Kuća na kući

Kuća na kući

U nedavno objavljenu imeniku ovlaštenih arhitekata Hrvatske komore arhitekata i inženjera, na samom početku piše da je: »Arhitekt — povjerenik investitora i javnosti, jamac kulture građenja i zaštite okoliša«. Je li uistinu tako?

Prije otprilike godinu dana hrvatska se javnost zgražala, ili se barem tada tako činilo, nad fotografijom objavljenom u gotovo svim dnevnim novinama. Fotografija je prikazivala kuću, čini mi se stambenu višekatnicu, usred Beograda, na čijem je vrhu nepoznat netko izgradio drugu kuću — riječju kuću na kući. Ta senzacionalna fotografija, shvaćena kao još jedna od nevjerojatnih egzotičnosti podneblja iz kojega dolazi, postala je tih dana jednom od glavnih tema dokoličarskoga prepričavanja uz kavu i kapučino na kasnoproljetnim terasama špice hrvatske nam metropole.

Bio je to, kako za tisak, tako i za špicerske dokoličare uokrug zagrebačkoga Cvjetnog trga, još samo jedan od dokaza njihova balkanskog i istočnjačkog mentaliteta, nespojiva s našom srednjoeuropskom pripadnošću po naravi stvari. »Jeste vidjeli kaj oni to tamo preko rade? Tako se nešto kod nas ne bi nikad desilo. Balkanci jedni!« I tako, dok se ulicom širio podrugljiv žamor nakaradne rodijačke kajkavštine špicerskoga malograđanskog hohštapleraja, samo nekoliko metara uvis, točnije pet do šest katova iznad njih, »tako nešto kaj se kod nas nikada ne bi moglo dogoditi«, počelo je bujati poput uznapredovala zloćudnog tumora.

Parcela na vrhu kina

Jedno od onih mnogobrojnih, anonimnih lica iz crnih kronika i jeftinih tračerskih žurnala poželjelo si je eto izgraditi kuću točno iznad svojih glava. Izbor, za tog Glembaja naših dana, nije bio težak. Odabrana je slobodna parcela na vrhu stambene višekatnice i Kina Zagreb, s naprosto prelijepim pogledom na istočne dijelove grada. I tako je jednoga jutra na vrhu zgrade, poput gljive, usred metropole niknula kuća na kući. Da čitava stvar bude kak’ se šika, angažiran je i ugledan zagrebački arhitekt, svima nam poznat po suptilnoj restauraciji Dinamova stadiona. Nedavno će taj samozatajni uglednik od arhitekata biti ovjenčan čak i Nagradom Viktor Kovačićza životno djelo, vjerojatno za uspjelu restauraciju stadiona ili neku od temeljitih prepravki nekada poznata hrvatskog arhitekta Vladimira Turine.

No, tko se još danas sjeća nekakvog Turine ili primjerice, tamo nekih arhitekata Antuna Ulricha i Stanka Kliske, koji su davne 1937. projektirali stambenu višekatnicu i kino na zagrebačkom Cvjetnom trgu?

Na ulice metropole, kao i svake godine, vratilo se proljeće, terase su zablistale veće i ljepše no što su bile, a naše anonimno lice, prema pisanju žurnala, katkada siđe sa svoga nabujaloga kućerka i sjedne s onim istim špicerskim dokoličarima od prije godinu dana pijuckajući kavicu i čavrljajući o onima tamo prijeko misleći si, Balkanci jedni.

I dok je središtem metropole bujala kuća na kući, donedavni je gradonačelnik te iste, danas dogradonačelnik s pretenzijom da postane gradonačelnik iste... prolazeći uz zgradu nekadašnjega Željpoha doživio ko iz vedra neba predizborno proviđenje i onako prosvijećen poželio da u nju smjesti ni manje ni više (less is more kako reče Mies van der Rohe) već Muzičku akademiju. Da li mu je u proviđenju pomogao njegov tajnoviti savjetnik i čovjek iz sjene za pitanja o arhitekturi i urbanizmu, najvjerojatnije će ostati tajna i za nadolazeće generacije hrvatskih povjesničara. No, zanemaren je naoko nebitan detalj, da zgrada Željpoha (Ferimporta, op. a.) možda i nije najpodesnija za potrebe akademije.

Utrpavanje akademije

Dakako, pohvalna je ideja o prenamjeni napuštene i zapuštene arhitekture za kulturne sadržaje. Oni nam doista nedostaju. Nitko također ne dvoji da treba na zadovoljavajući način skućiti Muzičku akademiju. No, ključno je pitanje koje sadržaje možemo smjestiti u zgradu koju čini prozračna metalnorešetkasta konstrukcija sa staklenom zidnom ovojnicom. Muzičku akademiju zasigurno ne. Konstrukcija koja zgradu čini glavnom preprekom za prenamjenu u Muzičku akademiju najpodesna je, primjerice, za prenamjenu u muzejsko galerijski prostor. Da li je riječ o Muzeju arhitekture i dizajna ili pak izložbenom prostoru za skulpture Dušana Džamonje, galeriji slika Ede Murtića... u ovom je trenutku teško odgovoriti, no u svakom slučaju, ti su programi mnogo podesniji od politikantsko-predizbornog prijedloga zagrebačkog (do)gradonačelnika.

Ako u tom kontekstu sagledamo tezu nekih predstavnika struke, da je »selidba Muzičke akademije u zgradu Ferimporta privremeno rješenje«, nužno se nameće protupitanje — nije li upravo privremeno rješenje najgore rješenje? Tim više, budući da se pokazalo da su privremena rješenja često postajala u Zagrebu i u mnogim drugim hrvatskim gradovima stalnim rješenjima.

Drugo pitanje, koje će mnogi doživjeti kao neviđenu herezu (Mea culpa, mea culpa!), jest čemu uopće štititi, rekonstruirati ili adaptirati tu zapuštenu poslovnu zgradu? Pogotovo kad je riječ o lošoj modernoj arhitekturi. Riječju, zgrada Željpoha najlošije je ostvarenje uglednoga arhitekta Stanka Fabrisa te i ne može biti, kako je danas mnogi žele prikazati, simbol vremena u kome je nastala (1961-1964). Kada govorimo da je riječ o nekvalitetnu ostvarenju, što ta kuća doista i jest, više se ne možemo služiti impotentno-zastarjelom konzervatorskom retorikom kameleonstva o uklapanju ili neuklapanju u zadani ambijent, nego o projektu i kvaliteti njegove izvedbe, a na primjeru Željpoha sve je to izostalo.

Smiješna želja

Razlika između dobre i loše arhitekture, reći će prije mnogo godina Radovan Ivančević, jest ta što dobroj arhitekturi više ništa ne možeš dodati ni oduzeti. Spomenutoj pak kući može se štošta i dodavati i oduzimati, a da to ama baš nitko i ne zapazi. Težnja da se zgrada Željpoha vrati u stanje kakvo je zamislio arhitekt, i to na temelju kasnije autorove skice (ili što bi bilo da je bilo), nadasve je smiješna. Tek tada bi sporna kuća izgubila značenje simbola vremena i postala njegova najobičnija krivotvorina. Pitanje je, nije li zgradu Ferimporta bolje i etičnije srušiti i na njezinu mjestu izgraditi odista kvalitetnu i doličnu arhitekturu? Nije li upravo to parcela na kojoj bi Zagreb nakon višedesetljetne arhitektonske nemoći mogao napokon dobiti, dakako uz raspis međunarodnoga natječaja, vrhunsku arhitektonsku kreaciju, smjelu i provokativnu poput ostvarenja arhitekata kao što su primjerice: Frank O. Gehry, Jean Nouvel, sir Norman Foster ili maestralni Daniel Libeskind? Da, to bi bilo najbolje rješenje, no problem je što raspis javnog, a k tome i (ne daj Bože) međunarodnog natječaja, zbog osobnih interesa i zarade nije u interesu ni gradskoj vlasti ni lokalnim bahatim građevnopoduzetničkim lobijima (špekulantima).

U svakom slučaju, u Zagrebu ima mnogo vrednijih primjera arhitekture i iz šezdesetih godina, ali i drugih desetljeća, koja naočigled svih nas propada i koja zahtijeva što hitniju zaštitu. Danas se sustavno uništavaju važnu arhitektonska ostvarenja velikana hrvatske arhitekture 20. stoljeća, počevši od Ulricha, Weissmana, Turine i inih, u takvu opsegu i brzinom da je to što zbog poslovične spretnosti počinitelja, što zbog podmitljivosti gradske uprave, gotovo nemoguće zaustaviti. Da je tomu tako, svjedoči niz primjera od kuće na kući na Cvjetnom trgu do trakavice oko Dinamova stadiona.

Istinska (ne)briga

No, kamo s Muzičkom akademijom? Ne tako davno spominjala se parcela između Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i industrijskoga kompleksa nekadašnjeg Paromlina. Tko zna zašto, no to se rješenje više i ne spominje. Upravo smo na tom prostoru svjedoci istinske brige grada za kulturnu baštinu. Kulturno dobro paromlinskoga kompleksa nedavno je pretvoreno u automobilsko parkiralište — novootvoreni parking Paromlin. Nažalost, primjer Paromlina nije paradigma samo (ne)odnosa gradske uprave prema graditeljskom nasljeđu, nego i urbanizmu i planiranju razvoja grada uopće.

Kulminacija toga stanja nedavni je verbalno-fizički sukob pročelnika Gradskog zavoda za planiranje razvoja i zaštitu okoliša Miljenka Mesića i aurbanog par excellance nasilnika i građevnog špekulanta (građevnog poduzetnika), čije se graditeljske vizije temelje na milijunima eura (dakako osobne dobiti), no ne i na poštivanju zakona i najelementarnijih pravila ponašanja. Nažalost, kada je u pitanju kapital i moć, pokazalo se da su gradska vlast i njezini inženjeri duša spremni žrtvovati vjernoga službenika, koji je u danom trenutku učinio jedino što je mogao (i morao) — branio je samog sebe, struku i zakon.

Činjenica jest da nam u suzbijanju građevinske mafije neće pomoći niti jedan Generalni urbanistički plan, ma koliko ih donijeli, ako se ne provode njegove odluke i ako se na svakom koraku i dalje bude kršio zakon. Jedinu korist mudrom šutnjom u svom tom kaosu prepucavanja, nadmudrivanja, okrvavljenih glava i hematoma izvukao je, ili se barem tako čini, projektant spornoga zdanja koje je svojim idejnoprostornim bujanjem pokrenulo svu tu lavinu, arhitekt Marjan Hržić.

Nedoličan čin uglednog arhitekta

Nažalost, kao i na primjeru s početka priče, dakle, iza nedolična čina stoji ime ugledna arhitekta. U nedavno objavljenom imeniku ovlaštenih arhitekata Hrvatske komore arhitekata i inženjera, na samom početku piše da je: »Arhitekt — povjerenik investitora i javnosti, jamac kulture građenja i zaštite okoliša«. Da li je uistinu tako, možemo zaključiti iz navedenih primjera. No, Komora koja bi imala što reći već godinama uporno šuti i bavi se sama sobom.

Očito je da u nastalom trenutku više nikomu nije stalo ni do bivšega pročelnika, a ponajmanje do struke i tamo nekakvih zakona. Na kraju se gradska vlast odrekla Mesića na isti način kako ga je i postavila na mjesto pročelnika Zavoda, bahato i bešćutno, kada je prije nekoliko godina s istog mjesta pod vrlo čudnim okolnostima i još neuvjerljivijeg obrazloženja (nakon jednog od najkraćih mandata u gradskoj službi) uklonjen arhitekt i vrstan urbanist Ivan Mucko. Latini bi rekli: Qualis vita, finis ita.

Krešimir Galović