Opsesivna egocentričnost

Pogorelićev pijanizam može se i dalje uvažavati sa stajališta čistoga zanatskog savršenstva, no njegova relacija s glazbom pokazuje se sve slabijom. Obje Beethovenove sonate u njegovu su tumačenju bile dekomponirane na jedva prepoznatljive ulomke bez povezanosti u smislenu cjelinu

Uobičajena glazbena ponuda koja počiva na abonentskim ciklusima bila je tek dijelom zagrebačkoga koncertnog života u protekla dva tjedna. Tako je Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Mladena Tarbuka 8. svibnja izveo koncert s djelima hrvatskih autora, J. Štolcera-Slavenskog, M. Magdalenića, K. Baranovića uz cjelovitu verziju skladbe samoga dirigenta Goslice su potrte), dok je dan poslije Zagrebačkom filharmonijom dirigirao Marko Letonja, bivši šef dirigent Slovenske filharmonije, odnedavno Generalmusikdirektor operne kuće u Baselu.

Uz spomenute koncerte mogli su se pratiti i drugi glazbeni sadržaji. Jedan od njih bio je vezan uz zanimljiv program posvećen ženama skladateljicama, a održan je najprije u galeriji Centra za kulturu Novi Zagreb, a zatim i u Samoboru. Troje umjetnika, mezzosopranistica Kristina Beck-Kukavčić, pijanistica Eva Kirchmayer-Bilić i glumac Dražen Čečuk u jednosatnom su glazbeno-poetskom recitalu predstavili odabrana djela hrvatskih skladateljica Dore Pejačević i Ivane Lang te jednu popijevku u nas gotovo nepoznate Pauline Viardot (1821-1910).

Riječ je o jednoj od najpoznatijih žena glazbenica 19. stoljeća, koja je iznimni talent zasigurno naslijedila od oca, u ono doba znamenita pjevača i vokalnog pedagoga, Manuela Garcije, baš kao i njezina sestra, čuvena Maria Malibran. Pauline Viardot glasovir je učila kod Liszta, a kompoziciju kod A. Reiche. Svojedobno bila je velika interpretkinja opera Bellinija, Rossinija i Glucka, ali se afirmirala i kao pjevački pedagog. O njoj su pisali mnogi, uključujući i Liszta, a njezina skladateljska ostavština (u koju se ubrajaju i tri operete) sadrži i šezdesetak solo pjesama. U Hrvatskoj je skladateljski opus Pauline Viardot praktički nepoznat, pa je ovaj koncert donekle ispravio tu pogrešku i otvorio možda put predstavljanju i drugih žena skladateljica 19. stoljeća, među kojima Pauline Viardot nije iznimka. Njezina sestra Maria Malibran bavila se također skladanjem, a da se i ne govori o Clari Schumann, najslavnijoj pijanistici epohe, koja je iza sebe ostavila i vrijedan skladateljski opus.

Među skladateljicama predstavljenim na ovoj poetsko-glazbenoj večeri predstavljene su i dvije hrvatske autorice, Dora Pejačević, s ciklusom Mädchengestalten, op. 42, na stihove Rainera Marie Rilkea, i Ivana Lang, s ciklusom Bezimenoj na poeziju Vanje Radauša. Opus Dore Pejačević uglavnom je istražen i poznat našoj glazbenoj javnosti, no Ivana je Lang nakon smrti pala u zaborav, premda je njezina skladateljska ostavština neobično bogata i vrijedna, posebice na području klavirske i vokalne minijature. Stoga je koncert imao posebnu vrijednost upravo zbog izvedbi njezinih Impresija za klavir solo, op. 64. i spomenutih Radauševih pjesama, u proživljenoj interpretaciji Kristine Beck-Kukavčić i Eve Kirchmayer-Bilić.

Malo je poznato da je Ivana Lang skladala sveukupno sedam popjevaka na stihove Vanje Radauša i da te pjesme fine ugođajnosti, senzibilno prilagođene snažno emotivnoj, robusnoj Radauševoj poeziji pripadaju antologijskim ostvarenjima novije hrvatske vokalne lirike. Osobito impresivno na koncertu je zazvučala završna pjesma ciklusa Prošla je godina, kojom je priveden kraju lijepo osmišljen poetsko-glazbeni recital.

U prošlom tjednu, izvan glavnoga toka standardnih koncertnih događanja, održan je i dobrotvorni koncert u korist Muzičke akademije, na kojem je nastupio Ivo Pogorelić. Pitanje trajna rješenja za odgovarajuću lokaciju Muzičke akademije već se godinama tretira kao problem od najveće važnosti. Nedavnom akcijom zagrebačke gradske uprave i upravnih struktura Akademije pronađen je, navodno, idealno rješenje od povijesne važnosti za budući razvoj Muzičke akademije. I premda se prije govorilo o potrebi objedinjavanja Akademije na istoj lokaciji, ponuđeno trajno rješenje dislocira prostor Akademije na četiri, zapravo pet mjesta. Ponuđeni model sastoji se od daljeg korištenja zgrade u Gundulićevoj s dopunom prostora u dvorišnoj zgradi Stomatološkog fakulteta preko puta, adaptaciju Željpohove zgrade na Trgu maršala Tita, uz koju bi se dio Leksikografskog zavoda preuredio kao dvorana za vježbanje i interne produkcije te preseljenje Odjela za muzikologiju na Filozofski fakultet.

Daleko od idealnog

Arhitekti i povjesničari umjetnosti od početka su vrlo suzdržano uzimali u obzir taj prijedlog, navodeći dosta argumenata koji pokazuju da je on daleko od idealnoga rješenja i upozoravajući na teškoće do kojih će neizbježno doći u procesu njegove realizacije. Glavna teškoća prepoznata je u činjenici što projekt zahtijeva etapno rješavanje, koje bi se moglo protegnuti na više godina, te da ono pretpostavlja postojanje jedne kontinuirane kulturne politike (na razini grada i države) s jasnom strategijom. Što u nas, dakako, nije slučaj! Dobiva se dojam da najglasniji zagovornici projekta iz vrha gradske uprave, kao i same Akademije, djeluju potaknuti više željom za vlastitom promocijom nego rukovođeni stvarnim interesima Akademije.

Prioritetni interes ove institucije danas bi trebao biti u podizanju razine kvalitete nastavnih programa i dijela nastavnog kadra te određivanju standarda i umjetničkih kriterija koji će današnjoj Muzičkoj akademiji osigurati nekadašnji status prave visokoškolske glazbene institucije. Lokacija i prostor važni su, ali sigurno nisu prioritetni u trenutku kada je visoko glazbeno školstvo u Hrvatskoj ugroženo opće raširenim nedostatkom kompetentnosti i odgovornosti. No političko-medijska halabuka oko trajnog rješenja za Akademiju potaknula je i dobrotvorne akcije, među kojima, kao posebno atraktivan, recital Ive Pogorelića. Ispunjena velika dvorana Lisinskog 10. svibnja otkrila je broj onih koji su željeli i mogli kupnjom ulaznice od tristo kuna pridonijeti financiranju prihvaćenoga projekta. U tim okolnostima pisati o Pogorelićevu muziciranju i nije osobito važno, posebice zbog zbog toga što dobrotvornu akciju samu po sebi valja tretirati s dužnim obzirom zbog plemenite namjere.

Pogorelić je u Zagrebu vrlo sličan program odsvirao prije nepunih pet mjeseci. No za razliku od Beethovenovih sonata u d-molu, op. 31. br. 2 i e-molu, op. 90, ovaj put izveo je sonate u Fis-duru, op. 78, i c-molu, op. 111. Drugi dio programa, sa sonatom u gis-molu, op. 19 i dvije poeme, op. 32 Aleksandra Skrjabina, te tri transcendentalne etide (Feux follets, Wilde Jagd i Allegro agitato molto) Franza Liszta izveden je tek djelomično, jer je Pogorelić umjesto Liszta odsvirao peti i šesti moment musical iz opusa 16 Sergeja Rahmanjinova, ciklusa što ga je izveo na zagrebačkom recitalu potkraj prošle godine.

Zanatsko savršenstvo

O promjeni programa publici nije nitko ništa rekao. Pogorelićev pijanizam može se i dalje uvažavati sa stajališta čistoga zanatskog savršenstva, no njegova relacija s glazbom pokazuje se sve slabijom. Obje Beethovenove sonate u njegovu su tumačenju bile dekomponirane na jedva prepoznatljive ulomke bez povezanosti u smislenu cjelinu. Pogorelićeva interpretacija Beethovena ne može se više tumačiti originalnošću osebujnoga pristupa, nego je se prije može opisati kao rezultat opsesivne egocentričnosti, koja prijeti destrukcijom ne samo izvođenoj glazbi nego i samom izvođaču. Skrjabinove skladbe, posebice pak šesti moment musical Rahmanjinova, otkrili su još pokoji bljesak Pogorelićeve nekad tako fascinantne pijanističke snage i koncentracije. No sve se to utopilo u općoj atmosferi koncerta, koji je, — bez obzira na svrhu i namjenu —, ostavio vrlo mučan dojam.