S obje strane prozora

S obje strane prozora

Pijanist (The Pianist), red. Roman Polanski, SAD, 2002.

Nedavno sam se vratio iz Praga i na ulici sreo kolegu književnika. Nakon kratka razgovora rekao mi je: ma ništa nije bitno, bitno je preživjeti... Budući da sam tu istu večer gledao Pijanista, a Prag i Varšava imaju nekih sličnosti, u sebi sam spontano dodao: ma kakvi preživjeti, važno je samo živjeti...

Samo živjeti s otvorenim prozorom, kao Wladek Szpielman, židovski pijanist koji se nakon bijega iz varšavskoga geta skrivao u napuštenom stanu, s instrukcijama da u slučaju dolaska nacista skoči kroz prozor s trećeg kata, na glavu, na ulicu. Da im ne bi pao živ u ruke i tako odao pomagače.

Osamljena soba

Varšavski je geto ovdje podrobno vizualno i psihološki opisan i ta količina užasa, ta želja za uništenjem i smrću, ta paraliziranost žrtve i beskrajna drskost naci-sadista, tjera na povraćanje osjetljivijega gledatelja. Ta mračna epizoda nešto je najstrašnije što se ikada dogodilo, pravi pakao na zemlji, čisti inferno najmračnijih Boschovih vizija. Ali najstravičnije je što je to zaista bilo tako.

Nakon tri godine provedene u getu, Szpielman ludom srećom dospijeva van, u drugi dio Varšave i skriva se po napuštenim i zaključanim stanovima. Tu Polanski dolazi na svoje. On je, prisjetimo se, uglavnom snimao komorne filmove, točnije rečeno komorne psihološke drame, još od najpoznatijeg Stanara (koji je neka vrsta povijesti ludila) pa preko, primjerice, Smrti i djevojke (filma koji se također bavi glazbom, ali i strahovitom moralnom dilemom). Osamljena građanska soba, u napuštenim varšavskim stanovima, karakterističnoga žućkastog štiha, za Polanskog je sam bit života, posljednje zrno egzistencije. Maternica koja može značiti jedino i samo preživljavanje, posljednji mogući azil. Sjetimo se Schulzove slike Autoportret sa psom, u kojoj se ne može odrediti s koje se strane prozora nalazi, unutra ili vani — a to je temeljni odnos i za Polanskog. Ta zapuštena, trula i prašnjava soba na neki je način i posljednji presjek dvadesetoga stoljeća, talog civilizacije, mjesto gdje likovi Polanskog jedino mogu živjeti, ali i mjesto skrivene želje za smrću. Mjesto odškrinutog prozora.

Iza njega Szpielman promatra, gotovo voajerski kao u Hitchcockovu Prozoru u dvorište, prvi i drugi ustanak u varšavskom getu. Također, scene me podsjećaju na dokumentarni film snimljen iz nekog stana u Ilici potkraj Drugog svjetskog rata, kroz poluspuštene žaluzine, film koji prikazuje povlačenje različitih vojski. Szpielman živi i gleda s uvijek otvorenim prozorom iza leđa.

Prozor u pripremi

Film me duboko potresao i iz razloga što sam i sâm proživio djelić slične tjeskobe. Bio sam sâm u stanu iza neprijateljskih linija, u Sarajevu na Grbavici, tri dana bez novca, hrane i cigareta, a zatim sam se skrivao na opustjeloj Akademiji. Također, uništena Varšava podsjeća i na zgarišta našega nedavnog rata.

Pijanist je teška i potresna drama o životu u prošlom, vrlo teškom stoljeću, stvar koja tematizira lice i naličje civilizacije. Dostignuća na umjetničkom i ukupno civilizacijskom planu, ali i podsvjesne želje za smrću i uništenjem. Igrom slučaja Szpielman je preživio i do kraja života nastavio igrati na poljskom radiju, no s obzirom na otvoreni prozor trećega kata šugave građanske sobe, pitanje je tko je tu zaista živ, a tko mrtav?

Rade Jarak