Minimalistički nedorečen

Minimalistički nedorečen

Raymond Carver, O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi, prev. Ivana Šojat, Naklada EOS, Osijek, 2003.

Raymond Carver možda je najčešće spominjan strani pisac u našoj književnoj javnosti u posljednjih desetak godina. To je dijelom zasluženo, ali ipak, Carver je pisac o kojemu sve to vrijeme nije objavljen ni jedan jedini istinski kritički redak. Nekoliko naših pisaca voli Carvera, to je sasvim u redu, lijepo je imati uzore. No, ovdje bih, sasvim različito od prevladavajuće struje, opisao svoje viđenje Carvera, točnije — neke stvari koje su mi kod njega upale u oči.

Carver je pomalo dosadan pisac. Pročitao sam nekoliko njegovih knjiga, ali nikad nisam poželio ni jednu od tih priča pročitati ponovo. Osim jedne jedine, zove se Uzda — i nemam pojma zašto mi se toliko sviđa. Možda mi se sviđa lik koji je skačući pijan promašio bazen. Carverov minimalizam je, kao uostalom svaki minimalizam, zaista dvoznačan pa i višeznačan. Stoga je pitanje što mi vidimo u tim pričama jedno, a ono što se zaista tamo nalazi na razini pukog sadržaja nešto sasvim drugo.

Došao sam i do, po mom mišljenju, ključnog pojma za Carverovu prozu — a to je minimalizam. Ne bih njegov stil nazvao realizmom, jer u mnogim stvarima ostaje nedorečen. A tek kasnije neke stvari izlaze na vidjelo, kad se uzme u obzir njegova biografija i njegov način života. Oženio se i postao otac u sedamnaestoj godini, pohađao večernje škole, radio fizičke poslove, itd. I tu je riječ o stanovitom dopisivanju, o mjestu kad proza postaje dokument.

Prioritet uključivanja

Carver nikad nije eksplicitno kritičan prema socijalnoj nejednakosti, prema gabuli u kojoj se sam našao, nego se stalno trudi da se uključi na najdonje razine društvene ljestvice, da postane uspješan konobar, raznosač pizza, da se uključi u društvo na bilo koji način i postane dijelom zajednice (pa makar i onaj najniži dio) — nikad ne razvija tu svoju poziciju do kraja u kritičkom smislu. Na njega se mogu primijeniti razne lijeve teorije (Eagleton) o tome kako je bit zapadne književnosti čista kapitalistička ideologija te se eventualni Carverov kriticizam može iščitavati uglavnom na dokumentarnoj razini, kad priđemo njegovu djelu kao dokumentu vremena, pri čemu se podrazumijeva da pisac nije dovoljno svjestan. Uostalom razina svijesti u njegovim djelima nije usmjerena na kritiku društva, nego na brak, točnije na očuvanje braka i borbu za spas ljubavi i obitelji.

Meni je u Carvera zanimljiva fragmentarnost koja kroz različite zbirke raste u veću sliku i tako daje presjek društva kao mozaik, korespondirajući na neki način s duhom vremena. No, on nikad nije pretenciozan, didaktičan i eksplicitno kritičan — to jest nikad ne kaže kako treba živjeti i što treba raditi u društvenom smislu — kao da ga to uopće ne muči. Jednostavno on uopće nema takve poente, njegova spisateljska motivacija ne polazi iz sličnih pretpostavki, on nema razvijenu takvu vrstu svijesti.

Prema tome, Carver ima minimalan ironijski odmak i zapravo u čitavom svom pisanju želi spasiti svoj davno izgubljeni brak. Želi spasiti čuveni psihoanalitički imaginaire te arhetipske bračne idile. Skamenjena slika obiteljske sreće, kao glavna referencija Carverove proze, važan je (prustovski) moment, ali potpuno nezapažen od naše kritike.

Istočnjačka ravnodušnost

Njegova je ravnodušnost teško usporediva s europskom (a pogotovo postsocijalističkom) tradicijom, ona je gotovo istočnjačka (nije li Whitman rekao da je Amerika istočno od Dalekog istoka): ako ne možeš promijeniti svjet, onda mu se prilagodi. U tim uvjetima raste suhi Carverov vrt, koji nas zatim fascinira jednostavnošću svojih elementarnih oblika. Kritičku osobinu Carverova pisma stvaraju tek čitatelji i interpretatori koji eventualno imaju sposobnost da tu kritičnost unutra i zamisle.

Sad sam došao i do Altmana, čiji sam film Kratki rezovi gledao početkom devedesetih kad je tek došao u kina, posve neopterećen književnim predloškom, čak i ne znajući za Carvera. I film mi se svidio, nije bio loš. Opet ista stvar: fragmentirani prikazi iz urbanog života. Cjelinu stvara tek naša sposobnost da sami stvorimo iluziju, da povežemo simultane radnje. Poželio sam film gledati pet, šest godina poslije, kad je hvala Carvera bila u punom jeku. No nisam ga uspio pogledati do kraja, jednom viđen bio mi je dosadan.

Dakle, za moj ukus, ovoj prozi nedostaje i drugih detalja, mnoštvo stvari koje bi neki drugi pisac zapazio u realnosti. Stoga čisto sumnjam da je moguće presaditi ovaj američki redukcionizam ponikao iz tradicije short story (paradoksalno, uz pomoć jednog Rusa, Čehova — ali i Rusi znaju što je Daleki istok), u naše krajeve. Kao pisac Carver je sasvim u redu, ali potrebna je velika disciplina da bi se njegov model pisanja prenio nama. Može se preporučiti mladima kao vrlo precizan autor sa smislom za detalj. Ali u nas je gotovo nemoguće očuvati taj tip pisma da se ne pretvori u kakvu novu inačicu, našoj tradiciji itekako poznata, staroga dobrog socrealizma. Dakle: s Carverom oprezno rukovati.

Rade Jarak