Lovac na betonske školjke

Lovac na betonske školjke

Utzon je 1966. zbog političkih intriga i otkazivanja ugovora, u fazi kada je zgrada Sidnejske opere tek zadobila vanjsko obličje, napustio gradnju i nije se nikada vratio. Tako se priča o jednoj od najmarkantnijih modernih građevina pretvorila u dramu za njezina autora. Određenu zadovoljštinu Utzon je dobio prošle godine, kada je prihvatio superviziju rekonstrukcije unutrašnjosti, a radove na licu mjesta prati njegov sin Jan

Danski arhitekt Jřrn Utzon, slavan po svom ostvarenju Opere u Sydneyu, ovogodišnji je dobitnik Pritzkerove nagrade. Najcjenjenije svjetsko priznanje na području arhitekture dodjeljuje Zaklada Hyatt istoimenoga lanca hotela u vlasništvu bogataške obitelji Pritzker prema odluci žirija uglednika i stručnjaka. Utzon je 27. po redu laureat čuvene nagrade, popularno zvane Nobelovom nagradom za arhitekturu, nastavljajući tako niz dosadašnjih slavodobitnika, istinskih majstora arhitekture poput Jamesa Stirlinga, Oscara Niemeyera, Fumihika Makija, Alvara Size, Renza Piana, Normana Fostera, da spomenemo samo neke, čija vrsnoća ostvarenja poizilazi iz »maestralne integracije forme, programa i stila u suglasju s materijalom, konstrukcijom i tehnikama gradnje«.

Izbor Utzona za ovogodišnjega laureata nije nikoga iznenadio, a osobno sam mišljenja da je nagradu već odavna zaslužio, ne samo kao autor znamenite Opere u Sydneyu, jednog od najmarkantnijih ostvarenja moderne arhitekture, nego i niza drugih maestralnih građevina koje su nepravedno zapostavljene u odnosu na Operu. I Pritzkerov žiri, osim što ističe značenje jedne od »najvećih arhitektonskih ikona dvadesetog stoljeća, slike velike ljepote poznate širom svijeta« u obrazloženju naglašava kako je Utzonov prinos mnogo veći od jednog remek-djela, odnosno kako je to članica žirija, znamenita kritičarka Ada Louise Huxtable naglasila u svom komentaru: »U četrdesetogodišnjoj karijeri svakim zadatkom iskazuje kontinuirani razvoj ideja, istodobno istančanih i smjelih, vjernih učenjima pionira nove arhitekture, ali dosljednih na anticipatorski način, što je vidljivo tek sada, u pomicanju granica arhitekture prema sadašnjosti. To je proizvelo raspon radova od skulpturalne apstrakcije Sydneyske opere, što je nagovijestila avangardni izričaj našega vremena te se naširoko smatra najvažnijim spomenikom dvadesetoga stoljeća, do plemenitog, humanog stanovanja i crkve koja je i danas majstorsko djelo.«

Predodređen za umjetničko zvanje

Utzon, rođen 1918. u danskom Alborgu, prirodnim darom i okolinom u kojoj je rastao, zarana je bio predodređen za umjetničko zvanje. Njegov otac, direktor mjesnoga brodogradilišta, bio je izvanredan brodski arhitekt prema čijim se nacrtima i danas grade jahte, a kojem je Utzon kao mladić asistirao u izradi nacrta i modela. Od znatna je utjecaja na njega bio i očev rođak Einar Utzon Frank, kipar i profesor na Kraljevskoj likovnoj akademiji u Kopenhagenu, na čiji se arhitektonski odjel Jřrn Utzon s lakoćom upisao zahvaljujući iznimnu crtačkom talentu.

Završivši studij 1942. u jeku Drugoga svjetskog rata, poput mnogih kolega odlazi u Švedsku, a nakon rata surađuje u atelijeru Alvara Aalta. Finac je, uz Gunnara Asplunda i Franka Lloyda Wrighta, bio od presudna utjecaja na formiranje Utzona kao arhitekta, danas jednog od posljednjih živućih iz generacije koja je učila neposredno od pionira moderne arhitekture prošlog stoljeća. Osim njih i skandinavskih korijena za njega su bila inspirativna i brojna putovanja širom svijeta na kojima upoznaje spomenike Maya, kinesku, japansku i islamsku arhitekturu, pa će u svom radu kombinirati obilježja regionalnih tradicija s vlastitim osjećajem za disciplinu, poimanjem arhitekture kao umjetnosti i prirodnim instinktom za organičke strukture generirane iz uvjeta lokacije.

Utzon je posebno bio zadivljen konceptom platforme u koji se zaljubio za posjeta Meksiku 1949, gdje su sve platforme vrlo senzitivno situirane u krajolik. Ravničarski Yucatan prekriven je prašumom sa selima Maya pod gustim krovom od krošnji drveća. Izgradnjom platforme ponad guste šume dobiva se nova dimenzija, mjesto dostojno slavljenja bogova, stoga su Maye na njima gradili hramove. Tu su dodirivali nebo, oblake i povjetarac, a krov je džungle odjednom bio preobražen u veliki, otvoreni plan. Utzon naglašava da su Maye tim »arhitektonskim sredstvom kompletno transformirali krajolik i prezentirali svojim očima veličinu odgovarajuću veličini njihovih bogova. Prekrasno iskustvo prelaska iz gustoće prašume u široku otvorenost iznad platforme tamo se i danas može doživjeti. To je poput oslobođenja koje osjećate u nordijskim zemljama kada se, nakon tjedana kiše, oblaka i tmine, odjednom opet izdignete u sunčevo svjetlo.«

Oblici platformske gradnje

Koncept platforme arhitekt je rabio u nizu svojih ostvarenja, uključivo i Sydneysku operu, gdje ona poput sječiva noža dijeli primarne i sekundarne sadržaje, tako da se iznad nje događa umjetnost (predstava), a ispod nje je kompletna priprema za art. Utzon ističe važnost oblika gradnje na platformi koji može dematirati osnovnu ideju, kao što primjerice ravni krov ne izražava njezinu položenost: »U slučaju Opere zakrivljene krovne plohe različitih visina izrastaju iz platoa. Kontrast oblika i stalno promjenjiva distanca između tih dvaju elementa rezultira prostorima velike arhitektonske snage ostvarivim zahvaljujući modernom inženjerskom pristupu betonskoj konstrukciji, koja je stavila u ruke arhitekta toliko divnih alata.«

Utzon je 1957. na javnom međunarodnom natječaju za Operu osvojio prvu nagradu između 230 radova, nakon što nije ušao u finalni krug žiriranja, ali ga je iz hrpe eliminiranih izvukao Eero Saarinen i promovirao u pobjednika. Dotad nepoznati mladi arhitekt preko noći postaje slavan, suočen s izazovom o kojem sanja svaki autor. Utzonova je ideja, jednostavne koncepcije i snažne geste, sa sklopom dvorana ispod bijelih, keramičkim pločicama optočenih, jedrolikih betonskih školjki, položenih na rtu snažno izbačenom u gradsku luku, tijekom jedne od najduljih graditeljskih saga prošlog stoljeća (1957-73) oprostorena u nezaboravnu građevinu što je postala znamenom ne samo grada nego i cijeloga kontinenta.

Proces realizacije u kojem je, uz suradnju inženjera Ove Arupa, maestralno integrirana arhitektonska vizija i inženjersko umijeće, bio je za autora više gorak nego sladak. Naime Utzon je 1966. zbog političkih intriga i otkazivanja ugovora, u fazi kada je zgrada Sydneyske opere tek zadobila vanjsko obličje, napustio gradnju i nije se nikada vratio. Tako se priča o jednoj od najmarkantnijih modernih građevina pretvorila u dramu za njezina autora.

Određenu zadovoljštinu Utzon je dobio prošle godine, kada je prihvatio superviziju rekonstrukcije unutrašnjosti, a radove na licu mjesta prati njegov sin Jan. No važnije od toga jest što će stari majstor izraditi studiju principa oblikovanja s definicijom paradigmi iz kojih slijedi konačni oblikovni rezultat, kao vodič budućim generacijama za modifikacije kada on više ne bude živ, jer smatra da »buduće generacije trebaju imati slobodu u prilagodbi zgrade suvremenoj namjeni«.

Pravocrtna geometrija eksterijera

Nakon Opere sljedeće Utzonovo veliko djelo luteranska je crkva u Bagsvćrdu (1973-76), sjeverno od Kopenhagena, koju karakterizira oštar kontrast pravocrtne geometrije eksterijera i oblih linija stropa svetišta. Nepretenciozna, racionalna utilitarnost vanjštine, komponirana od planova i masa, sadrži senzualnu, lirsku unutrašnjost, sazdanu od svjetla, prostora i spokojstva, podsjećajući na ekspresionizam Aalta i kontekstualizam skandinavske škole. Autorove skice otkrivaju da je forma interijera nadahnuta oblacima koje je znao često promatrati iznad havajskih plaža, dok je tamo predavao na sveučilištu, zamišljajući kako bi bili dobra osnova za strop neke crkve, a oblaci na inicijalnoj skici evoluirali su postupno u valoviti svod.

Skandinavski osjećaj za humanizam Utzon je manifestirao u dvama stambenima kompleksima zasnovanima na ideji komponiranja sklopa stambenih jedinica oko zajedničkoga dvorišta, koncepta u kojem se prelamaju obilježja tradicionalne danske farme, kineske seoske kuće, potpuno zatvorene izvana, a otvorene prema središnjem dvorištu, i turskih pravila gradnje, koja su zabranjivala blokiranje vizura postojećih kuća. Kompleks Kingo u Helsingřru (1958) čine 63 jedinice, građene u nizovima što prate modulaciju terena, osiguravajući nesmetane vizure, osunčanje i zaštitu od vjetra za svaku kuću.

Individualni objekti izvedeni su u L-tlocrtu s boravkom i studijem u jednom, a kuhinjom, sobama i kupaonicom u drugom kraku. Tim projektom Utzon je dokazao kako i dobro oblikovan stan može biti (financijski) pristupačan kao i loše dizajnirani, koji su se tada pretežno gradili. Ubrzo nakon toga uslijedio je i kompleks u Fredensborgu (1962), sa 47 jedinica dvorišnog tipa i 30 terasastih kuća, za umirovljene danske službenike koji su radili u inozemstvu. Stambeni je kompleks donio tipološke inovacije u segmentu zajedničkih socijalnih sadržaja, a autor ne samo da je izradio projekt za jedinice, sa slobodnim vizurama i izravnim izlazom u zelenilo, nego je pronašao i odgovarajuće zemljište za izgradnju.

Metafora snage i rješenja

Utzonovo nadahnuće islamskom arhitekturom oplođeno je u kompleksu Kuvajtskog parlamenta, završena 1982, gdje autor vješto kombinira osobine regionalne arhitekture, mogućnosti betonske konstrukcije u obliku zakrivljenoga krova kao metafore saga i rješenja primjerena mjesnim klimatskim prilikama. Građevina je 1991. teško stradala u ratu, a restauracijom se u mnogome odstupilo od izvorne ideje.

Početkom sedamdesetih Utzon se povlači u polumirovinu na otok Majorku, gdje najprije na obali gradi kamenu kuću za sebe i suprugu, a dvadesetak godina poslije i drugu, dublje u brdovitoj unutrašnjosti otoka, koja se može opisati kao minijaturna akropola — povratak autora omiljenom konceptu platforme.

Tu, u oazi mira, stari će majstor izdaleka osluškivati odjek svečane dodjele Pritzkerove nagrade na kojoj neće biti osobno nazočan. Tradicionalno se svečanost uručenja nagrade održava svake godine na nekom drugom, za povijest svjetske arhitekture i kulture važnom mjestu, a ovaj put to je Kraljevska likovna akademija San Fernardo u Madridu. Kako je 85-godišnji Utzon krhka zdravlja i gotovo više ne putuje, u njegovo će ime brončanu Pritzkerovu medalju i iznos od sto tisuća dolara na svečanosti 20. svibnja u Madridu preuzeti sinovi Jan i Kim, obojica arhitekti. Već je djelatna i treća generacija Utzonovih — Janov sin i kći diplomirali su arhitekturu i tako nastavljaju obiteljsku tradiciju.

Vinko Penezić