Graz — rodno mjesto mazohizma

Graz — rodno mjesto mazohizma

S predstavljenim djelima Aubreyja Beardsleyja, Nobuyoshija Arakija, Sophie Calle, Picassa, Dalija, Gine Pane, Rudolfa Schwarzkoglera, Annette Messager, Paula McCarthyja, Andresa Serrana i mnogih, mnogih drugih, projekt bi trebao, kako sam Weibel zaključuje u eseju posvećenu temi mazohizma i ističe u razgovoru koji donosimo, pokazati kako je dvadeseto stoljeće bilo De Sadeovo, ali će ovo zapravo biti von Sacher-Masochovo

Izložba Utvara žudnje — vizije mazohizma u umjetnosti, senzacionalni projekt ostvaren za Neue Galerie u Grazu, europskom Gradu kulture 2003, ne prestaje izazivati oduševljenje, nevjericu, zgražanje, mučninu, ali ponajprije znatiželju susreta s provokativnim ostvarenjima više od sto šezdeset umjetnika.

Tema ga intrigira već dvadesetak godina, a dvije godine priprema trebalo je umjetniku, teoretičaru medija, kustosu i direktoru ZKM-a u Karlsruheu Peteru Weibelu da sa suradnicima u Grazu postavi izložbu Utvara žudnje. S predstavljenim djelima Aubreyja Beardsleyja, Nobuyoshija Arakija, Sophie Calle, Picassa, Dalija, Gine Pane, Rudolfa Schwarzkoglera, Annette Messager, Paula McCarthyja, Andresa Serrana i mnogih, mnogih drugih, projekt bi trebao, kako sam Weibel zaključuje u eseju posvećenu temi mazohizma i ističe u razgovoru koji donosimo, pokazati kako je dvadeseto stoljeće doista bilo De Sadeovo, ali će ovo zasigurno biti von Sacher-Masochovo.

— Vjeruje se da biti sadist znači imati moć podčinjavanja drugog, a za mazohizam da je riječ o ponižavanju, robovanju, boli, riječju, o gubitnicima. Europska kultura zasnovana na moći, dakle sadizmu, ne želi biti izjednačena s mazohizmom, no ja želim pokazati kako je to iskrivljeno gledanje, čak istaknuti da sado-mazohizam ne postoji. Mora se zapravo govoriti o tri koncepta — sadizmu, mazohizmu i fetišizmu. Presudnu su ulogu pritom odigrali Leopold von Sacher-Masoch, koji je desetljećima živio u Grazu, gdje je 1869. i napisao Veneru u krznu, što će opet ovdašnjem psihijatru Richardu von Krafft-Ebingu 1886. biti povod da 1886. napiše medicinsku knjigu Psyhopathia Sexualis, odnosno iskuje riječi mazohizam, ali i sadizam i fetišizam. Dakle, mazohizam je spolno zadovoljenje putem boli, ali i model moći. No, ako sadizam priznaje jedino moć gospodara, mazohizam znači njezino dijeljenje, to je svojevrstan ugovor dviju strana koje vjeruju jedna drugoj. A rođen je u Grazu.

Fetišizam je, vidi se na postavu, jedna od temeljnih odrednica mazohizma.

— Fetišizam podrazumijeva zamjenu voljenog subjekta objektom. Primjerice, ako je dijete odvojeno od majke, ono pati i traži simboličnu zamjenu. To u starijoj dobi mogu biti grudi, noge ili cipele. Dolazimo do toga da danas doista živimo u mazohističkom svijetu fetiša, potrošačkoj kulturi reklama i MTV-a jer, zapaztit ćete, ljudi vole kupovati lijepe cipele.

Povijest mazohističke seksualnosti na izložbi se s predstavama podčinjavanja, dominiranja, boli, samoranjavanja i modnog fetišizma prati od simbolizma do Nove objektivnosti i nadrealizma pa sve do suvremenih izraza. Koji je bio osnovni koncept na kojem ste gradili postav?

— Središnja je tema, kako ste i zapazili, fetišizam, a unutar njega pitanje druge kože. To je za mazohiste, kako i Sacher-Masochova Venera u krznu implicira, osnovna ideja. Ako, nazovimo ga, normalan čovjek voli vidjeti golu ženu, mazohista privlači božica u krznu. Dakle, objekt žudnje se animalizira, ali pritom nije zanemareno i samo biće, žena. Vrlo često ta se žudnja poistovjećuje s odijevanjem u kožu, a možemo čak ustvrditi kako i body-building podrazumijeva stvaranje umjetna, prekrasna tijela s mišićima kao viteškim oklopom. Gimnastika ili bulimija, kao način ispunjenja želje za vitkošću, također je stvaranje druge kože. Osim toga, zanimalo me istražiti i fetiš cipela ili dokučiti zašto mazohisti vole srebrnu boju te obraditi teme voajerizma i egzibicionizma.

Ako je izraz mazohizam postao opće mjesto, sam von Sacher-Masoch je, za razliku od De Sadea, ubrzo bio zaboravljen. No, s njegovim nasljeđem nije tako, zar ne?

— Svakako. Prije svega, treba istaknuti da je potkraj 19. stoljeća, odnosno u prvoj polovici prošloga, Graz dao i psihoanalitičara Otta Grossa. Zanimljivo je da je von Sacher-Masochov otac imao visok položaj u policiji, a Grossov je bio glasoviti kriminolog čija su djela s područja psihologije kriminaliteta utjecala na Freuda. Pa onda valja spomenuti i slikara Alfreda Kubina, a ni nakon Drugog svjetskog rata ne jenjava tradicija mazohizma u umjetnosti, književnosti, glazbi. Unutar bečkog akcionizma, primjerice, Günter Brus dolazi upravo iz Graza. Ne možemo zaobići ni pisce Thomasa Bernharda i Elfriedu Jelinek, čije je djelo Pijanistica nedavno poslužilo kao predložak za provokativni film Michaela Hanekea. Naš je najpoznatiji svjetski mazohist zasigurno Arnold Schwarzenegger, koji je itekako patio za mukotrpnih vježbi na spravama koje su vrlo slične onima kojima se u svojim komorama služe domine.

Što vas je zaintrigiralo u radu predstavljenih hrvatskih umjetnica Vlaste Delimar i Sanje Iveković?

— Odabrao sam, između ostalog, fotografiju Vlaste Delimar koja prikazuje njezinu akciju na kojoj je vezana uz stablo na Cvjetnom trgu u Zagrebu jer mislim da odlično odražava mazohistički antiedipovski i antifalusni koncept, kao i maksimalizaciju žudnje, odnosno požude i užitka. Katolička savjest govori nam da ćemo za loše postupke biti kažnjeni, dakle možemo ih izbjeći ili, kako mudro izabire mazohist, uživati u grijehu i ništa manje kazni. Sjetite se, k tomu, scene Odiseja na moru kada zapovijeda da ga se veže uz jarbol kako bi odolio pogubnu zovu sirena. Tako je istovremeno bio i zaštićen i zadovoljen jer su i konopi kojima je bio vezan bili izvor užitka. I u Vlaste Delimar riječ je o svojevrsnoj javnoj prostituciji grijeha, a radi maksimaliziranja užitka. Sanja Iveković predstavljena je pak serijom postera iz projekta Ženska kuća. U tom slučaju riječ je o načelu druge kože, načinu prikrivanja osobnog identiteta.

Na izložbi vidimo i fotografije s ulične akcije Hundigkeit iz 1969. Provokativna Valie Export vodi vas na uzici kao psa.

— To je bio dio projekta koji smo zajedno ostvarili. U prvoj akciji ona je bila, da tako kažem, žrtva, jer su joj ljudi mogli dodirivati grudi, dok sam ja, uvjetno rečeno, dominirao, objašnjavao o čemu je riječ, izgovarao pravila ponašanja itd. U toj drugoj akciji Valie je bila odjevena u krzneni kaput, a ja sam glumio psa. Dakle, akcija jest bila zadojena fetišizmom, bavila se ulogama gospodara i roba, no s druge je strane trebala razotkriti ljudsku dvoličnost, provocirati. Mi naime tvrdimo kako volimo životinje, a ja sam to doveo do krajnosti, tražio sam poštovanje za životinje. Nije manje važno ni to što je akcija nastala u doba studentske revolucije, htjeli smo biti dio nje.

Razgovarala Ružica Šimunović