Preskočili vrhunac

Preskočili vrhunac

Pokreti su jednostavni, gotovo prirodni. Svjetlo je meko i toplo. Slika je ugodna i funkcionira kao zanimljiva i suptilna metafora. No razvoj te slike — izostaje

Iva Pavičić postaje prepoznatljiva po polaganim prolazima, bijelom, i dojmljivom vizualnošću svojih radova. Do sada smo njezin autorski rad imali prilike upoznati predstavom Diptih — biti/sjaj i performansom Snaga, a 13. i 14. travnja u Teatru Exit i s najnovijom cjelovečernjom predstavom pod (zbunjujućim) nazivom Žabokrečina ili babina kaša.

Vješta organizacija scenskoga prostora, vrlo dobar osjećaj za vrijeme i precizna likovnost nedvojbeno su kvalitete predstave. Osim toga, autorica očito zna na koji način motivirati i okupiti izvođače, jer je ekipa od dvanaest plesnokazališnih entuzijasta (uključujući i autoricu i glumicu Mirtu Zečević) odigrala predstavu usredotočeno, s energijom i duhovitošću.

Žabokrečina ili babina kaša započinje predstavljanjem jednog po jednog izvođača na prosceniju, dok je veći dio scene skriven zastorom. (Sličan postupak već smo vidjeli u Diptih — biti/sjaj). Akcija je vrlo jednostavna — lagani pokreti ruku, a značenje i dojam koji izvođači proizvode mijenja se kako mijenjaju izraz lica. Od potpuno neutralna do prenaglašene grimase, od kojih su neke tjeskobne, neke duhovite, neke neugodne, neke simpatične. Poput različitih lica ljudskosti, na pozadini kontinuirana i nepromjenjiva trajanja. Izvođači skidaju kostime i ostaju u jednostavnom bijelom (prenaglašeni i ne baš funkcionalni kostimi Karaka designa).

Simultanost odgađanja

Nakon mraka otvara se unutarnji svijet, elaborirana konstrukcija koja pregrađuje scenu na četiri prostora, od kojih je jedan uzdignut mostom iznad sredine scene (scenograf Ivan Pavičić). Tako organiziran prostor omogućuje simultanost događanja i komplementarnost slika. Na mostu se odvija neprekinuto, polagano hodanje. Ne mijenja se ni ritam ni brzina. Ispod mosta nekoliko je tijela u organskom, povezanom kretanju, koje postaje sve brže i aktivnije. Tijela se odvajaju i od jednog postaju tri. Polako se otvaraju i vanjski prostori, gdje vidimo duet plesača i plesačice priljubljenih leđima u laganoj improvizaciji rukama, poput pokretne skulpture. S druge je strane trio okrenut leđima. Pokreti su jednostavni, gotovo prirodni. Svjetlo je meko i toplo (oblikovanje svjetla potpisuju Tomislav Baotić i Iva Pavičić). Slika je ugodna i funkcionira kao zanimljiva i suptilna metafora.

No razvoj te slike — izostaje. Prebrzo i bez kulminacije/promjene/eksplozije bilo koreografske, likovne ili dramaturške predstava se privodi kraju, preskočivši vlastiti vrhunac. Izvođači se ujedinjuju u laganim kretnjama ruku s početka predstave i stvaraju gotovo sakralnu okolinu za izvođačicu, koja na scenu uvodi tijelo transformirano trudnoćom. Zanimljiv postupak koji temu transformacije prevodi s pokreta na tijela sama. Šteta što ostaje samo na ideji/pojavnosti. Žabokrečina ili babina kaša dobro funkcionira na idejnoj, metaforičkoj i scenskoj vizualnoj razini. Razina koja nedostaje upravo je transformacija, ponajprije tijela koja vidimo na sceni, i to u koreografskom ili mimskom ili glumačkom izrazu. Odnosno, proboj iz vizualnosti u tjelesnost.

Iva Nerina Sibila