O Fadilu s isprikom

Gledajući ponovno dobar dio njegova velikog opusa, uvjeren sam da Fadil Hadžić s filmovima kao što su Abeceda straha, Protest, Lov na jelene ili Novinar ulazi u sam vrh hrvatske kinematografije

U nama susjednoj Mađarskoj veterani poput Pétera Bacsóa (1928), Miklósa Jancsóa (1921) ili Károlya Makka (1925) i dalje redovito snimaju filmove koji se često nađu u samom vrhu vrijednosti te kinematografije, dok u nas to što Fadil Hadžić (1922) režira Doktora ludosti djeluje gotovo kao čudo. Razlog je tomu možda i činjenica da je od njegova prethodnog filma Ambasador (1984) prošlo gotovo dva desetljeća, ali još više situacija u hrvatskoj kinematografiji.

Naime, Mađarska, koja ima dva i pol puta više stanovnika od nas, snima godišnje oko 35 cjelovečernjih igranih filmova, što je šesterostruko više. U tom broju, koji svjedoči i o drukčijem odnosu te države prema svojoj kinematografiji, mnogo je lakše naći mjesta i za mlade autore i za veterane, ali i za sve one između njih da bi se tako održao kontinuitet. U Hrvatskoj se među onih jedva šest filmova godišnje češće izabiru mlađi autori, kao da se još nastavlja ozračje pohvala Novom hrvatskom filmu iz početka devedesetih i vjerovanje da će mladi daroviti redatelji promijeniti negativan (po meni često i neopravdan) dojam o našoj kinematografiji, iako do pomaka u odnosima s medijima i gledateljima i dalje ne dolazi.

Doprinos promjeni

Dakako, teško je pretpostaviti da jedan film, pa bio on i na razini najboljih Hadžićevih ostvarenja i s njegovim poznatim osjećajem za ono što publika voli, može bitno promijeniti recepciju čitave hrvatske kinematografije, no zasigurno znači pokušaj raznolikijega njezina oblikovanja, tim više što se Doktor ludosti snima u produkciji jedinoga pravog hrvatskog privatnog producenta Joze Patljaka (Alka film), kojem je nakon suradnje s Lukasom Nolom (Sami) i Daliborom Matanićem (Fine mrtve djevojke) ovo treći put u nizu da u snimanje kreće vlastitim sredstvima, a ne kao gotovo svi ostali tek onda kad zatvore financijsku konstrukciju novcem Ministarstva kulture i HTV-a.

Zagovarajući svoga producenta Hadžić vrlo precizno baš u statusu tih ostalih vidi jedan od ključnih problema organizacije hrvatske kinematografije, naglašavajući s pravom da ni takvi producenti kao ni komisije ili povjerenici koji izabiru projekte ne snose praktički nikakve posljedice u slučaju da određeni projekt ne uspije. Hadžić drži baš to razlogom da i autori koji imaju nekoliko uzastopnih promašaja mogu doći do novih filmova, dok će privatni producent koji uloži novac itekako razmisliti da li će mu projekt uspjeti. Zato predlaže da se novac Ministarstva i HTV-a dodjeljuje u prvom redu već (barem djelomično) realiziranim projektima. Taj je prijedlog, iako mu se ne može odreći logičnost, za našu sredinu očito još odveć radikalan, ali podsjeća na to da je Hadžić sačuvao mladost duha kojom je mijenjao postojeće stanje i pokretao mnoge važne projekte — crtani film, listovi »Kerempuh«, »Vjesnik u srijedu«, »Telegram«, filmski festival u Puli, Satiričko kazalište Jazavac (danas Kerempuh).

Izvan modernističkih kretanja

Zbog toga sam ga uvijek cijenio kao jednu od najvećih osobnosti u hrvatskoj kulturi posljednjih pola stoljeća, diveći se usto njegovu radnom elanu, koji se s uspjehom očitovao osim na filmskom planu i u kazalištu, književnosti, novinarstvu i likovnoj umjetnosti. Moram mu se međutim ispričati što su moji sudovi o njegovim filmovima, pisani u vrijeme njihovih premijera, bili odveć kritički intonirani, vjerojatno zbog toga što su u vrijeme kada su nastajali bili izvan modernističkih kretanja za koja sam vjerovao da predstavljaju napredak u našoj kinematografiji — od odjeka francuskog novog vala preko autorske kinematografije i crnog filma do praške škole. Njegovi su pak filmovi svoje vrijednosti gradili na klasičnijim postupcima poput preglednosti izlaganja zanimljivih i dramaturški čvrsto uobličenih zanimljivih priča i uvjerljivosti likova. Gledajući ponovo dobar dio njegova velikog opusa, uvjeren sam da Fadil Hadžić s filmovima kao što su npr. Abeceda straha, Protest, Lov na jelene ili Novinar ulazi u sam vrh hrvatske kinematografije. Različitost tih filmova od dominantnih trendova vremena bila je možda i znak hrabrosti njihova autora, a u svakom slučaju dokaz njegove izrazite individualnosti. Baš zbog toga, a i zbog činjenice da je jedan od rijetkih autora koji negativnu kritiku (čak i neopravdanu) nije shvaćao kao znak osobnoga neprijateljstva, želim mu da Doktor ludosti dostigne njegova najuspjelija ostvarenja i da naiđe na više razumijevanja kritičara, ali i jednako veliko zanimanje publike kakvo su izazivali gotovo svi njegovi filmovi.