Haljinice od tila

Haljinice od tila

Predrasude, izolacija i stereotipi ispunili su predstavu, ali čine mi se toliko isforsiranima da su se lako i komično mogli transformirati u situacije potpuno suprotne početnim, u ženstvene, čak

Kako je to biti muškarac? Zacijelo je teško, barem onima koji ne priznaju da mogu biti išta drugo osim muškarčine pa se vječno sudaraju sa svojim macho-egom. Koreograf Ives Thuwis za predstavu Muškarci okupio je pet mladića od četrnaest do dvadeset godina koji tek trebaju postati muškarci i stavio ih pred zadatke muškosti koji su trebali probuditi određene asocijacije i plesačima dati prostora za unošenje vlastitih emocija. Predstava Muškarci uvod je u queer identitet koji ne podrazumijeva samo homoseksualnost nego i svaki otklon od društvene ustaljenosti i stereotipa, i njome je 25. travnja prilično bučno u kazalištu Gavella otvoren Queer Zagreb festival.

Pritom je jedan od osnovnih poticaja bio plesni film Enter Achilles kultne britanske skupine DV8 (Dance Video 8). Situacija postavljena na scenu u toj predstavi vrlo je slična onoj u filmu, jedino je ovdje mjesto radnje svlačionica, a ne pivnica (i pije se Ožujsko, a ne neko irsko pivo).

Alkohol i nasilje

Svejedno je na kraju gdje se odvija radnja, jer je alkohol isto koliko i nasilno ponašanje, često prisutno oko svlačionica, reprezentativno za muški svijet. Oba su mjesta pokazatelji muške homosocijalnosti i oba se mogu iskoristiti za ogoljenje muškosti da bi se došlo do najosjetljivijih pitanja poput muško-muške intimnosti, osjećajnosti, seksualne frustracije i osobito ranjivosti.

Predrasude, izolacija i stereotipi ispunili su predstavu, ali čine mi se toliko isforsiranima da su se lako i komično mogli transformirati u situacije potpuno suprotne početnim, u ženstvene, čak.

Među petoricom mladića jedan je autsajder idealan kao meta za upiranje prstom i sredstvo za dokazivanje kroz male muške igre. On, za razliku od pravih sportskih i grubih tijela, pokazuje, bolje reći ne skriva, svoje (feminizirane) manire. S vremenom, i kako kroz ruke prolazi sve veći broj pivskih boca, svaki od njih pronalazi u sebi žensko tijelo, iako, pronašavši, brzo od njega odustaje.

Predstava je nastala kao projekt kuće za izvedbene umjetnosti Kopergietery, iz belgijskog grada Ghenta, koja se bavi dječjim kazalištem. Zbog toga ih je Thuwis odabrao za istraživanje problematike muškosti, a ono je najintenzivnije u mladićkoj dobi. Objašnjenje je to i za mlade izvođače kojima ples nije profesija pa su zbog toga njihove kretnje još iskrenije, a čitljivo je i kako tehnička ispravnost i virtuoznost nisu bile prioritet pri nastajanju koreografije.

Nespretno simpatičan ples

Ples koji je nastao simpatičan je u svojoj nespretnosti, pomiješanoj s ponekim sklekom i povremenim akrobatskim izletima. Najsimpatičnija je bila nespretnost kada je zbog tehničkih problema s glazbom izvedba nakratko prekinuta, a dečki su ostali visjeti na pozornici (koliko je to bilo slučajno, ne znam). Svaki od petorice izvođača dotaknuo se nekih vlastitih i društvenih stereotipa vezanih uz muškarca, a njihove koreografije bogate gestom, postavljene zajedno, prikazuju istraživanje muške homosocijalnosti i homoseksualnosti. Simboliku svih situacija nadopunjuje neprestana glazbena podloga sastavljena od pop-rock hitova i poneka transformacija odjeće (kao odijevanje haljinice od tila).

Jelena Mihelčić