Matematička poetika

Matematička poetika

Diana Burazer, Druga kuća, Jutro poezije, Zagreb, 2003.

Što je naša povijest prema silini trenutka u kojem jesmo?(Diana Burazer)

Druga kuća Diane Burazer knjiga je zapriječenih osjećaja, zatomljenih od straha koji svaku pjesmu preplavljuje poput plina, poput spleena koji se probija na neočekivanim mjestima. Strah je prikriveni motiv zbirke, ali će prerasti u najnosivije idejno težište knjige, narušavati strogu umirenost iskaza. Poetika zbirke izgrađena je na vrlo specifičnu stanju introspekcije, koje odmah samo sebe razgrađuje, prestrašeno dubinom bola na koje nailazi, odavajući tako ambivalentna stanja uznemirujućeg mira ili pak umirenog nemira, kojim se isprepleće i pretapa jedna tiha, profinjena filigranska nit, neko drukčije tkivo pogurnuto ispod praga prvobitnih značenja.

Početni ciklus Kraljeva zrcala podastire svojevrsnu poeziju govora, uobličuje govornu pjesmu, slivenu u pričice o kralju (slivenu, jer je ispisana u slobodnom stihu). Način je iskaza prozni, čak porozni, onaj koji čisti i odbacuje svaki utjecaj lirizma, dopušta tek suhe i logične rečenice o emociji: »ne razaznajemo posve naše osjećaje«; »više ne razlikujemo što je draž a što strah«. Ali nakon početnoga ciklusa zbirka će mijenjati smjer, krenuti u proces oslobađanja, ući u interijere, postajati zapis, filigranska povijest, vodeno zrcalo, geometrijska krivulja. Dakako da se mijenja i izraz, prozne dijelove sada će nagrizati poezija, doduše škrta i opet zapriječena lirizma, ali onoga koji se probija ispod riječi, umiren i zadržan rezignacijom, pomirenošću sa ženskom linijom patnje u kojoj će i svjetlost biti besramna, a govor zamijeniti nijemost.

Ostaci ljubavi

Čini se da Druga kuća nije ljubavna zbirka pjesama, ona govori o ostacima ljubavi koji »klize po vremenskoj osi«. Ali ti su ostaci ljubavi zapravo neumoljivi motivi gradnje, oni moraju biti ispisani da bi bili oslobođeni, točnije — da bi ih se kazivač pjesnikinje oslobodio. Ovo je zbirka koja i dovršena izgleda kao da je u procesu, ona teče i ne zaustavlja se u smislu konačne odradbe svoje teme, jer postoji ta neprekinuta linija težnje o promjeni, o prebrođavanju stanja, o trenutku u kojem treba pustiti da isplovi tek odvezan brod, a kada se to u posljednjoj pjesmi uistinu najavi, imamo osjećaj da će zbirka tek započeti.

Najveći je izazov zbirke lirski subjekt koji prikazuje kralja, vojnika, drugu kuću, Izazov je stoga što se previše utapa, previše tone u neodredivost za koju znamo da je izazvana nasilno, jer kada se više ne razaznaje što je draž, a što strah, tada se počinje bivati ono što se ne želi biti. S jedne strane taj je subjekt kafkijanskoga karaktera, poput likova spremnih na poltronstvo, na mijene (od Jozefa do Gregora) bez pobune, bez iskaza sebe, bez ambicija i bez svijesti o mogućnosti drukčijega postojanja, potpuno prigušenih osobina, a s druge strane taj se subjekt odaje jednim vidom kamijevskog izričaja, čišćenjem svega što je jeziku nepotrebno da bi bio usmjeren na sama sebe. Tako reduciran, iskaz je sveden na pojačanu iskrenost, na utjecaj u duboki intimizam (kontekstualno) koji samo izvana teži objektivnosti.

Osjetljivost jednoga ženstva, bačena u svijet kraljevanja i vladavina, zadire u područje najčišće fenomenologije. U raščlambi slika s morem i vodenim zrcalima razvija se potisnuto jastvo čistog bića, ona tiha i profinjena filigranska nit prisuća imaginacije, koje je kadro dovesti pjesmu ispod razine govora. Egzistencijalnost toga bića kojem nadire svijest o narastanju ispod razine prisile, laži i pokornosti, u čitaoca postupno zadobiva posebnu vrstu digniteta, neke neizmjernosti u dostojanstvu sagledavanja svoje apsolutne samoće, iz koje je gotovo nemoguće ne samo primiti, nego i pružati ljubav. Što život više koči, razboritost zaustavlja, događa se ekspanzija osobnosti koja se u samosti širi i postaje sve oslobođenija. Lirski je subjekt ove zbirke nepomičan, a čim smo nepomični, mi smo drugdje, u neizmjernosti koja nije ništa drugo do pokretanje sebe u svom smjeru koji nam nitko ne može nametnuti, ali ni pokazati kuda vodi. Strah o kojem je na početku bilo riječi pretvorio se u strah potonuća u svijet bez granica — kojim je istodobno pokrenuta ona unutrašnja, psihološka transcendencija svijesti o sebi. Strah od kuće. Kuća je prostor koji treba braniti intimnost. Ali u Drugoj kući prebiva mrak. To je kuća koju treba napustiti, jer u njoj ne mirišu jabuke na ormaru.

Četiri kvadranta

Najuspjelija u ovoj zbirci unutrašnjost je njezine gradnje, četveroslojna struktura, koju zapravo gradi matematička poetika. (Treba li reći da je Diana Burazer završila teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu?) Zbirka je složena u četiri kvadranta koje čine osi funkcije (one oslobađaju četiri strane, viseće kvadrante, poput visećih vrtova), odnosno kvadranti počivaju na horizontalnoj, hladnoj liniji priče, proznoj; te na vertikali, koja dubi suzdržani lirizam. Kao što u Baudelairea u Cvjetovima zla iščitavamo četiri semantička kvadranta — s jedne strane mora i azura (plavetnila), a s druge umjetnih rajeva i ponora, koje će hiperbola povezati u značenja: liniju puta egzaltacije i sakralnosti, nedodirljivosti i neizmjernosti svijeta intime, presijecat će krivulja tjeskobe i profanosti, banalnosti svijeta — tako i u Drugoj kući iščitavamo četiri kvadranta (čak ciklusno) u kojem su dvije dominante kvadranata more i vodena zrcala na vertikalnoj osi puta slobode i egzaltacije kojoj se teži, dok su Kralj i Druga kuća svijet ponora i umjetnih rajeva, ta prozna i vladajuća horizontala. S jedne strane razvija se krivulja ljubavi i straha, s druge sveprisutna svijeta kraljevanja, vladanja, vojskovanja, nametanja drugog identiteta, nametanja navika u svijetu taštine i predstave, licemjerstva i hladnoće.

Zbirku kao červerokvadrantnu cjelinu podržavaju i četiri zapisa, tematske plohe koje zbrajaju kvadrante: zapis o spašavanju, o strahu, o kući i o vojniku. U samo središte zbirke uklesana je dobro prikrivena stigma, poput greške u prizoru — pjesma Križ — koju će sačiniti presječene linije pod pravim kutom (osi funkcije, horizontala i vertikala) u neizmjernosti sustava. Ravnotežu održavam raširenim rukama, kaže pjesnikinja (svojim tijelom čineći križ, poput psihograma sa četiri antitetična otiska: strah/sloboda; identitet/laž; toplina/hladnoća; ljubav/neljubav) graduativno u istoj pjesmi ispisujući kako je na tom križu jedino bol pravilno raspoređena.

Čestitamo Diani Burazer na književnoj nagradi Josip Sever, kao i njezinu izdavaču Saši Meršinjaku, iskonskom pregaocu severovštine u tradiciji hrvatske poezije.

Tea Benčić Rimay