Ničeanski crtići za starije od tri godine

Ničeanski crtići za starije od tri godine

Digimoni, digitalna čudovišta, japanski crtani film

Pokemoni i Digimoni, ti japanski crtići već dugo vremena haraju našim televizijskim programom za djecu. Pokemoni su neviniji i namijenjeni nešto manjoj djeci, recimo starijoj od tri godine, no unatoč tome neki su likovi iz tog crtića profilirani na, za zapadnjake, vrlo čudan način. Naime, negativci, futuristički par Jessie i James, u sebi sadrže vrstu ničeanske dijalektike, vrlo zanimljivoga logičkog prijepora. Evo što recitiraju njih dvoje prilikom prvog pojavljivanja u svakoj epizodi, a to je ujedno i njihova zadaća, njihovo poslanje na svijetu. Dakle, oni su ovdje da zaštite svijet od razaranja, da zaštite ljude od lažnih pretvaranja, da istinu i ljubav svi zaborave, da letimo do zvijezda u visine prave. Riječ je o zbunjujućoj ničeanskoj matrici, s onu stranu dobra i zla, moralnoj ambivalentnosti koju ovaj japanski crtić uvodi u svijet djece. I zašto ne? Iako je pomalo zbunjujuće, nije bez šarma. Čak mi se čini da je karakterizacija tih negativnih likova na pragu neke dublje mudrosti (jin i jang?). Zlo u ovim crtićima ima svoju genezu, nije shvaćeno zdravo za gotovo.

Jaja u dječjim sobama

Digimoni su s druge strane još razvijenija varijanta i prvi dugometražni crtić iz serijala preporučljiv je i starijima. Naravno, samo ukoliko možete probaviti tu japansku dijalektiku koja uključuje dugo nastajanje i razvoj zla. Zlo, naime, potječe iz dobrog. U prvom i najboljem crtiću vidimo izvrsno animiran, likovno fascinantan nastanak Digimona, digitalnih čudovišta. Oni emaniraju, materijaliziraju se iz kompjutorskog ekrana. I to iz ekrana ne izlaze odmah gotova čudovišta, nego se prvo materijaliziraju jaja (digijaja). Djeca čuvaju jaja u svojim sobama i iz njih se onda izliježu čudovišta privržena djeci, čudovišta koja poslije opet evoluiraju (digivoluiraju) u tri i više faza. Zatim situacija postaje inverzna, naši devetogodišnjaci ulaze u ekran; prolaze kroz ekran u digitalni svijet.

Vidljivo je nastajanje Digimona iz japanskih apokaliptičnih filmova iz šezdesetih i sedamdesetih godina o Godzili i drugim čudovištima. A zatim, još mogu povezati tu crtanu seriju s izvrsnim japanskim hororom Ringu, čija se američka varijanta donedavno prikazivala u našim kinima.

Nažalost nisam gledao japanski original, ali sam gledao solidan američki remake, preveden kao Krug (redatelj: Verbinski). No i to je bilo dovoljno da shvatim da je njegov izvor u Digimonima. Naime, u filmu je također riječ o materijaliziranju slike. O materijaliziranju digitalne mentalne projekcije (s videokasete) — riječ je o porukama, fantazmama zle i ubijene djevojke — digitalnog demona koji progoni sve one koji pogledaju videokasetu. Kao i u crtiću i u filmu je materijalizacija izvrsno uspjela. Dodatno je uspjela i rekonstrukcija crno bijelih mentalnih scena s videokasete i podsjeća na najbolje eksperimentalne nadrealističke filmove s početka prošlog stoljeća (gotovo u rangu Andaluzijskog psa).

Ekran naših strahova

Konačno, tu je i atmosfera tokijskih kutija za stanovanje (u filmu je radnja smještena u Seattle), kao i u Digimonima. Dugačke zgrade s balkonima, koji su istodobno i hodnici, te nizovima identičnih stanova u kojima predvečer i noću trepti na tisuće ekrana, od čega sve zgrade dobivaju magličasto plavi odsjaj. Na stotine tinejdžera, ili čak još mlađe djece, djece koja jedva znaju čitati i pisati, sjedi ispred ekrana svojih kompjutora i igra se.

U tim japanskim crtićima ne samo da je podjela na dobro i zlo nekako ljudskija, kao da obuhvaća oba tabora, jer i negativci su barem malo pozitivni; nego se svijet ekrana, digitalni svijet, tretira jednako kao i stvarni i u tome ne bi trebalo biti ništa loše za djecu. Ukoliko želimo da nam djeca idu ukorak s vremenom, da shvate virtualni prostor.

U slučaju horora Krug odlično je prikazana jungovska fantazma o materijalizaciji najpotisnutijih strahova, o digitalnoj emanaciji iz najskrovitijih dubina duše, o stvaranju čudovišta iz imaginarnog, iz ahetipskog — a tome se bez problema kao generator pridodaje televizija, televizijski program, kozmičko zračenje iz prasvemira (ako niste znali, ono uvijek sačinjava određeni postotak klasičnih TV-smetnji) staro dvanaest milijardi godina, što je mjesto naših novih mentalnih projekcija. Dakle, proces je obrnut, reverzibilan, televizija nam sada ne daje samo vlastite poruke, nego i prima i upija naše strahove.

Završimo s rečenicom Bruna Schulza u kojoj on (opet) priča o svome ocu: »Fascinirale su ga granične forme, sumnjive i problematične, kao ektoplazma somnabula, pseudomaterija, kataleptična emanacija mozga, koja je u stanovitim trenucima iz spavačevih usta izrastala preko cijeloga stola, ispunjavala sobu, kao lepršava, rijetka tkanina, astralno tijesto, na granici tijela i duha.«

Rade Jarak