God loves everyone

God loves everyone

There are no gates in heaven / Everyone gets in / Queer or straight / Souls of every faith

Hell is in our minds / Hell is in this life / But when it’s gone / God takes everyone...

...na uho mi je pjevao Ron Sexsmith, dok sam, 5 do pola 9, dolazio na Trg, pred Krležu. Trg je Trg bana J. Jelačića i središte je moga grada, nazvano po slavnoj osobi iz naše prošlosti, sad, malo dalje od mjesta gdje se nalazim, prikazanoj kipom: brkati muškarac sa sabljom uzjahao je vranca ili riđana ili... ne znam koje je boje konj-model bio u stvarnosti, jer iz kipa to nije lako pročitati, pa tako ne znam ni koje su boje bile Banove oči, a kako nas uče da su one ogledalo duše, promatraču je teško reći i kakav je Ban bio u duši, no na sreću male su šanse da ga to itko pita. Krleža je pak Knjižara Miroslav Krleža, nazvana po jednom od prvih pera naše književnosti, i uobičajeno je mjesto sastanka mlađih stanovnika Zagreba. Prilazeći joj, podigao sam pogled k mjesecu, bez namjere da ga ugledam: bio je raskošan, narančast i pun, tijela prošarana oblacima koje je vjetar nosio prema Istoku. Na toj će strani svijeta, daleko od Trga, Krleže i Bana, dakle i od mene, za nekoliko sati početi rat.

Iz Zemljopisnog atlasa Mladinske knjige iz 1985. godine, koji sam, mislim, dobio za deseti rođendan i koji je bio jedno od mojih prvih nalazišta podataka, o Iraku se može saznati tek kolika mu je površina i broj stanovnika, koji su mu veći gradovi i tome slično, a moram priznati da ni osamnaest godina nakon 1985. ne znam o njemu mnogo više od onoga što se u spomenutom atlasu može pročitati. Zamišljam ga pjeskovitim i smećkastim, napučenim brkatim ili bradatim muškarcima, ženama lica prekrivenih ili barem uokvirenih rupcima, te djecom koja velik dio dana provode na ulici, gdje puno trče i još se više smiju, a prisjećam se i fotografija iz »National Geographica« ili »Wallpapera«, nisam siguran, koje prikazuju bagdadske ulice s velikim portretima njihova predsjednika na pročeljima kuća. Je li moje skromno znanje o Iraku razlog što, nakon što sam danas internetom i SMS-om dobio poruku: Večeras od 22 do 24 sata upaliti sva vanjska svjetla. Satelit će snimati ovu inicijativu za mir. Šalji dalje, neću učiniti ništa? Rekao bih da nije. A zbog čega onda pretpostavljam da ću, umjesto da palim svjetla, između 10 i 12 biti u nekom kafiću? Nismo li svi mi kotačići u mehanizmu, kamenčići u mozaiku i slično? Može biti da jesmo, to zvuči logično. Ipak, ja — premda bih, treba li to uopće reći, volio da nije tako — ne vjerujem da svjetlo koje upalim u svojoj sobi može spriječiti američke avione da ispuste bombe na iračke gradove, a ne vjerujem ni da to može svjetlo pomnoženo s bilo kojim brojem, jer ljudi koji odlučuju o tome hoće li biti rata ne mare za svjetla, pa makar sjajila i čitava Zemlja. Osjećam li se loše zbog uvjerenja da sam, odnosno da smo tako nemoćni? Da. Želim li se osjećati bolje? Da, naravno. A kako to postići? Jedna od malobrojnih stvari koja mi pada na pamet, a doima mi se učinkovitom, jest ta da se nađem sa svojim prijateljima i provedem večer s njima.

I evo ih: Domagoj i Niki već su pred Krležom, ubrzo stiže i Andrej, dok Trpimir po običaju malo kasni. No najvažnije je da smo za petnaest minuta svi na okupu i da, nakon što smo sreli još dvoje Nikijevih prijatelja koji su nam se odlučili pridružiti, krećemo prema Gornjem gradu: tamo ćemo sjesti Pod stare krovove i po običaju razgovarati o svemu i svačemu, a to znači i o ratu koji će uskoro početi. Nemam ništa protiv te teme; ne mislim da se, kad nešto ne možeš pobijediti, trebaš praviti da to ne postoji.

Teško će osvojit’ Bagdad. Velik je on. Ogroman.

Amerikanci neće ulazit’ u ulične borbe.

Nego? Šta će s gradovima?

Kol’ko je Basra velika? Ni ona nije mala, jel’ da?

Čit’o sam da u Iraku postoji Ministarstvo datulja. Uzgajaju tol’ko datulja da imaju posebno ministarstvo za njih, zamisli.

Kakve to ima veze?

S čim?

Pa s ratom.

Tog sam poslijepodneva učinio nešto što inače rijetko činim: jeo sam sladoled iz slastičarnice. On se sve do navečer odbijao sprijateljiti s mojim želucem, možda i zbog toga što je drugospomenuti prije njega pružio gostoprimstvo gljivama, s kojima sladoled teško može činiti skladan par. Nisam, međutim, slutio da će mi pozliti, ali upravo se to dogodilo i to otprilike kad je netko, čini mi se Domagoj, odlutao u Prvi svjetski rat, spomenuvši Armence. Blijed si, rekao mi je Andrej, a i ostali su se, pogledavši me, složili s njim. I zaista, osjetio sam kako mi se slabost širi od stopala prema glavi, pa sam ustao i oteturao do WC-a, a što se tamo događalo suvišno je opisivati. Vrativši se, pokušao sam se opet uključiti u razgovor, ali kako mi mučnina nije prolazila, shvatio sam da moram napustiti svoje prijatelje. Idem, da ne umrem u birtiji..., slikovito sam im objasnio kako se osjećam, pa sam ih pozdravio i izašao na ulicu. Noć je bila ugodno prohladna, što je moju situaciju samo donekle olakšavalo. Brzo sam se spustio do Kamenitih vrata, pa sam nastavio niz Radićevu, iz koje sam, još jednom te večeri, izbio na Trg, sad s druge njegove strane. Odatle sam Krležu samo okrznuo pogledom, no Ban mi se ubrzo našao nad glavom. Bilo mi je drago što je tu, jer kad ti je teško svaki je znanac dobrodošao, pogotovo ako je šutljiv poput Bana. Ovaj sam put zaboravio i na njegove bezbojne oči i na konja. U glavi mi je bila samo jedna misao-vodilja: kako proći Jurišićevu, koja mi se kroz filtar slabosti činila duljom nego ikada, i ne povraćati joj po pločniku, jer draga mi je ta ulica i poštujem je. Pored mene su promicali izlozi: pošta, kino, prodavaonica rublja, prodavaonica čarapa, kod koje sam prvi put pomislio »Neću izdržati!«, prodavaonica košulja... Uslijedilo je križanje s Palmotićevom, pa banka, kod koje sam drugi put pomislio »Neću izdržati!«, pa ponovno nekoliko prodavaonica, pa cvjećarnica... Ali kad sam pred sobom ugledao fontanu koja se ljeskala u noći, znao sam da je najteži dio puta iza mene, pa sam, osokoljen neočekivanim uspjehom, usporio i pogledao na sat: bilo je 10 i 10. Kroz glavu mi je opet proletjela ona poruka: Večeras od 22 do 24 sata upaliti sva vanjska svjetla... Osvrnuo sam se i shvatio da velik broj prozora u Martićevoj svijetli. Nisam znao je li ta količina svjetla uobičajena, ili je tako samo ove večeri: u svakom slučaju, ulica kojom hodam gotovo svakog dana, naravno često i noću, učinila mi se nekako svečanom. Nije važno što je taj dojam možda više dugovao stanju onoga koji promatra, nego stvarnom izgledu ulice; važno je to da sam, istina, potaknut nekom vrstom estetskog zanosa, a ne promjenom uvjerenja, došavši kući i sam upalio svjetlo. Svečanost svjetala, ili njezin privid, natjerala me tako da se priključim onima koji vjeruju, što je, kažu, jedan od načina da se priđe i vjeri samoj.

Nakon što sam upalio svjetlo, pohitao sam prema zahodskoj školjci, kleknuvši pred nju kao da ću je zaprositi. Dok sam je grlio, po glavi su mi, ne znam zašto, plutale poznate natuknice iz atlasa — stočarstvo, ratarstvo, industrija... — darujući mi neku nejasnu tugu koja se, kao što tuge imaju naviku činiti, akumulirala u prsima. Nije bilo ugodno pomisliti kako sve više zemalja koje si kao dijete prepoznavao po bojama zastave ili napamet naučenom glavnom gradu, sad prepoznaješ preko slika njihovih poginulih stanovnika. Mučnina mi se povukla do 12. Ispražnjena želuca, otežale glave i prsiju koja su pokušavala izbaciti iz sebe osjećaj donesen atlasovskim natuknicama, gledajući noćno nebo i mjesec prošaran oblacima, ponovno sam se sjetio gospodina Sexsmitha. Uzeo sam discman, stavio slušalice u uši i pritisnuo play, nadajući se da će Bog o kojem Ron pjeva, ovih dana, u dijelu Zemlje gdje će ubrzo početi rat, biti što manje dozivan.

There’s no need to be saved / No need to be afraid / Cause when it’s done / God takes everyone /

God loves everyone...

Dubravko Mihanović