Kritika našeg straha

Kritika našeg straha

Gert Jonke, Insektarij, prev. Sead Muhamedagić, Disput, Zagreb, 2002.

Jonkeova drama Insektarij hrvatsku je praizvedbu doživjela 2001. u Zagrebačkom kazalištu mladih, pa Disput i ovim izdanjem slijedi praksu objavljivanja dramskoga teksta nakon njegove kazališne izvedbe. Ovdje će veza kazališta i književnog izdanja biti i važnija, jer izdanje sadrži naknadno uvrštene tekstove koje je za hrvatsku premijeru priredio sam autor, kao što su zbog lakše prohodnosti teksta zadržana i neka prijevodna rješenja korištena u kazališnoj predstavi.

Iako se interveniranje u izvorni dramski tekst općenito može smatrati nedostatkom, ovdje to nije slučaj. Naprotiv, taj podatak govori nam i o Jonkeovu stajalištu spram vlastitih tekstova, a time i karakteru drame. Nazivanje tekstova tekstokukcima i pridavanje svojstva kretanja i mijenjanja rečenicama na prvi se pogled može učiniti tek autorovom dosjetkom, no upravo nam ona daje ključ za iščitavanje njegova rukopisa.

Otpor jednoznačnim tumačenjima

Jonkeova zaigranost, vidljiva i na ovome primjeru, duboko je promišljena i ne dopušta površno čitanje. Insektarij je drama-kolaž sastavljen od kratkih, formom različitih tekstova koji će, kao kukci, sadržajno i značenjski migoljiti pred našim očima, odupirući se jednoznačnim tumačenjima i ostavljajući dovoljno prostora za vlastite interpretacije, a osnovno Jonkeovo umjetničko oruđe bit će jezik, koji izražajnu snagu ne gubi ni prijevodom. Poetičnost, višeslojnost i razigranost Jonkeova jezika rezultiraju različitim dosjetkama, obratima, pa i neologizmima te nadilaze kako jezične okvire, tako i one žanrovske, ponegdje više nalikujući poeziji nego dramskom tekstu. Zbog tog je obilježja Insektarij jednako zanimljiv i kao predložak predstavi i kao drama za čitanje.

Upravo takvo tretiranje jezika (na dubljoj razini i na tragu Wittgensteinove filozofije jezika) bit će idealna podloga Jonkeovoj beskrajnoj maštovitosti, kao drugom važnom umjetničkom uporištu. Jedino jezik oslobođen stega može poduprijeti brojne ludičke varijacije i oniričke slike u kojima se kao likovi javljaju predmeti, ljudi metamorfoziraju u kukce, a materijalne stvari i bića mogu biti mišlju stvorene, čime se Jonke približava poetici nadrealizma i apsurdnom teatru.

No, neobične i nemoguće dramske situacije ipak nemaju jedini cilj u opiranju vladavini razuma, pa tako Jonke ne dopušta nadrealnome da se razmaše i zadominira dramom postajući samo sebi svrhom. U tek naoko kaotičnoj drami irealno je reducirano preciznim i odmjerenim rezovima svake dramske slike točno na mjestu na kojem bi dalji razvoj prešao u pretjerivanje, svaki prizor ima svoje mjesto i svoj razlog te znači jedan od odgovora na mnoga pitanja koja Jonke postavlja.

Nekontakt i šutnja

U središtu drame nalazi se problem čovjekove otuđenosti, no Jonke mu prilazi s različitih aspekata pa se u dramskim fragmentima javljaju motivi poput traženja vlastitog identiteta, traganja za slobodom i želje za pronalaženjem mjesta na kojem je moguće izbjeći nametnuta pravila zbog kojih se ljudi i pretvaraju u bespomoćne kukce. Traganje za sobom dovodi ga i do tematiziranja odnosa među ljudima, položaja pojedinca spram zajednice, propitivanja komunikacije i mogućnosti njezina ostvarenja, koje idealan oblik u Jonkeovu svijetu pronalazi u nekontaktu i šutnji.

U načinu promišljanja takvih problema važnu ulogu u drami ima prostor, koji se javlja i kao lik i kao metafora stanja svijesti, pa zauzimanje ili otkrivanje nove prostorije znači pomak ili odmak ka prepoznavanju vlastita identiteta i pronalaženju osobne slobode i mjesta u svijetu. Jonke se poigrava tom idejom postupno se njome koristeći sve radikalnije, sve do izvrsna prizora u kojem se kao glavni lik nalazi upravo soba koja, ne mogavši izdržati u kući, odlazi, pritom dokazujući kako može opstati sama i kako je kuća ta koja bez nje propada, a ne obrnuto.

U jednom od znakovitih prizora likovi gube sposobnost izgovaranja vlastita imena — riječi im, jedna po jedna, uspijevaju pobjeći, ukidajući time i postojanje onoga što označuju, u čemu se prepoznaje temeljna poruka ove drame: Jonke nas upozorava na naše zaboravljanje bitnog i kritizira naš strah od ulaženja u rizik potrage za istim, koji dovodi do toga da dopuštamo da se naš svijet i djelokrug sve više sužuju, da se utapamo u običnost ne pokušavajući izići, jer ne želimo izgubiti sigurnost koju nam pružaju konvencije.

Traženje vlastitih odgovora

Ne zadovoljavajući se ulogom distancirana kritičara ljudskih slabosti, Jonke se ne zaustavlja na konstataciji otuđenosti čovjeka, nego pokušava pronaći vlastite odgovore. Jedan od njih je i u samom njegovu načinu bavljenja problematikom, koji ne dopušta strogost i ozbiljnost i pokazuje nam kako ni u najozbiljnijim situacijama ne smijemo zaboraviti na našu maštu. Upravo njegovanje mašte i sposobnosti čuđenja stvara prostor za ostvarenje individualnosti, pa će jedan od izlaza (iako kritizira ono u što se ona ponegdje pretvorila) Jonke vidjeti i u umjetnosti.

Iz ovih razloga, iako nerijetko ironički pogađa u samu srž problema i razotkriva nas na najosjetljivijim mjestima, nakon čitanja ove drame ne ostaje opor okus. Naprotiv, apsurd i cinizam koji se slijevaju pred nas imaju i optimističnu, toplu i duboko humanu stranu, potaknutu neuništivom težnjom za pronalaženjem osobne sreće. Jer Jonke, nakon što nam ukaže na naše slabosti, ponudi nam da nas nauči spavati i sanjati. Nudi nam san koji, kako to slikovito prikazuje, omogućuje karijatidama i atlantima da se oslobode zidina kuća koje ih sputavaju i vrati ih u klisure njihova ukradena djetinjstva. A ako sami ne znamo sanjati, on nudi da, kao umjetnik, sanja za sve nas.

Ljubica Anđelković