Ljudska pustolovina

»The Bridge«, ur. Dražen Katunarić

Iako je odavna Machiavelli srušio antičku iluziju združivanja politike i morala, odvajajući grubu politiku, igru lava i lisice, od etičke uzvišenosti, ipak se na političkim scenama pojavljuju oni koji imaju moralnu snagu načelima se ustrajno boriti protiv vjetrenjača. Takvi dobivaju intelektualne, a gube političke bitke, ostaju kozmički duhovi, fizički skučeni u prostorima tamnica. Taj ih paradoks, spoj uzvišenosti i uniženosti, dovodi na kraju do mita. Jedan je od najvećih takvih mitova stoljeća Vlado Gotovac, koji nije samo hrvatski mit, nego i međunarodni, što potvrđuje i upravo izišli časopis »The Bridge«, posvećen u cijelosti njegovu liku i djelu, a koji je samo znatno opširnija posveta Gotovcu od one koju je priredio »Vijenac« 14. prosinca 2000. godine, u povodu Gotovčeve smrti.

Iako su mu slobodarske aktivnosti — uređivanje »Hrvatskog tjednika«, govori o Matici hrvatskoj, stalno književno i političko zagovaranje slobode, nametnule etiketu homo politicus, časopis »The Bridge« osvijetlit će, iz pera mnogih autora, i Gotovčevu nedovoljno isticanu književnu ulogu, koja je sjedinjena s političkom, jer je njegova politička sudbina i ispisana kao sudbina duše, kao samopotraga odbačenoga pojedinca.

Male ode etičnosti

Mnogi tekstovi, kao zahvalnice Gotovčevoj žrtvi, provlače njegovu sudbinu sudbinom Matice hrvatske i »Hrvatskog tjednika«, što će kulminirati osudom na četiri godine zatvora (od 1972. do 1976), odslužene mahom u Staroj Gradiški i potom zabranom objavljivanja i javnog djelovanja. Oblikovani kao male ode Gotovčevoj etičnosti, tekstovi će žrtvu mitskoga Prometeja i biblijskoga Joba opisati i kao paradoks tadašnjih banalnih vremena jednoumlja, koje je banalne zahtjeve za slobodom duha činilo nazahtjevnijima i najopasnijima. Odatle će proisteći i jedan od bezbrojnih Gotovčevih moralnih usklika: »Ja ne vjerujem u mišljenje bez osobne zamjenice Ja. Samo kriminalci skrivaju otiske svojih prstiju. Želim da sve što dodirnem nosi moj ljudski trag.« Ta rečenica, izgovorena u završnoj riječi obrane u drugom sudskom procesu (1981) koji će ga odvesti u Lepoglavu, ujedno je i podnaslov opsežna teksta Jelene Hekman Od trenutka do vječnosti koji, možda najcjelovitije nastoji istaknuti Gotovčeve političke i književne uloge, u jednoj te istoj misiji borbe za slobodu, časne borbe koja je podjednako, kako bi filozofi rekli, i borba od (zla) i borba za (dobro).

Taj tekst ističe Gotovčev književni rad, rasut u mnoštvo bilješki, aforizama, napomena (dugogodišnje zabrane, zatvaranja i prešućivanja uzrokovali su, kako je sam autor isticao, fragmentarnost djela), kao poetiku duše, a ne kao puku kroniku slučaja koja je tipična za mnoge memoare koji vrve sudskim procesima, a ne unutarnjim procesom ljudskog iskupljenja. Jelena Hekman stoga će Gotovčevo književno djelo, u rukopisu filozofa, protumačiti kao duhovnu autobiografiju, izraslu iz Nietzscheove misli: »Svaka je velika filozofija ispovijed svoga tvorca i vrsta nehotične autobiografije.« U bogatim književnim analizama Gotovac će biti, kao filozof u ruhu literata, kao pisac sklon filozofijskom diskursu u pjesništvu, izdvojen iz svoje generacije, kao pjesnik koji više no drugi piše u dodiru s mislima modernih filozofija — od Husserlove fenomenologije do Camusova egistencijalizma i humanizma.

Put čovjeka koji uranja nogom u blato svakodnevice, a sviješću u vječnost, kulminira u liku Idiota Vječnosti, jednom od njegovih stalnih simbola, koji znači »biti sam i sa svime, biti jedan i odgovarati za cijeli svijet«. Slična je misao i Baudelaireova, koji će samotnjaka u Spleenu Pariza opisati kao čovjeka koji može u društvu biti sam, a i kada je sam biti kao da je u društvu. »Kako je samoća jedini način života duše, totalitarizam je psihocid«, zapisat će Gotovac u jednom od svojih gotovo heraklitovski dubokih fragmenata, sabranih u knjizi Poetika duše. Tekst Od trenutka do vječnosti predstavlja u malom čitav raspon Gotovčevih inspiracija — od moralnih, do duboko estetskih dimenzija, razlomnjenih u djelima Tijekovi odnosa, Autsajderski fragmenti, Fragmenti itd., koji su neodredive forme, ali baš zato zrcale i složenost Gotovčeva unutarnjeg svijeta.

Mnogi će na svoj način varirati temu, pa će Igor Mandić u tekstu Oskudica i nužnost u poeziji Vlade Gotovca ući u duboke spoznajne i poetske sastavnice Gotovčeve poezije. Vjeran Zuppa u tekstu Što je to Gotovac, osim brojnih opaski na račun hrvatske javnosti, koja mitovima samo lijepi kojekakve etikete, istaknut će i neke Gotovčeve karizmatske osobine, primjerice retoriku koja ima tijelo i prošlost pisca, tj. stil, za razliku od retorike koja uglavnom samo vozi pojmove, probleme, recepte, stajalište. Slično će u panoramskom tekstu Autsajderske varijacije o temi Gotovac pisati i Zvonimir Berković, ističući Gotovca kao Mozarta govorništva, a u sebi kao stanovnika Platonove spilje, gdje je, uz strogu zabranu osvrtanja, na stijeni sam, zagledan u sjene ideja.

Kao monografija

Časopis u uredništvu Dražena Katunarića donosi bogat blok Gotovčevih autobiografskih tekstova, pisanih 1973, uz fotografsku kronologiju, mnoge rasprave, eseje, fragmente te niz osvrta na Gotovčev lik i djelo, iz pera Slobodana P. Novaka, Ive Banca, Predraga Matvejevića, Bruna Popovića, Marka Grčića, Hrvoja Pejakovića, Tonka Maroevića, Cvjetka Milanje, Nikice Petraka, Adrijane Škunca, Andree Feldman, Meri Štajduhar, Željke Čorak, Joze Ivičevića, Čede Price, Petra Selema, Stjepana Sučića i Tee Benčić Rimay.

Časopis je oblikovan monografski i kao takav potvrđuje Gotovčev ljudski i književni opus u kojem se ogleda i vrijeme, kao i sve njegove suprotstavljene staze — od nacionalne koja samo želi potvrditi dostojanstvo naroda, pa do komunističke, koju su utopistički, a ne totalitarno, branili praksisovci, a koji su, po Gotovčevom mišljenju, katkada i koristili logici totalitarizma. Od hrabrosti do disidentstva — samo je skica Gotovčeve ljudske pustolovine koja mu je, kako ističe Slobodan P. Novak, priskrbila etiketu pravoga liberalnodemokratskog disidenta, u stilu Vaclava Havela.

Lada Žigo