Gromovita karikatura

Gromovita karikatura

Pisao je Veselko Tenžera u povodu Glumačke družine Histrion o tome kako, kada u kazalištu dođe do zastoja — glumac uzima sve u svoje ruke. Bez obzira što je njegova misao bila univerzalnija, čitajući to, mnogi su imali pred očima Žarka Potočnjaka, jednoga od najpopularnijih histriona, kako se baca na pod i izvodi sve moguće vratolomije čim zapazi da bi pozornost u gledalištu mogla jenjavati. Nešto slično u gotovo posve beznadnoj repertoarnoj situaciji čini sada pretežito mlad ansambl Dramskog kazališta Gavella s kolegom glumcem Rankom Zidarićem kao redateljem hrvatske praizvedbe drame Jeana Geneta Paravan. Zalogaj je, nažalost, prekrupan, predstava, dakako, nije uspjela, drami je slomila rebra, ali je pokazala i mnogo zadivljujućih mogućnosti. Takva je da bi joj jedino najbombastičnije negativne kritike u novinama velike naklade mogle donekle produljiti život na sceni.

Posljednji prokleti pjesnik

Zašto baš Genet? Posljednji veliki prokleti pjesnik, junak Sartreove gotovo šesto stranica duge obrambene i promotivne studije Sveti Genet, glumac i mučenik, ne zna se da li je senzacionalniji po svome djelu ili po otpadničkom životu odbačena djeteta koje će odbaciti svijet i uživati u blatu poniženja, grijeha, skitnje, robije, homoseksualnosti, da bi iz svoga odstojanja nježnim i snažnim pjesničkim glasom bacio svijetu u lice istine tamnih predjela zla, u koje se nerado zaviruje. Iako je u nas poznatiji po svojim prozama Dnevnik lopova i Naša Gospoda od Cvijeća nego po svojemu teatru, uz iznimku drame Sluškinje, koju su na način rafinirana salonskog rituala nekoć režirali Georgij Paro i Vlado Habunek, a u novije vrijeme tragom Artaudova teatra okrutnosti s izvrsnim mladim glumcima na sceni Mamut DK Gavella Damir Zlatar Frey, taj autor ima nemalen utjecaj u hrvatskom glumištu.

Njegovom dramom Balkon u režiji Tomislava Durbešića — koja je kao predstava nažalost ostala jednokratna, jer je između ostaloga trajala beskonačno dugo, a pokretna scenografija Andrije Mutnjakovića sezala je kroz gledalište (koja kao da nekim čudom ili iz sjećanja majstora rasvjete Olivija Marećića djelomice kao vrlo poticajno nadahnuće uskrsava u predstavi Paravana) — otvoren je nekoć slavni Teatar ITD. Pretprošle sezone prilično nezapaženo na pozornici Kazališta Trešnja prošao je kao kuriozitet jedinstven pokušaj glumice Senke Bulić da s mladim muškim glumačkim ansamblom, uglavnom s ulice skupljenih neprofesionalaca, izvede hrvatsku praizvedbu tek poslije Genetove smrti oktkrivene piščeve drame Splendid’s, koja obračunima, ljubavima, prerušavanjima, izdajstvima, zločinima, dramski oživotvoruje autorovu iz Dnevnika lopova poznatu spoznaju o tome kako su policajci i lopovi najvitalnija emanacija života. Tragom Zlatara Freya glumica je u izvrsnoj scenografiji Josipa Vidovića, prema prijevodu Josipa Wurzberga, režirala koreodramu, koja bi djelovala vrlo sugestivno da joj nije smetao tekst, barokna Genetova rečenica koja je u ustima amatera postala besramno ubrzana i nerazgovijetna. Ta predstava kao da je govorila: tko imalo poznaje Geneta, neka ples nastavi u mašti, drugi neka gleda i sluti, ako ima strpljenja. Nije čudo što je već na prvoj reprizi gledalište bilo gotovo prazno.

Ranko Zidarić s dramaturginjom predstave Mani Gotovac radikalno je skratio tekst Paravana koji, istini za volju, nije uopće moguće odigrati u cjelini. No njih dvoje kao da su pritom zaboravili da bez ozbzira na to što Paravane nije bilo do 1966. moguće izvesti u Francuskoj (praizvedba je bila u Berlinu 1961) zbog toga što se s razlogom smatralo da ta drama bolno zadire u kompleks teme Alžira i ranjava (više francuski nego arapski) nacionalni ponos — nije posrijedi politička satira, kojoj bi aktualnost prosvjeda protiv rata i segregacije, na koju se odazivljemo i danas bila temeljna crta. Svi parije u Genetovu kazalištu imaju povlašteno mjesto, no on se od početka žestoko opirao komentarima koji su isticali socijalni kontekst, govoreći kako se o položaju sluškinja trebaju brinuti njihovi sindikati, a o crncima zaštitnici ljudskih prava. Genetova umjetnička provokacija složenije je vrste. Kako se tijekom vremena sve više potvrđivala autorova osebujna scenska poezija, na riječima i na djelu izostajala su kazališna pojednostavnjenja kakva se nama nude. Legionar u Paravanima kaže kako je rat gromovita jebačina, a Zidarić dramu režira kao gromovitu karikaturu, većim dijelom predstave i ne pokušavajući doprijeti do istančanijih razina. Prostorno vrlo vješto organizirana, uz pomoć scenografije Barbare Borčić, kostimski uz obilno ličenje maski i perika drastično izazovna prema zamisli Marite Ćopo, s bukom bubnjeva iz Magreba kroz glazbu Christiana Kanazira uz najpovišeniju glumačku pretežno karikaturalnu ekspresiju predstava djeluje zaglušno i ne odveć jasno, s obzirom da pri kraćenju tekst ni na razini fabule nije precizno adaptiran.

Majka je središte Sunčeva sustava u svijetu Jeana Geneta, to je biće koje u autobiografskom Dnevniku lopova on traži u svakoj prljavoj prosjakinji pred crkvenim vratima, ona je i središte ove drame izopćenosti, siromaštva, rata, izdaje, izopačenosti, ali i neizrečene, u svemu tome nemoguće, ljubavi. Dodijeliši tu ulogu Bojanu Navojcu, valjda zbog snažne muške pojave i glasa, koji će biti u raskoraku sa ženskim kostimom, iza čije deklarativne i ravne interpretacije nema nikakva tajanstva, redatelj je zaobišao bit drame, trokut protagonista Mati — Said — Leila zatvorio u jednoznačnost. Slično je postupao i s dekorativnim (ples legionara) u nas danas pomodnim homoseksualnim motivom.

Predstava, međutim, nije i bez izrazitih kvaliteta. Pokraj vizualne komponente, koja, doduše, ne uvažava naslov drame i zanemaruje učinke kazališta u kazalištu, to je iznad svegas strast skupne igre i intenzitet zajedništva. Osim opće razine devetorice glumaca u trostruko više uloga postignuto je nekoliko zaista izvrsnih glumačkih ostvarenja. Nisu to ona najbomastičnija, Gorana navojca u egzibicionistički duhovitoj pojavi natprostitutke Warde, pa ni mladoga para Svena Šestaka i Rakana Rushaidata u ulogama najsiromašnijega Arapa Saida i najjeftinije, tj. najružnije, žene, Leile koje režija ostavlja u drugom planu. No Darko Milas (Narednik) i Enes Vejzović (Madani, Kadidja i dr.) daju izvrsna ostvarenja, što pojedine prizore čine oazama u kojima je piščev glas itekako jasan. Nadasve je uspješan i Mario Mirković u ulozi prostitutke Melike. Osim toga redateljski i glumački zaista je sjajno prije svega glumačkim sredstvima, dočaran prijelaz iz svijeta živih u carstvo mrtvih, gdje nakon gromovite strke zavlada ozračje sveopćega smirenja, opuštanja, neranjivosti, duboka odstojanja od svih nevolja.

Samo muški glumci

Zamisao da sve uloge igraju muškarci ne valja pripisati autoru. Iz Odeona 1966. u režiji Rogera Blina mogu se vidjeti fotografije na kojima Maria Cesares kao Mati razgovara s mrtvima preko Madanija, kojega igra Jean-Louis Brrault, dok bordelom kao Warda dominira visokom kapom ukrašena, sićušna figura velike glumice Madeleine Renaud. U jednoj ispitnoj predstavi Paravana u klasi Georgija Para važnu žensku ulogu imala je svojedobno Jadranka Matković.

O prijevodu Zvonimira Mrkonjića u kojem se izvode Paravani bit će vjerojatno govora kada bude tiskan kao knjiga zajedno s autorovim didaskalijama i komentarima. Međutim, ne bi se reklo da baš slučajno završna replika adaptacije, odgovor na majčino pitanje gdje je Said glasi: »Među mrtvima.« U izvorniku nema odgovora, samo Mati nastavlja pitati: »U pjesmi?« U Paravanima kakvi su nam danas dostupni nema odjeka pjesme koja zaostaje za iščezlima. A Genetova posveta ovoj drami kaže: »Uspomeni jednog mladog mrtvaca.«

Marija Grgičević