Vijenac 240

Fotografija

Fotografije atelijera Fratelli Allinari tijekom 150 godina, Palazzo Strozzi, Firenca, 2. veljače–2. lipnja 2003.

Prošli sačuvani svijet

Nadahnuta prezentacija odabranoga materijala, jednako kao i temeljita znanstvena obrada teme i građe, odlike su ove izložbe kojom se uspjelo, uvijek u žarištu zadržavajući djelatnost fotografskog studija Allinari, ostvariti obuhvatan pogled u povijest talijanske fotografije tijekom stotinu i pedeset godina rada jednog od najvažnijih fotografskih atelijera u Europi

Fotografije atelijera Fratelli Allinari tijekom 150 godina, Palazzo Strozzi, Firenca, 2. veljače–2. lipnja 2003.

Prošli sačuvani svijet

Nadahnuta prezentacija odabranoga materijala, jednako kao i temeljita znanstvena obrada teme i građe, odlike su ove izložbe kojom se uspjelo, uvijek u žarištu zadržavajući djelatnost fotografskog studija Allinari, ostvariti obuhvatan pogled u povijest talijanske fotografije tijekom stotinu i pedeset godina rada jednog od najvažnijih fotografskih atelijera u Europi

Stotinu i pedeseta godišnjica osnivanja slavnoga fotografskog atelijera Fratelli Allinari povod je velikoj izložbi postavljenoj u prostorima Palazzo Strozzi u Firenci. Poznati ponajprije kao vrsni majstori u fotografiranju spomenika i reproduciranju umjetničkih djela, braća i ostali članovi obitelji Allinari izložbom su predstavljeni u svim aspektima svoje djelatnosti, koja je kronološki podijeljena u tri faze. Prvo je razdoblje njihovih početaka, kada Leopoldo Allinari utemeljuje vlastitu fotografsku metodu i zajedno s braćom Giuseppeom i Romualdom osniva atelijer. Slijedi središnje razdoblje, u kojem dominira Leopoldov sin Vittorio Allinari, te posljednje, koje započinje 1920, kada je osnovana kompanija Fratelli Allinari I. D. E. A. Spa i traje do danas. Ovu temeljnu kronološku podjelu presijecaju tematske jedinice, koje obuhvatno predočuju povijest i značenje fotografske škole Allinari. Autori su izložbe Arturo Carlo Quintavalle i Monica Maffioli, kojima se autorskim prinosom pridružuje filmski redatelj Giuseppe Tornatore, čiji postav daje izložbi nadahnutu emocionalnu dimenziju.

Spomenici kao glavna tema

Tematska okosnica fotografija Leopolda Allinarija od samih početaka bili su spomenici talijanskih gradova, pri čemu je uspijevao iznimno vješto izbjeći tada uobičajene paralakse i iskrivljenja. Reproduciranje neba tada je bilo tehnički gotovo nemoguće izvesti, tako da se Leopoldo usmjerio na snimke pojedinih građevina koje zauzimaju prostor gotovo cijeloga kadra, eliminirajući na taj način površinu neba. Savršeno centriranih motiva, ili u osi ili pod kutom od 45 stupnjeva, čime se dobio jednak pogled na pročelje kao na bočnu fasadu građevine, njegove fotografije crkava i ostalih građevina širile su se diljem Europe i postale uzor drugim fotografima, stvarajući tako mentalnu sliku pojedinog grada ili građevine koja će se održati godinama. Uspoređujući tadašnje fotografije ostalih fotografa koje su također predstavljene na izložbi, jasno se uočavaju obilježja Leopoldovih fotografija: jasnoća svakoga detalja, savršena perspektivna dubina, savladavanje iskrivljenja, osna simetrija, ravnoteža. Leopoldove fotografije očito su drukčije od fotografija ostalih jednako važnih i vrsnih fotografa toga doba (primjerice Bresolina u Veneciji ili Andersona u Rimu), koji su se većinom utjecali rješenjima preuzetima iz načela genre-slikarstva 17. ili 18. stoljeća.

Portreti atelijera Allinari iz pedesetih i šezdesetih godina devetnaestoga stoljeća odaju težnju fotografa da iznađe simboličko okruženje za svaku pojedinu portretiranu osobu, u čemu je važnu ulogu imao upravo fotografski atelijer opremljen velikim zrcalima koja su usmjeravala svjetlo u željenu smjeru, uz neizostavni repertoar rekvizita poput slika i pokućstva iz raznih razdoblja, vaza i skulptura iz raznih civilizacija.

Vittorio Allinari, koji je naslijedio oca Leopolda, udovoljavajući u svojim fotografijama zahtjevima novih klijenata, nastavio je ustrajavati na strukturi i organizaciji. U grupnim kompozicijama koje tada naručuju velika poduzeća, tvornice, škole, atelijer Allinari zadržava temeljno načelo reda, simetrije i jasnoće. Čak i ljudsko tijelo tretira se kao element koji treba strukturalno organizirati unutar kompozicije, u kojoj se uvijek teži od nereda konstruirati red i organizirati jasan i uravnotežen sustav.

Povijesna uloga fotografije

Umjetnost kao jedna od najvažnijih sjedinjujućih okosnica nacionalnog identiteta u 19. stoljeću upravo je preko fotografija Fratelli Allinari mogla odigrati takvu povijesnu ulogu.

Svojim reprodukcijama umjetničkih djela atelijer Fratelli Allinari pridonio je iznimno širokoj dostupnosti najraznovrsnijih umjetničkih djela. Fascinantna je njihova reprodukcija Poklonstva mudraca Gentilea da Fabriana, izvedena u stvarnim dimenzijama i rukom kolorirana, približujući se tako metodom tadašnjem prevladavajućem trendu piktorijalizma u fotografiji. Frattelli Allinari nikada nisu bili puki prijenosnici stvarna izgleda na razini imitatora realnoga: i u snimkama koje reproduciraju umjetnine oni intepretiraju, uvode red i organiziraju, dodaju suptilne tonove smeđe boje kako bi unificirali reprodukciju. Pritom redovito pokazuju veliku pronicavost i osjetilnost u percipiranju pojedine umjetnine. Vittorio Allinari u potpunosti preuzima atelijer 1890, i usmjerava se na publiciranje umjetničkih djela stvarajući tako izdanja koja su bila temelj moderne povijesti umjetnosti. Također se povezuje s tada aktualnim tendencijama u europskoj fotografiji i usvaja načela novih trendova.

Nadahnuta prezentacija

U međuratnom razdoblju došlo je do koincidencije Allinarijevih principa u fotografiranju i zahtjeva tadašnjeg fašističkog režima. Bilo u snimkama rimskih građevina koje su odgovarale tadašnjem režimu, bilo u snimkama novih monumentalnih zdanja fašističke arhitekture, Allinarijevi i dalje primjenjuju svoja načela aksijalnosti, jasnih volumena, punoga svjetla i oštrih kontrasta, frontalnih pogleda.

Godine 1920. osnovana je tvrtka koja postoji i danas te — iako 1932. Vittorio umire, atelijer Allinari nastavlja s radom bez prekida. Nakon Drugog svjetskog rata mnogi su fotografski arhivi u Italiji dospjeli u Allinarijeve zbirke, čime je to firentinsko poduzeće postalo čuvarom dokumentacije o umjetnosti, važne i u europskim razmjerima.

Postav Giuseppea Tornatorea temelji se na blow-up detaljima apliciranima na površinu poda izložbenih prostorija, a kulminira u dvije tamne komore gdje vise velike osvijetljene ploče s negativima, ostvarujući tako snažan svjetlosni efekt koji polučuje hiperrealistički učinak na suptilnoj granici snovitog i nadrealnog. Izloženim fotografijama iz pojedinih razdoblja pridružena su i izvorna tehnička pomagala.

Nadahnuta prezentacija odabranoga materijala, jednako kao i temeljita znanstvena obrada teme i građe, odlike su ove izložbe kojom se uspjelo, uvijek u žarištu zadržavajući djelatnost fotografskog studija Allinari, ostvariti obuhvatan pogled u povijest talijanske fotografije tijekom stotinu i pedeset godina rada jednog od najvažnijih fotografskih atelijera u Europi.

Ljerka Dulibić

Vijenac 240

240 - 15. svibnja 2003. | Arhiva

Klikni za povratak