Montažna simfonija

Trijumf volje i Olimpijada Leni Riefenstahl, možda su i jedini u razdoblju zvučnoga filma koji do kraja ostvaruju ideale vizionara, teoretičara i praktičara iz nijemog razdoblja, iz razdoblja montaže atrakcija

Ne sjećam se kada sam, prije jedne nedavne klupske projekcije, posljednji put vidio Trijumf volje. Možda prije tridesetak ili čak i više godina. Upamtio sam film vrlo dobro, no ne sjećam se kako sam se za vrijeme projekcije ponašao, osjećao... Sjećanje, jasno, blijedi u daljini svih tih pustih godina, ali kao da mi se kroz maglu nekako čini, premda se ne mogu zakleti, da na mom licu nije bilo superiorna smiješka, smiješka čovjeka koji s dobrohotnom i prezira vrijednom ironijom gleda na događanja i pojave tamo neke davne, pradavne, djetinje bedaste povijesti. Ne znam, doista ne znam kakve su mi se misli vrzmale tada glavom, no na nedavnoj projekciji ostao sam zatečen kako asocijacijama koje je u meni budio film, tako i ponašanjem mladih ljudi s kojima sam gledao film. Moje su asocijacije djelomice možda i bile uzrokovane upravo tim reakcijama mojih mladih kolega. Oni su se povremeno smijuckali, mnogo im je toga bilo smiješno, osobito smiješan bio im je Hitler.

Ništa smiješno

Meni ništa u filmu nije bilo smiješno. Dapače, sve mi se činilo smrtno ozbiljnim, a moj odnos prema filmu mogao bi se označiti, pojednostavnjeno rečeno, kao — nostalgičarski.

Koliko li je samo u Trijumfu volje sadržano mojih prvih majeva, dana mladosti, partijskih kongresa i dvadeset i devetih novembara... A tada sam imao petnaest, pa dvadeset, dvadeset i pet i tko zna sve koliko godina. Kada danas gledate Trijumf volje, imate nimalo ugodan dojam da vam je dobar dio života bio, a da i niste znali — déja-vu. Osjećaj nelagode, ali i nostalgičnosti, još će se i pojačati kad ustanovite da nije riječ samo o nekakvu imaginarnom javnom životu. Ne, ne postoji takav dio (vašeg) života i nemoguće ga je odijeliti od onoga posve privatnog i intimnog.

Zar odista niste i vi, barem jednom, svečano stupali mimo neke tribine u nekoj uniformi, pionirskoj, izviđačkoj ili, ne daj Bože, kakvoj drugoj? I tko će to, molim vas, s pouzdanjem danas reći kako se tada osjećao i ponašao? Kakav bi to vrač čovjek morao biti pa da, makar i nerazgovijetno, odčita što se sve zbivalo u biću budućega partijskog otpadnika, a tada predsjednika CK-a omladine Jugoslavije Mike Tripala u trenutku kada se, sav u bijelom, simbolizirajući tako mladost i nevinost, uspinjao stubama prema svečanoj loži prepunog stadiona JNA u Beogradu da preda štafetu, pozdrave i rođendanske čestitke svih mladih Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije voljenom Maršalu, Josipu Brozu Titu! Je li frenetični i zaglušujući pljesak koji je pratio to uspinjanje ubio pa stoga i odgodio ili možda podupro eventualnu neku revizionističku iskru budućeg disidenta? Ili je bila riječ o totalnoj privrženičkoj predaji poput one u djece od sedam-osam godina, kada, također odjevena u bijelo, primaju Prvu svetu pričest. Nevina dječica!

Trideset kamera

Leni Riefenstahl bila je vrsna filmašica. Kažem bila je, premda bi umjesto perfekta trebalo možda upotrijebiti prezent: naime, Leni Riefenstahl još je živa. Rođena je 1902, ima dakle više od stotinu godina. Trijumf volje snimala je 1934. godine, bio je to cjelovečernji dokumentarac o VI. kongresu NSDAP-a, u Nürnbergu, po mnogima — kako kaže i naša Filmska enciklopedija — »najmonumentalniji propagandni film svih vremena«. Raskošan u svakom pogledu, sniman s trideset kamera, sa sedamsto tisuća do savršenstva izdrilanih statista koji marširaju, aplaudiraju, slušaju (govore), fanatično pozdravljaju... Raskošna je to montažna simfonija, montaža atrakcija — rekao bi Ejzenštejn...

Ne spominjem nimalo slučajno velikoga sovjetskog filmskog fantasta, koji je kao i kolega mu, režiser i teoretičar, Pudovkin, stavljao montažu u središte filmskoga zanimanja. Za Ejzenštejna, tvorca tolikih efektnih kadrova, kadar zapravo i ne postoji, bitan je montažni proces... U tom procesu, odnosno tim procesom, sugerira Pudovkin, upravlja se psihičkim procesima gledatelja. I jasno, možemo mi danas raspravljati o teorijskim zasadama Ejzenštejna i Pudovkina, možemo s više ili manje dužna poštovanja prosuđivati i o njihovim filmovima. Sve vrijeme dvoumeći se pak jesu li filmovi tek praktična primjena njihove teorije ili je teorija proizašla iz praktičnih iskustava, pokušavajući dakle odgovoriti na teški teorijski upit: što je prije: kokoš ili jaje? — ostat će, čini se, dilema: jesu li ili nisu i ta teorija i ti filmovi tek jedna od mogućih (ali ipak slijepih) ulica svemogućeg filma?!

Nedisciplinirani film

Nedvojbenim se čini tek činjenica da se film nije dao disciplinirati u stroge ni ideološke ni estetičke stege, pa makar one bile zagovarane i od takvih veličina kakve su jedan Ejzenštejn i jedan Pudovkin. Već praksa ranoga zvučnoga filma nedvosmisleno pokazuje da je film mnogolikiji no što se sve donedavno moglo i slutiti.

To ipak ne znači, a vremenu usprkos, da je ostao neuslišan apel prvog čovjeka Hitlerove promidžbe, Josepha Goebbelsa: njemačkoj umjetnosti trebaju nacionalsocijalističke Krstarice Potemkin. Filmovi Leni Riefenstahl, Trijumf volje i Olimpijada, možda su i jedini u razdoblju zvučnoga filma koji do kraja ostvaruju ideale vizionara, teoretičara i praktičara iz nijemog razdoblja, iz razdoblja montaže atrakcija.

Jasno, nimalo slučajno nije ni da Leni Riefenstahl na samom početku svoje režiserske karijere radi zajedno s Belom Balazsom (film Plava svjetlost, 1932), još jednim lijevim filmskim teoretičarem, emigrantom iz Mađarske koji će uskoro prispjeti u SSSR i predavati na VGIK-u, zagovarajući u svom radu i Ejzenštejna i Pudovkina. Što ti je sudbina! Dvoje suradnika, koscenarista i korežisera iz 1932, dvije godine poslije: Leni režira Trijumf volje, Bela je u Moskvi profesor filma!