Iz sebe o sebi i drugima

Iz sebe o sebi i drugima

Upravo u heterogenosti programa je njegova najveća vrijednost

Festivala slične orijentacije, a pohvalno je što ovaj zagrebački nije zadržao, kako se moglo čuti u kuloarskim najavama, prefiks gay, nego se odlučio za širu odrednicu queer, u ovom dijelu svijeta baš i nema, pa je stoga značenje pokrenutoga još veće. Pokazala su to, naposljetku, i imena predavača na konferenciji o queer-teoriji, također prvoj takve vrste u Hrvatskoj, no kazališni se program, možda i nažalost, orijentirao isključivo na zapadnu produkciju, kako europsku tako i američku, uz vrijednu iznimku koprodukcije domaće neovisne grupe i samog festivala.

Zajednički nazivnik

Kao što je i queer poprilično fluidan pojam, tako je teško pronaći i zajednički nazivnik heterogenoga kazališnog programa festivala: s jedne strane, na primjer, stoji gostovanje poluamaterske belgijske plesne kompanije, s druge domaći ambiciozan i konceptualni performans, a s treće monodrama nagrađenoga njujorškog glumca. No, upravo je heterogenost programa i njegova najveća vrijednost: iako je publika bila gotovo ista, svaka od izvedbi imala je poseban problemski sklop, različitu kvalitetu izvedbe i gotovo oprečne žanrovske naznake. Zanimljivost je, dakle, da se jedina poveznica može pronaći u autoreferencijalnosti i subjektivnosti, točnije autobiografičnosti, izraženoj više ili manje izravno u svakoj od predstava, koja ih zbog festivalskoga problemskog okvira i u cjelini kvalificira kao dobar i donekle promišljen izbor voditelja programa Zvonimira Dobrovića.

Najbolja predstava ostavljena je za sam kraj, Show off britanske performerice španjolskoga porijekla Ursule Martinez, koja je u zabavnih sat i pol uspjela smjestiti i dobro uklopiti i teorijske postavke scenskoga činjenja i problematiku seksualne orijentacije i pitanja identiteta, kako glumca tako i autonomnoga, realnog pojedinca te iluzionistički strip-tease. Show off zapravo je bio sukus različitih izraza i postupaka od potrage za obiteljskim korijenima i razračunavanja s očinskom figurom (u predstavi Son of Drakula Davida Drakea), preko tereta egzistencije (koji su na najgrublji fizički način nekoliko sati trpjeli Anica Tomić i Luka Dragić u konceptualističkoj razradi Beckettova teksta Not I) i multiidentitetnosti (koju je zorno pokazala Dred). Show Off koristi se postupcima think-dancera (La Ribot, Le Roy, Bell, Mantero...), ali na zabavniji i ugodniji način, razbijajući barijere između izvođača i publike ili izvođača na pozornici i njegove privatne osobe, pokazujući da se u tim preklapanjim nerijetko kriju najveće, i ne samo kazališne, vrijednosti.

Drakulina životna priča

Iako to jest poveznica prisutna u svakoj od produkcija u kazališnom dijelu programa festivala Queer Zagreb, o autobiografiji, ili autobiografski, najjače progovara David Drake u monodrami Son of Drakula. To je Drakeova životna priča, fragmentarno ispričana u digresivnim rukavcima njegova putovanja po istočnoj Europi u potrazi za obiteljskim korijenima. Naime, Drakeovo prezime, prije nego što se odlučio na promjenu, bilo je Drakula, sa svim pripadajućim asocijacijama, u koje ulazi i anegdota o njegovoj majci kao The Bride of Dracula.

Nastup Davida Drakea negdje je između stand-up comedy i monodrame, i taj hibrid nudi elemente oba žanra: Drake zabavlja izvrsnim skicama likova, mimski ispoliranim do detalja, dok istodobno u fiktivnom razgovoru s ocem, koji naravno ima Drakeov snimljeni glas, daje naznake problematična djetinjstva i emocionalne deprivacije, čija je posljedica i potraga za obiteljskim korijenima, točnije za drugom, drukčijom obitelji, s kojom bi mogao imati zdraviju ili neopterećeniju vezu.

David Drake, nagrađivani njujorški glumac, ovdje u režiji Chucka Browna i Kathleen Brant uspijeva gotovo nemoguće: traumu iz djetinjstva i potragu za boljim nukleusom ispričati na način da ništa od boli i problema ne ostane na suhom, a da ipak publika više vremena provede u smijehu nego u neugodnoj tišini kakav obično prati ispovjedna prekapanja po nutrini.

Kao i Drake, ni Dred ne zaostaje u ispovjednoj komponenti vlastitog showa znakovita naslova DRED Love Experience. Dred je ženski odgovor na fenomen drag queen, muških transvestita, koja na drukčiji način postavlja pitanja roda. Kako muškarci u haljinama uglavnom prije izazivaju i prizivaju grotesku i smijeh, žena u muškoj odjeći igra igru moći, političke, medijske i seksualne.

Mildred, inače programerka u WTC-u koja je 11. rujna 2001. uzela slobodan dan jer je imala predstavu, bira ikone muškog uspjeha: Puff Daddyja i Shafta, izigravajući kroz njih stereotipe seksualnog osvajanja, trošenja i latentne mizoginije. Problem nastaje kada se iz tuđe Dred vrati u vlastitu kožu, jer verbalizira sve ono što je do tada šarmantno i vrlo jasno pokazala te se performansa pretvara u propovijed u slavu različitosti, što kazališnoj publici ne treba u takvom obliku, dok je zaintereisirano queer-gledateljstvo svega toga ionako svjesno.

Pojedinac iznutra

Na tragu poželjne nedoslovnosti radile su Anica Tomić i Jelena Kovačić (Theatre des fammes) u živoj instalaciji Ne ja ili orijentacijsko hodanje, nastaloj u koprodukciji s festivalom Queer Zagreb. Fizička i multimedijska razrada Beckettova monologa, uporabljena prije za gotovo profeministički aktivizam, ovdje je dobila i izvođačkog parnjaka u Luki Dragiću, te je prerasla u višeglasni diskurs o represiji i samopropitivanju. Ukratko, koliko je David Drake govorio o sebi izvana, toliko Ne ja govori o pojedincu iznutra, bio taj ja bilo kojega roda ili spola.

U svim tim takvim univerzalnim, ali za domaće područje i pripadajuću društvenu svijest još začudnim porukama, pronašla se publika kazališnoga programa festivala Queer Zagreb. Osim onih izravno zainteresirnih za pravo na razliku, sve predstave zaslužile su i pažnju svekolike kazališne publike, koja s pozornice ne očekuje samo neplodnu imitaciju zbilje. Queer Zagreb je, dakle, osim borbe za priznanje i pravo na postojanje, uspio, ili će to možda tek uspjeti, i kazališnu publiku integrirati na način značenjem širi od dimenzija gledališta.

Bez obzira na sve, pilot je bio iznad očekivanja.

Igor Ružić