramaturšku suradnju Mire Muhoberac), predstava je ipak važna u prvom redu zbog njegovanja književne baštine.

Od suvremenog iščitavanja modernih klasika valja istaknuti Šnajderovu dramu Kamov, smrtopis u izvedbi ZeKaeM-a i režiji Branka Brezovca te Marinkovićevu Gloriju u izvedbi HKD Teatra iz Rijeke i režiji Laryja Zappije. Obje predstave karakterizira ironijsko depatetiziranje ozbiljnog dramskog klasika i svođenje drame na lakše žanrove. Brezovec spaja dvije naizgled nespojive estetike pretvarajući Kamov. smrtopis u spektakularni hrvatski mjuzikl što proizlazi iz filma Moulin Rouge, prepun dionizijske raspojasanosti i mizanscenskog obilja.

Predstava je fascinantna u svim segmentima: monumentalna, višestruko mobilna scenografija Željka Zorice, kostimografija koja se poigrava estetikom kiča Doris Kristić, oblikovanje svjetla Olivija Marešića, glazba Marjana Nekaka, majstorska glazbena dramaturgija u kojoj Dario Bulić uklapa popularne hrvatske pjesme od pedesetih do danas u tkivo drame te na hrvatskim pozornicama rijetko prisutna energija cijeloga golema ansambla. Brezovčeva je predstava očekivano izazvala posve suprotne reakcije gledatelja, iako je ispraćena jednim od najoduševljenijih aplauza Marulićevih dana.

Zappia, pak, ostvaruje dosad najradikalniju dramaturško-redateljsku reinterpretaciju Glorije iščitavajući je kao melodramu s prividnim happy endom. Marinkovićev je tekst uvelike reduciran, a posljednja slika cirkusa gotovo posve izbačena. Gloriji je oduzeta posljednja spona koja joj daje auru junakinje — taj fatalni salto mortale, te ona postaje mnogo prizemnija i ljudskija. Na redateljskom planu Zappia uvodi Kor žena, čiji pučki napjevi (sjajnu glazbu skladao je Duško Rapotec Ute) naglašavaju atmosferu u mediteranskoj crkvici (originalna scenografija Dalibora Laginje postaje ujedno i gledalištem), ali i poput grčkog kora neposredno sudjeluju u dramaturškom tkivu predstave komentirajući i pripovjedajući zbivanja drame.

Nepoželjna klasika

Uz takve suvremene i intrigantne reinterpretacije modernih klasika na Festivalu zaista nije bilo mjesto Krležinu Kraljevu u izvedbi HNK Osijek i režiji Vladimira Gerića, čije scensko čitanje ne nudi problemsku reinterpretaciju kultne Krležine rane legende ni na bitno-značenjskom, ni na formalnom planu. Kraljevo je posve konvencionalna spektakl-predstava danas već zastarjele kazališne poetike.

Popratna su događanja uključivala predstavljanje knjiga Anje Šovagović Despot i Arijane Čulina, te biblioteke Mansioni, a osobito je pohvalno organiziranje javnoga čitanja prvonagrađenog teksta Natječaja Marin Držić Ground Zero Alexandra Milka Valenta, koje su uprizorili glumci HNK Split. Takvih bi događanja za vrijeme Festivala trebalo biti više, a dobro bi došle i radionice i simpoziji na kojima bi se problematizirala aktualna pitanja hrvatske drame i kazališta, smještajući ih u širi kontekst Europe i svijeta.

Nakon 13. Marulićevih dana, kad sve zbrojimo i oduzmemo, dobivamo četiri predstave koje se uklapaju u ono što bi festivalski način razmišljanja trebao biti — propitkivati i uzburkavati kazališnu i društvenu zbilju.

Tajana Gašparović