Neki bi redatelji ukinuli publiku

Neki bi redatelji ukinuli publiku

Glumačke sigurnosti nigdje nema, to je nesiguran posao a priori, a vrhunski glumci nikad neće biti zainteresirani da budu zabetonirani u jednoj kući trideset godina, kada ih više ne mogu gledati ni žena ni rođena djeca, a kamoli publika. Samo mediokriteti traže zaštitu u rezervatima. Netko se jednom sjetio zaposliti ih i sad ih mi moramo gledati čitav život, dok mladi glumci uopće ne mogu prijeći tu rampu ili je prijeđu svakih pet godina

S uglednom kazališnom glumicom i ravnateljicom kazališta Žar ptica Marijom Sekelez razgovarali smo u povodu uspješno održana festivala dječjeg kazališta Naj, naj, festival o tom festivalu, izazovima ravnateljskog posla i glumačkoj profesiji.

Kako je protekao treći Naj, naj festival?

— Ja sam osoba koja mnogo očekuje od svakoga projekta u koji uloži mnogo energije. Ovaj put festival je u nekim segmentima i premašio moja očekivanja. Ovo je treći festival, i on je od početka zaživio s kazalištima koja su pozvana, jer se trudim da ekipa koju predvodim bude iznimno dobar domaćin, što mislim da je nužno u festivalskom ozračju, kada svi ljudi dolaze samo s dobrom voljom, bez financijske dobiti. Svi ovdje prebivaju u skromnim uvjetima, ali je zato atmosfera u kazalištu, s brojnom djecom zbog koje sve to i radimo, a koja su tu za proljetnih praznika brojna i nadahnuta, za svakoga kazališnog čovjeka prekrasna.

Ja to mogu reći s uvjerenjem, jer sam kao glumica nastupala na najmanje četrdeset svjetskih festivala s poznatim Bourek-Stoppardovim Hamletom Teatra &TD, a s Predstavom Hamleta u selu Mrduša Donja obišla sam sve festivale u bivšoj državi. I sada se krećem po festivalima. Često je na festivalima bilo tjeskobno zato što ste osjećali da ste došli na neki prostor gdje vas nitko ne dočekuje, niti vam kaže dobar dan. Sve se odvija kao na traci: došli ste, odigrali, idete, nema druženja, nema uvažavanja tih ljudi koji su uložili trud da festival uspije, da mu daju značenje.

Sve sam to na Naj, naj festivalu htjela izbjeći. Prvo sam željela da se kazališta koja dolaze, a ove godine je bilo sedamnaest ansambla sa petnaest predstava, osjećaju iznimno dobro u našem kazalištu, zatim da ponude svoje najbolje predstave i da nisu ni na koji način zakinuti, jer su inače kazališta za djecu oduvijek u nekom drugom planu. Ti ljudi koji su rasuti diljem Hrvatske imaju priliku nastupati u glavnom gradu, za neke od njih to je prva prezentacija u Zagrebu, što su i zaslužili svojim dugogodišnjim radom. Njih ovdje gledaju kazališni kritičari i vrednuju ih, te oni profesionalno odmjeravaju snage.

Kakvo je bilo zanimanje publike?

— Dvorana je bila prepuna. Imamo dvjesto mjesta, a djece nikad nije bilo manje od tristo, tristo pedeset. Taj je tjedan nama zaista prenapučen, predstave su igrale tri puta dnevno, što je iznimno naporno jer je nas u organizaciji malo. Svega nas je četrnaest zaposlenih u kazalištu, a mi smo gradsko kazalište sa svim obvezama, kao i gradsko kazalište sa pedeset zaposlenih. Festival ima i pomoć naših sponzora, i svaki je put tih tristo djece dočekivano sa skromnim darovima Jamnice i Francka.

Sve je to dalo radost prostoru, koji se usto nalazi na lijepoj adresi: oko kazališta ljudi mogu parkirati, djeca se mogu igrati u parku, kazalište je novo, a sve odiše čistoćom. Ove smo godine uspjeli klimatizirati dvoranu kako bi djeci bilo ugodnije pratiti predstave. Bila sam ganuta kad sam vidjela da neka djeca dolaze tri puta na dan. Mi već imamo svoju stalnu publiku koja na najljepši mogući način provodi praznike, a na pojedine predstave ljudi su dolazili i iz zagrebačke županije, čak i iz Varaždina.

Kazalište je ritual, kazalište je svečanost, i ja sam željela da se i gosti festivala osjećaju divno u Žar ptici, a isto tako i publika. Onda dolaze nagrade, s kojima u tom ozračju nema bijesa i grča ako ih niste dobili, nego samo sreće ako ste ih dobili.

Nagrade se dijele prema savjesti žirija, a naše je kazalište tek ove godine laureat, predstavom Bajka o ribaru i ribici koja se kvalitetom nametnula u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i na Naj, naj festivalu. Meni intimno bilo je drago da na prva dva festivala nismo dobili nagrade, da netko ne kaže da sam ja izmislila festival da bih sebi davala nagrade. Kada imate viziju, kao što sam ja prve godine imala za taj festival, i kada shvatite da je sve do najmanje sitnice bilo bez greške, možete doista biti zadovoljni.

Koji su vam bili motivi za osnivanje festivala i kakvu ste potporu pritom dobili?

— Osmislila sam taj festival kako bih revitalizirala kazalište. Kako bi privukli publiku, tamo se stalno moralo nešto događati. Kad sam odlučila pokrenuti festival, bacila sam se u hladnu vodu i plivala, jer čovjek svladava poteškoće samo ako ih ne zna, a da znate sve što vas očekuje, odustali biste odmah. Moj je moto Rilkeova izreka: Usuditi se — sve je. Mislim da je to moto svakoga kreativca i svakog čovjeka koji želi nešto novo napraviti — on se jednostavno usudi i čeka ishod. Na početku su mi rekli da je to moja osobna stvar i pitali zbog čega sam ja to pokrenula bez dogovora s Uredom u kulturu. No, da sam ih prethodno pitala, vjerojatno bi mi rekli ne.

Tako sam odlučila krenuti ni iz čega. Prve sam godine dobila pomoć od Grada u iznosu od četrdeset tisuća kuna. Morate znati da svaki festival u našem gradu dobiva između dvjesto i osamsto tisuća kuna, da Mliječni zub dobiva tristo tisuća kuna i nešto od Ministarstva, a PIF dobiva petsto tisuća.

Bio je to salto mortale duše i tijela u koji sam se upustila, a tih četrdeset tisuća dobila sam tek nakon pola godine. Dakle, mi smo krenuli ni iz čega. Druge su nam godine blagonaklono dali opet četrdeset tisuća, zbog čega sam ja bila toliko pogođena, jer je uspjeh već prve godine bio očigledan, da sam reagirala. Onda mi je odgovoreno da nitko ne dobiva koliko traži, a ja sam odgovorila da neki dobivaju i više. I drugu sam godinu nastojala kazalište vratiti iz mrtvih, revitalizirati, a jedan vaš kolega novinar rekao da je kazalište, budući da se nalazi u neposrednoj blizini Mirogoja, prije mog dolaska bilo produženo groblje. Kada sam se sučelila s ustajalom baruštinom koju sam željela oživiti, doživjela sam mnoge otpore i prepreke. No ja sam rođeni desetobojac, kad nema prepreka, onda se zapitam da li je to bilo meni namijenjeno. Došla sam u tešku situaciju, a onda su mi još otežali.

Koliko je novca dodijeljeno Naj, naj festivalu ove godine?

— Ove godine pala sam u trans jer nam je grad za festival dao sto tisuća kuna, a Ministarstvo čak dvadeset i pet, za nastupe sedamnaest kazališta iz Hrvatske. To je fantastično. Zadovoljna sam time jer sam napravila dobar festival, a svi su troškovi pokriveni jer su sponzori uvidjeli da je festivalu potrebno znatno više nego što je dao Grad. Valjda će mi sada Grad reći da mi ne treba više novca jer i sama znam pronaći dobre sponzore. To vam je kao u školi, o dobrim se đacima nitko ne brine.

Je li vam teško kao ravnateljici kazališta?

— Znala sam da mi neće biti lako, ali da sam znala da će mi biti tako teško, ne bih nikad prihvatila ovu dužnost. Sad kad sam tu, napravit ću najbolje što mogu uz sve odricanje i samožrtvovanje, a samo ono što i sama dajem tražim i od svojih suradnika. Nikad nisam tražila ono u čemu ja nisam bila primjer, s tim što su na mojim leđima imovinskopravni i drugi problemi u kući, koje rješavam uz hordu anđela čuvara. Bilo je gotovo nemoguće izdržati sve što sam ja prošla, a sada imamo relevantno kazalište koje ima svoju estetiku i svoju publiku. Zapostavila sam glumačku karijeru, ali sada mi je jasno da neki posao možete raditi ako ste potpuno u njemu, i dok sam tu, ja ću tako raditi.

Mislila sam da je posao ravnatelja mnogo ležerniji, no ovo je uistinu rudarski posao. Kad smo se sastajali oko dogovora u svezi s kazališnim zakonom i kada su moje kolege čule da dolazim na posao u osam ujutro, oni to nisu mogli pojmiti. Prije nego što sam postala ravnateljica nikada nisam ustajala prije devet. Da ja nisam ništa napravila, možda bi Žar ptica nastavila vegetirati, ali ja sam osoba koja, ako nešto dobije za zadaću, to mora napraviti s maksimalnim zalaganjem, s maksimalnom predanošću. Mene ništa ne zanima u kazalištu nego vrhunska profesionalnost. Ako to imamo, onda nema nikakva straha za kazalište i njegovu budućnost.

Mene sada raduje što imamo mlade glumce koji stasaju, hrvatsko glumište nema nikakvu krizu što se toga tiče. Među njima ima krasnih osoba, koje imaju i profesionalnosti i zanosa i odgovornosti. No, uvijek ima poluljudi u svim profesijama, koji mute vodu, tresu, zagorčavaju, ometaju, jer su negdje duboko svjesni da nisu na razini kreacije, ali to ih ne ometa da vam zagorčaju život, dapače, imaju puno radno vrijeme da to smišljaju.

Vi ste po primarnoj vokaciji glumica. Kako ste se odlučili postati ravnateljicom?

— Budući da sam ja osoba koja je neprilagođena i svoja, a glumački je posao kolektivan, a ja sam, kažu, izrazito snažan individualist, uvijek sam izbjegavala i klonila se klanova. Takve sam naravi, ne mislim da je to kvaliteta, ali takva sam. Kao glumica počela sam ’71, kad je nastalo političko zatišje, a sedam godina ni jedan se glumac nije angažirao ni u jednom kazalištu. To je bila apsolutna pustoš. Tada sam imala sreću da sam, u alternaciji s Vlastom Knezović, igrala u Mrduši, koja je igrala neprekidno. Od toga sam preživjela tih glumačkih godina. Počela sam svoje solo projekte znajući da se kao glumica moram snažnije izraziti. S njima sam postala prepoznatljiva, obišla cijeli svijet.

Ja sam glumački gastarbajter par excellance. Oduvijek sam na tržištu, izložena svim mukama koje to prate tijekom trideset godina. Zato se čudim kada mi neko počne govoriti o glumačkoj sigurnosti. Nigdje je nema, to je nesiguran posao a priori i nikada vrhunski glumci neće biti zainteresirani da budu zabetonirani u jednoj kući trideset godina, kada ih više ne mogu gledati ni rođena žena i djeca, a kamoli publika. Svagdje ljud cirkulirajui, mijenjaju, traže se i u takvu ozračju bilo bi više posla nego danas za sve. Samo mediokriteti traže zaštitu u rezervatima. Događa se da se neki glumci godinama druže samo s bankomatom, a kad ih pitate zašto onda je njihov odgovor: mene redatelj/ravnatelj mrzi. Pokažite mi tog ravnatelja i tog redatelja koji neće uzeti dobre glumce. To je posao koji traži stalno usavršavanje. Mislimo da je normalno da balerina ili pijanist svaki dan vježba, a da glumac može doći polupijan iz kavane, ne znajući tekst, i da može dobro odglumiti. Sada govorim o ekstremima, dok cijelo naše kazalište počiva na korifejima umjetnosti, teret vuku predivni umjetnici koji su prepoznatljvi, samozatajni i vrhunski.

Najveći bukači i najveći smetači su oni, kako bi Ranko Marinković odlično i okrutno rekao, epizodističke nule. Netko se jednom sjetio zaposliti ih i sad ih moramo gledati čitav život, dok mladi glumci uopće ne mogu prijeći tu rampu ili je prijeđu svakih pet godina. U Žar ptici samo je dvoje stalno zaposlenih glumaca. To nije dobro, jer iz utrška moram platiti honorare vanjskih suradnika, ali, s druge strane, upravo zahvaljujući tome kazalište je bljesnulo. U njemu igraju najbolji glumci i glumice, od Marije Kohn, Nade Subotić, Ane Karić, Enesa Kiševića, Biserke Ipše, Branke Cvitković, a doći će i Pero Kvrgić.

Krivo se misli da u dječjim kazalištima igraju glumci druge kategorije, oni koji ne mogu u HNK, Gavellu ili Komediju. Djeci treba dati najbolje od najboljeg.

Bez obzira na našu financijsku situaciju, nikad ni jedan umjetnik ili glumac nije čekao više od pet dana u sljedećem mjesecu da dobije honorar. Budući da sam ja kao slobodna umjetnica pola života provela moljakajući da mi isplate moj teško zarađeni novac, poštedjela sam svoje suradnike toga, i po tome sam poznata. U tome također vidim profesionalnost. Ako honorar i nije blistav, ipak je redovit.

U Hrvatskoj se događa da se predstave pripremaju dva mjeseca sa trideset glumaca, nakon čega se predstava odigra dva puta. Tko za to može snositi odgovornost? Cijeli sam svijet obišla, ali takvih bakanalija nigdje nema, netko za to odgovara. Minimum se mora postići, vrhunci su rijetki, ali minimum onoga što će publika gledati, a ne izlaziti s predstave, mora se ostvariti. Mi smo čini se postigli neki novi estetski princip — ako gledatelji izađu s predstave, to znači da je predstava uspjela. Pa za koga se onda radi predstava?

Kako komentirate glumce koji su u stalnom angažmanu i onda odbijaju uloge?

— Ne mogu odgovoriti na to samo sa da ili ne, u principu sam protiv toga i kod mene se to ne može dogoditi. Ja se kao ravnateljica trudim da postavljam djela koja se ne mogu odbiti, jer glumac ipak ne može biti poligon za ispucavanje redateljskih bolesnika i pacijenata, a ima i takvih slučajeva. Ali isto tako, ako stalno odbijaš uloge, budi slobodnjak, imaj hrabrosti okušati se i vidjeti koliko vrijediš.

Trebalo bi postaviti pitanje ravnatelju zašto je postavio djelo koje je igralo tri puta i koje je, što mi glumci popularno kažemo, otkazano zbog bolesti publike. Ravnatelj snosi odgovornost, jer nisu glumci vježbalište. On bi trebao odgovarati tim gradskim vlastima koje ga postave, no kod nas je jedino bitno da vlasti ne daj bože ne uznemirite nekim problemom ili projektom. Postigli vi izvrsne rezultate ili ne, dođe vam na isto. Ove godine ipak je Žar ptica dobila najveću moguću stimulaciju, zahvaljujući komisiji koja je prepoznala prošlogodišnji uspjeh, posebice Bajku o ribaru i ribici. Negdje se možda već i počinje vrednovati, iako uvijek ima jednakijih. Netko tko je u minusu sanira se, a netko tko radi izvrsno ne stimulira. Čovjek bi se mogao razboljeti od te nepravde, iako toga ima svugdje.

Ja sam naučila da će me obraniti samo rezultati. Mogu vam se činiti agresivnom, nesimpatičnom, možete me doživljavati na razne načine, ali na koncu, kad se sve zbroji, sve dolazi na svoje mjesto. Ja sam trkač na duge pruge, ne trčim sprint. Moj je život glumački maraton u kojem moram biti jednako svježa na svakoj dionici, jer svaka kazališna sezona vas traži potpunog, bez zaostatka. Cijeli sam život sama sebi bila producentica i vodila sam svoj posao, imala sam uvijek viziju, budući da cijeli život putujem, i u ovom trenu znam što se igra u New Yorku, Parizu, Londonu, Berlinu.

Kada sam radila Majstorsku klasu Marije Callas, radila sam je s osam ljudi u dvostrukoj postavi, dok u Parizu četrdeset ljudi opslužuje predstavu. I danas svaki dopis moram progledati, osmišljavam reklame, nemam ni propagande ni tajnice, i ne patim ni od kakve veličine, jer meni je cilj da se predstava događa. Osim Akademije završila sam i Filozofski fakultet, radila sam na televiziji za vrijeme rata dokumentarno-poetske emisije Dok nam živo srce bije, napravila šest dokumentarnih filmova koji su prodani na sva tržišta, snimala sam dokumentarce u Zambiji, Americi i Londonu.

Mislim da imam obrazovanje i iskustvo potrebno za ovaj posao i da je moj dar višestruk. Uvijek se kaže, ako čovjek ima jedan dar, u pričuvi ima i drugi, samo ga treba razviti. Ja sam u borbi za opstanak razvila sve te svoje potencijale i zato sam se javila na natječaj za ravnatelja da vidim što mogu ponuditi. Mislim da glumci mogu biti jako dobri ravnatelji jer poznaju kazalište kompletno, od najmanjeg detalja do kraja, samo se onda treba odreći glume.

Koliko vam gluma nedostaje?

— Užasno. U ove tri godine odigrala sam samo tri puta Mariju Callas, i to su bile moje transfuzije života. Nadam se da ću dogodine moći jedan komad koji se sada prevodi pripremiti i odigrati, ali u svoje slobodno vrijeme. U ove tri godine prebrodila sam najveće muke da bih mogla napraviti što sam željela. Nedostaju mi gluma, putovanja, televizija, ali dok sam tu, moram funkcionirati najbolje što mogu, jer sve je bilo pripravljeno i sve je rađeno tako da se meni zagorča život i da odustanem, ali ja sam od materijala koji ne popušta, ja sam prava dalmatinska kora, moji su korijeni kao u masline.

Otkad sam došla u Žar pticu bilo je petnaest premijera, svake godine imamo četrdesetak tisuća djece posjetitelja, osmislila sam i provela u djelo Naj, naj festival, zimi imamo akciju Nema zime u Žar ptici, na početku svake sezone imamo Osmijehom do zdravlja, humanitarnu akciju gdje s predstavom obilazimo sve dječje odjele u bolnicama i domovima za napuštenu djecu, sve su to besplatne predstave, u nedjelju prije početka školske godine dajemo Dobrodošli prvoškolci u vaše kazalište. To su predstave darovane u suradnji naših sponzora i sve su besplatne, na način da djeca koja dolaze tijekom godine vide da ih Žar ptica prati i da ih želi razveseliti.

Imamo najmanje pet premijera godišnje, a posljednju godinu prije nego što sam ja došla nije bila ni jedna premijera, a godinu prije samo jedna. Imamo dvjesto pedeset izvedbi godišnje, a godinu prije nego sam došla bilo ih je dvanaest.

Razgovarao Goran Ivaniš