Kvalitetno, ali ne besprijekorno

Kvalitetno, ali ne besprijekorno

Kao jedan od rijetkih pothvata u očuvanju naše vrijedne tradicije interpretativne glazbene umjetnosti, digitalno je obrađena i na kompakt disku objavljena snimka Aide Giuseppea Verdija. Hvalevrijednom inicijativom novinara Hrvatskoga radija Zlatana Skalickog, snimka je izvučena iz arhiva HR-a, a on se prihvatio sveobuhvatna posla urednika i producenta izdanja te autora sadržaja popratne knjižice, dok je snimku nepoznatog ton-majstora HR-a digitalno uredio također ton-majstor Krešimir Banek. U izdanju diskografske tvrtke Orfej javnosti je od ove godine dostupna epohalna izvedba opere od 19. prosinca 1971. u zagrebačkom HNK, u povodu stogodišnjice praizvedbe djela i sedamdesete godišnjice smrti autora. Svečana prigoda bila je dodatni povod da se uprava kazališta potrudi oko okupljanja najvrsnijih pjevača do kojih se u datom trenutku moglo doći. Na vrhuncu vlastitih pjevačkih umijeća tako su se u jednoj predstavi susreli naši ponajbolji glasovi, koji su do tada glas svoje domovine već pronosili na brojnim gostovanjima diljem svijeta.

U naslovnoj je ulozi nastupila naša najbolja Aida svih vremena — sopranistica kristalne čistoće glasa, izražajnosti i volumena u svim registrima i dinamikama, Ljiljana Molnar-Talajić. Njezinu suparnicu Amneris tumačila je slavna mezzosopranistica tamna baršuna Biserka Cvejić, dok je u ulozi egipatskoga kralja nastupio jedan od najvećih basova na ovim prostorima — Franjo Petrušanec. Za tumača uloge egipatskoga vojskovođe Radamesa angažiran je talijanski tenor Giorgio Lamberti, također poželjni gost svjetskih opernih pozornica, koji se temperamentnom muzikalnošću i agogičkim ukrasima u najizvornijoj tradiciji belkanta skladno uklopio u elitnu pjevačku posadu najvećega kalibra.

U preostalim ulogama angažirani su gotovo jednako dobri pjevači, no ne toliko zvučnih imena: bugarski bas jasnih dubina Ivan Stefanov ovdje je idealni glas za vrhovnoga svećenika Ramphisa, Slovenac Duško Kukovec kao ondašnji stalni član ansambla zagrebačke opere logično je svijetlim i gipkim baritonom tumačio Aidina oca Amonasra (premda mu je u odnosu na ostale pjevače nedostajalo volumena). Epizodnu ulogu glasnika korektno je izveo tenor Berto Matešić, dok se u prizoru molitve u Vulkanovu hramu, premda izdaleka, ipak dovoljno izražajno svojim tamnim sopranom eterične boje oglašava Blaženka Milić.

Premda je riječ o audiozapisu, prema udaljenosti od mikrofona može se naslutiti da je predstava imala i razrađeno redateljsko uprizorenje koje je osmislio Nando Roje, uz Petra Selema kao suradnika. Osim jedinstvenih pjevača, snimka svjedoči i o iznimnoj kvaliteti orkestra zagrebačkoga HNK, koji ima profinjenu iznijansiranost svih dionica, dotjerane solističke istupe flaute, violine i trublje. Skladnu glazbenu cjelinu ostvaruje maestro Nikša Bareza, u ono doba direktor zagrebačke opere. Što zbog problema sa snimanjem scenskog uprizorenja, a što zbog objektivnih nedostataka izvedbenog tijela, na ovoj snimci jedina je slaba točka zbor (zborovođa Darko Mondekar), kojemu povremeno nedostaje izražajnosti. Sam početak i kraj opere obilježen je neprirodno piskutavim violinama u piano dinamici, koje se ne uklapaju u vrlo vjerodostojnu zvučnu sliku ostatka opere. Atraktivan je omot edicije sa stilizacijom pergamene na kojoj su na naslovnoj stranici oslikana dva egipatska lika (neki mogući Amneris i Radames), dok popratna knjižica donosi premalo sadržaja na previše stranica. Očekujemo da će u novim izdanjima (za koje svakako postoji interes) edicija biti opremljena ako ne libretom, onda barem potpunijim opernim sadržajem.

Jana Haluza